Ono si što jedeš. Ako je tako, a jest, neuračunljivo sam jednostavna i u neuračunljivim razmacima komplicirana. Jedem bez razmišljanja ovisno o tome što mi je palo na pamet taj trenutak ili nešto komplicirano za što su pripreme do trenutka jela ravne pripremama za Olimpijske igre. Zajedno s plamenom u obliku svijeća i prigodnim govorom o važnosti sudjelovanja u igri okusnih završetaka.

Satrle su me reklame o boljoj budućnosti, priznajem, posrnula sam i začula glas iz dubine duše: "Želim biti bolji čovjek". Promijeniti ću prehrambene navike. Jesti ću zdravo. Trk u trgovinu zdrave hrane po instant boljitak.

U društvu apoteke i trgovine hrane za kućne ljubimce, trgovina je bila teško uočljiva, ali kako se nekako kočoperila sa svim onim zelenim listićima na logu nehajno sam je zvjerkajući u nebo i tražeći boljost u sebi ipak prepoznala. Ulaskom unutra odmah osjećam čisti mir. Miris nečega čega valjda ima u Indiji ali ne i u lijepoj našoj mi je ušao u nozdrve i poručio:"Uđi, postani bolji čovjek. Ono si što jedeš". Prošao mi je kroz glavu jučerašnji dan s kokošjom juhom, povrćem i pilećim mesom na lešo i zamalo sam se uvjerila kako sam ipak dovoljno dobar čovjek. Trenutak istine u kutku svijesti, najviše sam uživala u krilima i onoj finoj i nezdravoj kožici s bataka. Ono si što jedeš, ulazi unutra ti jedna neuračunljiva i komplicirana i postani bolji čovjek.

Prodavačica-vitka kao srna i jednako srneći plahih očiju je plesala među policama natrpanim dobrom hranom. Dobrim i zdravim za jelo, zdravim za higijenu, zdravim za tijelo. Kako li je samo lelujala u rimu meditativnog ptičjeg pjeva u kombinaciji s nekim jazzy junkom koji navodno otvara chakre, a dopirao je s kineskog CD-a. Istočni su zdraviji, manje zrače. Gipkim pokretima mi je pokazivala i upućivala me u tajne navodno vrlo ukusnog keksa s nečim zdravim, mada je sigurno ukradeno s jelovnika nekog glodavca za koje bi mi dijete bilo spremno jesti i te kekse samo da ga dobije. Zdravom hranom do glodavca, odgojna metoda.

Keksi. Odlični za probavu. Čovjek nije samo ono što jede, čovjek je i ono što sere, prosvjetljenje je došlo iznenada dok sam očarano gledala njezin blaženi izraz lica. Uzimam dvije vrste keksa s dvije vrste sjemenki koje valjda nabavljaju na veliko u suradnji s onim zoo shopom u izlogu do. Miris ying-yanga ili nečeg sličnog s crticom između me podsjeća kako to samo moja stara špekom i čvarcima zatrovana duša progovara. Udarac tibetanskih zvona me vraća u jednostavnost životne mudrosti Ono si što jedeš. U ritmu algi koje sliče na celofanski i sigurno od mikroba upakiranu nelegalnu tvorevinu odabrala sam poznatu tvar. Tamni šećer. Pa nisam baš tako loš čovjek, to koristim godinama. Opijena spokojem, mirisom i željom za poboljšanjem čovječnosti koja je skrivena ispod svih usput pojedenih kajgana napunila sam košaricu za čas. Uzela i kupku od nečeg na kineskom za bolji ten. Jer čovjek je i ono kako mu koža diše, bljesnula je još jedna spoznaja.

Blagajna. Pomalo neprirodna je skladnost prstiju spokojne prodavačice i zvuka printanja računa koji narušava mirisnu idilu koja dopire iz taoistički spokojnih zvučnika na kojima sjedi mudri Budha. Pogled na Budhu me spasio od čisto balkanske psovke koja bi doprla iz neosviještene i janjećom kožicom umrljane duše koja se probudila posezanjem ruke u novčanik. Ono si što jedeš. Ono si što sereš. Cijena nije važna. Novac je ništa. Ništa je novac.

Iznenađujuće odlične probave na koju se trebam još priviknuti na putu spoznaje pronalaženja dostupnih WC-a, zvukovima iz želuca za koje moja stara duša sluti da je glad, a nova spokojno klikće kako je težak put spoznaje, i praznog novčanika spokojno pišem još jedan post o ničemu. Čisti tao. Put je u meni.

Slutim kako zvuci Zappe nisu dovoljno meditativni za prenošenje teškotražećeg mira kroz alge i tofu koji je skriven negdje u ovom postu. Kako je čovjek i ono što sluša-mogla bih zaključiti kako sam od siline kontradiktornih spoznaja na istoj hrpi u prilično konfuzno-sjebanoj fazi. CingCing.