Počelo je od dana kada sam se našla nasuprot nekome pred kim sam se osjećala kao pred ogledalom. Imao je, iste pokrete na istom mjestu, ista meškoljenja, slične upadice na mjestima kada nastaju trenuci tišine. Smijao se i razbijao tišinu baš na onim mjestima na kojima bi i ja krenula nešto reći. I na istu foru, neobavezne zafrkancije koja pokazuje navodnu, a zapravo dijagonalnu načitanost i intelektualnost uz obaveznu lepršavost, iza koje stoji pitanje veliko kao nebo, hoće li me razumjeti ili ću ispasti idiot. Ili intelektualni snob. Ne znam što je gore. I vidjela sam isto fino tunirano odmjeravanje snaga u ringu. I vidjela sam isto intelektualno koketiranje na istom mjestu, jer ipak on je muškarac a ja sam žena, pa to ide u obavezni program nas sličnih, nakon rengenskog pregleda stanja razumijevanja onih tikova i upadica od prije. I vidjela sam istu zatvorenu čahuru s dječačkim licem i bojom očiju iste kao i moje, rijetka boja očiju. Čak mu je i kosa stajala slično. I vidjela sam istu zbunjenost pred drugim ljudskim bićem koje pokazuje istinsku zainteresiranost. Uz istu distanciranost i oprez. I vidjela sam iste načine kako se bježi od ljudi i kako se bježi od sebe. Iste štoseve kojima se razbija svaka mogućnost puštanja u emocionalne i nepoznate vode. I vidjela sam iste granice u tom odmjeravanju. I to nije bio ples na žici, svatko je jako dobro znao gdje je granica. I vidjela sam istu rekaciju na kritiku, nazovi je hvala na kritici, razmisliti ću, a u sebi pa što misliš da ja to ne znam, budalo. I istu zainteresiranost za svijet koji nas okružuje, u kojem ponekad želimo ostaviti dojam, ali teško i sebe. I istu želju za ostavljanjem sebe, uz ogromni strah koji se na istim mjestima i istim načinima razbija i pretvara u šalu. I prepoznali smo se u trenutku, mada smo kasnije tražili obrazloženja u koječemu što je bio još jedan u nizu utabanih puteva zaobilaženja istinskog susreta. I bilo je smiješno, i još uvijek je smiješno. Otišla sam nasmješena od uha do uha, smijući se sama sebi i razmišljajući što mi ljudi kažu kada mi nešto kažu. I bila sam sretna jer ih napokon razumijem. Sigurna sam da je bio i on. I svaki put kada se susretnemo primjetim taj urotnički smješak na licu. Aaaa, to smo mi. I nikad se nećemo istinski susresti jer ne bi željeli narušiti idilu imanja vlastitog ogledala pored sebe. Razbijena ogledala i tako nose nesreću.
I onda sam nekog drugog dana susrela nekoga, primjećujete zaokret, susrela. Nije imao ni tikove, ni šale, ni upadice, a kamoli na istom mjestu kao ja. Zapravo ih je imao, ali nisu bile važne. I nije ni primjetio moje silne i godinama uvježbavane slalome i veleslalome u susretu sa susretom. Ili možda jest, ali nije bilo važno. I bez ogledala koja bi proširila prostor i unijela svjetlost. I nije to bio smješan susret, bio je pomalo tužan i sjetan. I o susretima ne znam pisati. Mogu ih samo ponekad osjetiti. I nekih drugih se sjećati s tugom i sjetom.
A kada se poželim nasmiješiti pogledam ogledalo koje točno zna koliko je hrabrosti potrebno za jedan običan susret bez ogledala.
Post je objavljen 08.08.2008. u 17:15 sati.