| < | kolovoz, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Lipanj 2009 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
život kao takav sa slučajnim nuspojavama
Linkovi
i to sam ja
slucajnenuspojave.bloger.hr
slučajevi i nuspojave
Dio života manje
- 20:46 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Godine hodanja po životu s dijelom manje. Taj je dio zauvijek odnešen. Neke stvari su takve. Dogode se i to je to. Zauvijek. Naučila je što je kriviti sebe, naučila je što je biti bijesan kao ris, naučila je što je pustoš, naučila je što je besmisao. I naučila je što je smisao. I što je punina. Naučila je što je bol i što je patnja. Naučila je koliko je smijeh važan. Naučila je tko su prijatelji, a tko su površni prolaznici. Otada ih jako dobro razlikuje i prolaznike ne podnosi najbolje u blizini svoje duše. Na daljini može. Naučila je koliko je ljudima strašno biti pored nekoga tko ih podjeća na smrtnost. Naučila je što sve ljudi rade ne bi li sebe zaštitili od smrtnosti. Proći će, biti će bolje. Možda, ali više nikada neće biti isto. Mlada si, bit će djece. To je možda istina, ali dijete nije plinska boca pa je zamijeniš kada jedna iscuri. Nema popunjavanja i nema zamjene. To je jednostavno tako. Zauvijek. Budi snažna. Kako biti snažan kada sva snaga iscuri. Kada je praznina jedina stvarnost. Životna stvarnost. U susretu sa smrtnosti i potpunim gubitkom vjere u ikakav red stvari u svemiru godili su joj oni koji su pokazivali poštovanje i uspijevali izdržati njenu pustoš. Išli su joj na živce ljudi s tupavim izjavama život ide dalje kao da je odjednom postala retardirana i zaboravila elementarne činjenice. Nije ih zaboravila. Samo, njen život tada nije bio slika života kakav volimo zamišljati da bi trebao biti. Vrijeđala je ideja u susretu s njom da je drugima njen budući život važan, a sadašnja smrtnost u životu nevažna i prolazna smetnja. Jer život je upravo pokazao u svoj svojoj punini da je i smrtnost dio života. Godili su joj ljudi umjesto riječi. Godili su joj zagrljaji umjesto životnih filozofiranja. Bila je alergična na mudrovanja i pametovanja o smislu života, potrebnoj snazi i savjetovanjima što bi se sve trebalo i moralo u vrijeme kada jedino besmisao hara dušom. Život su joj pokazivali oni koji su uspijevali jednostavno postojati i pokazati život pored nje na lelujavoj granici života i smrti. Pomagao joj je spontani smijeh koji se pojavljivao u opustošenom životu na neku sitnicu nastalu u sada. Pomagale su joj naoko čudne stvari. Tog smijeha nastalog iz života kao takvog iz dubine svoje opustošene duše se još uvijek sjeća. Bio je to život pored nje. Kao onaj u Betty Blue kada lik za na sprovod majci uspije pronaći samo crnu kravatu s golom ženom, pa mu dok tiho plače izleti iz odijela. Život koji ide dalje u djelima. Pomagao joj je skuhani ručak, čisti ručnici i poštovanje onoga što je pokušavala reći. Pomagalo joj je slušanje. Slušanje tišine. Slušanje o njenom besmislu i podnošenje njene praznine koji je mogao podnijeti tuđi snažni i puni život koji prepoznaje život bez imitacije. Pomagao joj je život kao takav pored nje. Onakav kakav jest. S jasnom spoznajom da ga nemamo pod kontrolom. Pomagala joj je tuđa snaga u nošenju sa svojim životom. U djelima, ne u pričama. Pomagalo joj je poštovanje njene pustoši i boli. Život kao takav, snažan i pun bez obzira na sve. Bez pokušaja popunjavanja mudrolijama i umišljenim utjehama kojih nema. Pomagala joj je tiha vjera u njenu snagu da će pustoš preživjeti i popuniti. Tiha vjera da će besmisao popuniti smislom. Svojim smislom. Gledajući i polako upijajući život oko sebe. Kao takav. Bez iluzija. U susretu s ljudima kojima je naopako očekivana smrt ušla kroz vrata života ne mislite kako ih ne želite podsjećati na ono što se dogodilo, pa ćete preskočiti teške teme gubitka reda stvari u svemiru i popunjavati strah poštapalicama o smislu života u krivo vrijeme na krivome mjestu. Zar zaista mislite da utopljene u besmislu boli uzrujava podjećanje na nešto s čim žive svaki dan i što su dokazano preživjeli na živo. Izbacite sebi iz glave ideju da ste moćniji od života i smrti i da će vaše riječi utjehe kojima tješite sebe jer vam je teško, jer ne znate što bi, popuniti prazninu. Neće. Možete svojim smislom pokazivati da smisao postoji. To je inspirativno. Vidjeti da postoji smisao i punina u tuđem životu, pa možda će jednom malo po malo početi postojati i u onom poharanom koji je pored vas sada slomljen i skršen. Možete biti snažna štaka koja će jednostavnim punim prisustvom i poštovanjem boli pomoći preživjeti još jedan dan. Pa još jedan, pa još jedan, pa još jedan i polako korak po korak krhotine života s dijelom manje sklopiti u novi mozaik. S ožiljkom više i učenjem više. Život je težak. Jebi ga. Tko kaže drugačije ne živi. |
