ponedjeljak, 24.09.2007.
Čemu naslov?!!!!!!!!!!?????
Razmišljam o tome koliko sam prošla, šta sam sve radila…. I dalje mi nije jasno, zašto sam radila, i zašto sada radim neke stvari. I kada ne želim da se sve vrti oko toga, to se vrti. I kada je mi Mjesec priča o nečemu, više ga ne slušam. Zašto? Osjećam se beskorisno. Iako ne bi trebala. Želim pobjeći, daleko. Sama. Mjesec će me pratiti. I to mi je dovoljno. Ne želim nikoga pored sebe, jer znam da ću tu osobu povrijediti. To ne želim. Ne želim biti kao i sve ostale neobične djevojke. Ne želim. Ponekad kao sad poželim umrijeti, kad već ne mogu pobjeći. i kada to pokušam napraviti, sjetim se da sam, nažalost, besmrtna. sjetim se da je tu ona, koja ne me ne pušta dalje. I dalje razmišljam o njemu. I dalje mi srce poskakuje, ali ne mogu si pomoći. On, sigurno, više prema meni ne osjeća ništa više od možda prijateljske ljubavi. Ja želim još. Ne znam, možda sam u krivu, ali mislim da anđelima nije mjesto u paklu. Želim njega. Samo njega. Iako se možda to tako ne čini. Ali to je duboko u meni, a i u mnogima vjerojatno. Samo što mnogi poput mene same to potiskuju, potiskuju, skrivaju, ne žele to zaboraviti, ali žele da drugi zaborave na to… A što se dogodi kad čovjek od tog silnog pritiska pukne? Što onda? Ljudi kojima je okružen misle da mu tada mogu pomoći. NE! Sada želim svoju krv……. Želim je sisati….. želim osjetiti taj okus u ustima. Želim da poteče iz mojih žila….. to u i napraviti…. Kada nitko ne bude gledao, osim Mjeseca od kojeg ne mogu pobjeći, tada će poteći moja krv…. Tada ću se pokušati iskupiti za sve svoje grijehe, pa čak i za one koje su možda već odavno zaboravljene…. Sumnjam da cijela ova priča ima ikakvog smisla ali briga me…. Možda me jednom uhvati nešto i pročitam ovo sranje koje sam sad napisala. Jebi ga, ponekad i mi, navodne neobične djevojke imamo probleme i ne možemo se izvući iz svega. A ovo je samo jedan dio mozaika, koji će nestati zajedno sa mnom…. Jedne noći, tihe, mirne….
- 21:01 -
četvrtak, 20.09.2007.
Trenutci prisjećanja stare ljubavi iz prošlosti….
Čekala sam ga… dugo u noć… Mjesec mi je svjedok… kada sam shvatila da njega više nema, da neće doći… poželjela sam umrijeti. Ali onda se sjetih da ja to ne mogu, da ja nisam obična djevojka, koja hoda noći. Zaplakala sam, zajecala za njim, za njegovim toplim poljupcima, mekim zagrljajima, za njim… možda će se jednom vratiti, ali ja ću možda tada biti drugdje, daleko odavde, možda se nikad nećemo ni vidjeti, a oboje ćemo znati da nas vežu stari, već zahrđali lanci života. Oboje ćemo znati da smo povezani s tim noćima uz rijeku… uz Mjesec… oboje ćemo znati da smo nekad bili predani jedno drugome… možda on to sada ne može shvatiti kad je otišao, kada je odlučio svoj život posvetit drugoj. Ali možda ipak jednom kada umjesto Mjeseca zasja Sunce, kada u tamnoj noći pojavi se svijetlo dana… možda onda shvati koliko mi je značio, koliko mi je zapravo stalo do njega… možda su to sve moje halucinacije, ali možda je to stvarnost od koje ne mogu pobjeći. Bojim se pobjeći. Ne želim zaboraviti one noći kada su nam se krvi miješale, kada smo goli ležali na travi, uz onom blistavi Mjesečev sjaj, uz tiho šaputanje rijeke... Znam da ovo ne nalikuje na mene, ali jebi ga. Ponekad i mi neobične Mjesečeve djevojke znamo biti slabe… ponekad i mi poželimo biti sasvim obične… ali znamo da je to nemoguće. Zar nama nije dozvoljeno katkad biti ono što nismo? Zar mi ne možemo patiti zbog ljubavi? Gluposti. I sada dok režem svoje žile iz kojih teče moja topla krv prisjećam se kako nam je bilo lijepo. Kako si govorio one lijepo riječi. Sjećam se toga… ah, da to je prošlost koja se ne može vratiti. Mjesec sjaji onim istim sjajem kao one večeri kada smo postali jedno, ali sada sam sama. Bez tebe. Ti si sad s njom. A ja sam sada s njim. Mojim jedinim. Koji me nikada nije povrijedio, razočarao me. Moj jedini Mjesec. On mi je utjeha. Krvi mi curi ni tijelo… osjećam kako gubim tu krv… ali ni sama ne razumijem čemu sve to? kad ću zauvijek ostati živa? Kada jedino što sam imala si bio ti. možda. Ili si mi samo služio kao utjeha na jednog davno izgubljenog dječaka. Koji me napusti danju dok je Sunce bilo visoko iznad njega. A ja daleko, predaleko od njega. Možda si bio samo to. ma zbunjena sam. Odustajem od tebe. Ne želim te više vidjeti. Ne želim da se ponovi isto. Ne želim. Zaboravi na sve. Sada želim samo jedno. Želim da se vrati On. Moja davna ljubav. Moja prva velika, prava, iskrena ljubav. Samo to. Mjeseče, molim te, ponizno te molim, da mi ga vratiš. Barem na jednu noć. Barem na jedan tren. Želim saznati, Mjeseče, da li me voli. Ako mu je stalo do mene kao što je tada pričao, reći će mi. Pokazati. Dokazati. Ako sam mu išta značila. Možda nema smisla, ali…. Sad tek, Mjeseče shvatih čemu su ove suze, čemu sve ovo…. Da me zavara, da me navede da zaboravim Njega, jedinoga. Da pokušam nastaviti dalje. Ali da, Mjeseče, Ti to nisi dopustio. Nisi mi dopustio da zaboravim na njega. Hvala Ti, Mjeseče.
Koliko god bude trebalo čekat ću ga. Znam da će se vratiti po mene i odvesti me u život koji već odavno želim. Čekat ću njegov poljubac, njegov zagrljaj… čekat ću NJEGA.
- 21:14 -
utorak, 11.09.2007.
Noć, Mjesec, on i ona
Potpuna noć… tiha…. Ali nemirna. On potpuno sabran, smiren, bezbrižan. Ona tužna, tamna, zabrinuta, nemirna. Zagrljeni na mjesečini. U potpunom mraku prirode. U osami grad. On razmišlja o njoj kako je toliko blizu, a zapravo toliko daleko od nje. Kako bi želio biti samo s njom, ali s njom. Ovo nije bila ona djevojka tamnih očiju koju je upoznao na balu. Ovo nije djevojka koja je odana samo Mjesecu, noći, krvi, tišini i avanturama. Ova djevojka koja je sada pored njega je poput duboko zakopanog kostura koji se ne može dići, progovoriti o svojoj tajanstvenoj smrti, nasmiješiti se. Ona sada razmišlja o svojoj smrti koja neće doći, o svom ocu kojeg je izgubila zbog zli ljudi, o njegovoj krvi koja je u njoj koja je veže s njim. Ne razmišlja o njemu koji je pored nje. Razmišlja, ali možda samo to potiskuje. Kada ju je između grana obasjala Mjesečeva svijetlost, primijetio je njezine krvave suze na njenom blijedom licu. Obrisao ih je i nježno je poljubio i privukao sebi. Onda se dogodio ono o čemu nije ni sanjao. Učinila je ono što nikada prije nije. Skinula je svoj crni ogrtač koji je imala. On je samo zapanjeno promatrao što se zbiva. Otrčala je na čistinu pogledala Mjesec i izgovorila, za njega, neke čudne riječi. A zapravo je samo rekla Mjesecu što želi učiniti. Zatim se vratila. Legla pored njega. On je skinuo majcu. Pomogao joj je otkopčati njezinu dugu crnu haljinu. Zatim ju je uzeo u naručje i odnio do rijeke koja je tekla tik pored njih. Ljubili su se dugo. Dugo. Otkopčao joj je grudnjak. Ljubio je po cijelom tijelu. Nježno joj prstima prolazio kroz kosu. Ona je činila isto. Ljubila ga po cijelom tijelu, prstima prolazila kroz kosu, skinula mu hlače… ljubili su se bez prestanka. Zatim su skinuli sve sa sebe i lagano razmjenjivali nježnosti. Mjesec im je bio jedini svjedok. Kad je on uvidjeo ponovno njezine krvave suze. Potpuno lagano i za nju bezbolno je ušao u nju. Osjećala se božanstveno. Bio je to osjećaj kojeg nikada neće zaboraviti. A za njega je to također bilo božanstveno, ne samo zbog njega već zato što se i ona tako osjećala. Vidjevši ponovno onaj njezin smiješak zadovoljstva. On je skinuo svoju aureolu, i ona svoju. Ležali su tako dugo, dugo… sve dok Mjesec nije počeo skrivati svoje blijedo lice. Tada je čarolija ponovno nestala. Ali on zna će mu se ona ponovno vratiti da će se ponovno dogoditi isto. On to osjeća. Ona iako sada daleko od njega, još uvijek mislima povezana sa njim sa njegovim plavim očima, molim Mjesec da joj ga ne uzme. Traži dozvolu da ga učini bezsmrtim. Tako završava još jedna noć koju su oni proveli zajedno.
- 21:31 -
petak, 07.09.2007.
MLADA MJESEČEVA KĆI....
Mladi mjesec… iznad nas… tama oko nas. Ljudi u crnom, crne krugove rade. Mi se nježno ljubimo u mraku, osjećam kako ti krv struji žilama. Kako ti srce iskače iz grudi. Poželim ga uzeti. Usisati ti ponešto krvi. Osjetiti kako tvoja krv struji i mojim žilama. Želim se zauvijek vezati za tebe, da nam je samo Mjesec svjedok tome. Jedino što razbija tamu su tvoje predivne plave oči. U meni se javlja neka vrsta ljubomore i sebičnosti, poželim ih imati. Ali opet ne želim. Bit će mi dosta tvoja krv, koju ću isisati iz tvog srca. Odjednom vrisak. Prestrašiš se. Zašto? Obožavam taj vrisak u potpunoj tišini, koji struji i razbija zrak. Samo se nasmiješim i nesvjesno iz grudnjaka izvadim svoj žilet. Privučem te k sebi i lagano ti razrežem kožu. Krv. Tvoja krv… poližem je. Ali to mi nije dovoljno. Želim da i moja krv poteče poput tvoje. Razrežem se. Krv…. Poteče. Prislonim te uza sebe i pomiješam krvi. Sada sam konačno zadovoljna. Ne puštam te. Ne želim te sada izgubiti. Ti ni ne slutiš tko sam ja zapravo. Ne želim da to saznaš, te te ne smijem ispustiti iz zagrljaja. Zauvijek smo vezani. Nisi ni svjestan. Ali možda jednom budeš. Kažem možda. Osjećam kako nam se krvi miješaju. Sada poželim dotaknuti ti srce, držati ga na dlanu, jer ne mogu tebe držati tako. Ali nešto mi govori NE!!!! Te odustajem. Daleko smo od svih. Znam da ćeš jednog dana završiti kao i svi drugi prije tebe, ali oni su završili prvu noć sa mnom. To ne želim tebi. Jer sada imam tvoju krv. Ne želim te još izgubiti. Možda jednog dana, ali ne večeras, dok je mladi Mjesec iznad nas. Dok još jedan vrisak razbija tišinu. Ne… previše si mi se uvukao u krv, u žile. Ležimo na travi, jedan pokraj drugoga, pričaš mi tiho o sebi, a ja se samo zločesto smješkam. Zatim ono glupo pitanje: tko si ti? to me pomalo naljuti, no ipak odlučih ti reći djelomičnu istinu. Ja sam mlada Mjesečeva kći. Tama mi je dom, vrisak glas, vještica majka, KRV svetinja… smiješ se. Poželim te ubiti, ali NE! Previše te imam u krvi. NE! Ne još! Poljubiš me kao nikada dosad! I nestaješ……. Odlaziš! Molim?! Nisam ni primijetila da si izgubio previše krvi. Legne na tebe i vraćam ti svu krv koja ostade u mom tijelu. Osjećam tvoje srce ponovno kako kuca. Počinjem plakati i suzama zacjeljujem tvoju ranu. Spavaš. Sretna sam. Nisam te izgubila. Mjesec mi je saveznik, svjedok i moć. On je taj koji mi je dao snagu da te spasim. Ostavljam te, ali nakratko. Samo dok se mjesec ponovno ne pojavi. A onda se ponovno vraćam. Tiho, sasvim tiho. Kada začuješ vrisak u potpunoj, lijepoj tišini sjeti se kako nam je bilo lijepo, čarobno i čudno.
ZBOGOM, MALENI!!!!
VRATIT ĆU SE PO TEBE!!!!
- 20:10 -
