petak, 21.03.2008.
ISTINA O LJUDIMA ZADNJEG REDA
Život je ponekad toliko… toliko…. Očajan. Mrzim ga. jer ljudima oko mene smeta očito moja sreća i pokušavaju mi uništiti i ono malo svjetla u životu. Taman kada pomisliš kako ti sve ide onako kako treba, stvori se neka osoba koja je ljubomorna toliko jako da ti uništava život namjerno. A oduvijek su me učili budi poštena, dobra, fina i pristojna. Ovaj mi se svijet počeo gaditi već nakon 14 godina. Gadi mi se. Bojim se živjeti. Nastaviti tražiti ritam za disanje, dinamičan ritam za hodanje, put koji priželjkujem. Bojim se ljudi… Ljudi su toliko sebični. Toliki egoisti. mrzim ih. Prezirem iz dna duše i još više. Živjeti u takvoj okolini čini te depresivnim i pitaš se možeš li uspjeti, imaš li snage suprotstaviti im se? Drago mi je da nitko još nije upoznao kakva ja zapravo jesam kada moja želja da postignem ono što želim postane toliko snažna da se preobrazi iz želje u veliku moć. Želim ovim putem obratiti pozornost nekim ljudima koji misle da me mogu uništiti polako svojim podlim igricama. Vjerujte moja igra je drugačija. Rekoh moja. Ako je moja znači da postoji samo jedan pobjednik; ja! U toj igri ne poznajem granice. Da vidite kako je to kada ti navodni prijatelji zabiju nož u leđa, kada ti okrenu leđa onda kada su ti najpotrebniji, kada te iznevjere, povrijede. Vi ne razumijete s kojim ja sam gađenje pišem ovaj glupi post o prljavim ljudima s kojima MORAM živjeti. Ali vjerujte, mrzim kada me netko takne u najbolnije mjesto, kada se to dogodi, ne razmišljam glavom već nečim što ti ljudi nemaju i ne znaj da to postoji. Žao mi je što se njihova sreća odnosi samo na nesreću drugih. Žao mi ih je jer ti su ljudi za mene psihički bolesnici zadnje reda i ne posvećujem im ni najmanji dio svoga života, jer je to uzaludno. I molim vas da se ne čudite ako vam «slučajno» zabijem nož u leđa, i ako vam «slučajno» život koji ste planirali padne u vodu nakon završetka MOJE igrice, u kojoj ja igram po svojim pravilima. Žao mi je ako ste se stvarno prepoznali u ovom tekstu, jer bojim se da neće još dugo uživati u sreći moje «nesreće», jer će ubrzo biti obrnuto. Hahahhaha. Hvala na razumijevanju, bilo mi je veliko «zadovoljstvo» obavijestiti vas o svemu ovome.
________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
_____________
__________________________
Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu između držanja za ruke i vezanja duše. I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se, a društvo ne znači sigurnost. i naučiš da poljupci nisu ugovori, a pokloni obećanja. I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju, s ljupkosti odraslog čovjeka, a ne tugom djeteta. I naučiš da sve putove moraš sagraditi danas jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje. Nakon nekog vremena naučiš da sunce opeče ako mu se previše približiš. Stoga sadi svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu, umjesto da čekaš da ti netko pokloni cvijeće.
I nauči da možeš mnogo toga pretrpjeti.
Da si snažan
I da uistinu vrijediš!
(to mi je majka napisala još prijie par godina kada su me tada dragi ljudi toliko povrijedili da sam se osjećala kao smeće, kao žvakača na cesti po kojoj svi gaze, prolaze preko nje.... znam da je ovo pomalo teška usporedba ali tako je otprilike bilo)
- 22:11 -
