Čekala sam ga… dugo u noć… Mjesec mi je svjedok… kada sam shvatila da njega više nema, da neće doći… poželjela sam umrijeti. Ali onda se sjetih da ja to ne mogu, da ja nisam obična djevojka, koja hoda noći. Zaplakala sam, zajecala za njim, za njegovim toplim poljupcima, mekim zagrljajima, za njim… možda će se jednom vratiti, ali ja ću možda tada biti drugdje, daleko odavde, možda se nikad nećemo ni vidjeti, a oboje ćemo znati da nas vežu stari, već zahrđali lanci života. Oboje ćemo znati da smo povezani s tim noćima uz rijeku… uz Mjesec… oboje ćemo znati da smo nekad bili predani jedno drugome… možda on to sada ne može shvatiti kad je otišao, kada je odlučio svoj život posvetit drugoj. Ali možda ipak jednom kada umjesto Mjeseca zasja Sunce, kada u tamnoj noći pojavi se svijetlo dana… možda onda shvati koliko mi je značio, koliko mi je zapravo stalo do njega… možda su to sve moje halucinacije, ali možda je to stvarnost od koje ne mogu pobjeći. Bojim se pobjeći. Ne želim zaboraviti one noći kada su nam se krvi miješale, kada smo goli ležali na travi, uz onom blistavi Mjesečev sjaj, uz tiho šaputanje rijeke... Znam da ovo ne nalikuje na mene, ali jebi ga. Ponekad i mi neobične Mjesečeve djevojke znamo biti slabe… ponekad i mi poželimo biti sasvim obične… ali znamo da je to nemoguće. Zar nama nije dozvoljeno katkad biti ono što nismo? Zar mi ne možemo patiti zbog ljubavi? Gluposti. I sada dok režem svoje žile iz kojih teče moja topla krv prisjećam se kako nam je bilo lijepo. Kako si govorio one lijepo riječi. Sjećam se toga… ah, da to je prošlost koja se ne može vratiti. Mjesec sjaji onim istim sjajem kao one večeri kada smo postali jedno, ali sada sam sama. Bez tebe. Ti si sad s njom. A ja sam sada s njim. Mojim jedinim. Koji me nikada nije povrijedio, razočarao me. Moj jedini Mjesec. On mi je utjeha. Krvi mi curi ni tijelo… osjećam kako gubim tu krv… ali ni sama ne razumijem čemu sve to? kad ću zauvijek ostati živa? Kada jedino što sam imala si bio ti. možda. Ili si mi samo služio kao utjeha na jednog davno izgubljenog dječaka. Koji me napusti danju dok je Sunce bilo visoko iznad njega. A ja daleko, predaleko od njega. Možda si bio samo to. ma zbunjena sam. Odustajem od tebe. Ne želim te više vidjeti. Ne želim da se ponovi isto. Ne želim. Zaboravi na sve. Sada želim samo jedno. Želim da se vrati On. Moja davna ljubav. Moja prva velika, prava, iskrena ljubav. Samo to. Mjeseče, molim te, ponizno te molim, da mi ga vratiš. Barem na jednu noć. Barem na jedan tren. Želim saznati, Mjeseče, da li me voli. Ako mu je stalo do mene kao što je tada pričao, reći će mi. Pokazati. Dokazati. Ako sam mu išta značila. Možda nema smisla, ali…. Sad tek, Mjeseče shvatih čemu su ove suze, čemu sve ovo…. Da me zavara, da me navede da zaboravim Njega, jedinoga. Da pokušam nastaviti dalje. Ali da, Mjeseče, Ti to nisi dopustio. Nisi mi dopustio da zaboravim na njega. Hvala Ti, Mjeseče.
Koliko god bude trebalo čekat ću ga. Znam da će se vratiti po mene i odvesti me u život koji već odavno želim. Čekat ću njegov poljubac, njegov zagrljaj… čekat ću NJEGA.
Post je objavljen 20.09.2007. u 21:14 sati.