utorak, 11.09.2007.
Noć, Mjesec, on i ona
Potpuna noć… tiha…. Ali nemirna. On potpuno sabran, smiren, bezbrižan. Ona tužna, tamna, zabrinuta, nemirna. Zagrljeni na mjesečini. U potpunom mraku prirode. U osami grad. On razmišlja o njoj kako je toliko blizu, a zapravo toliko daleko od nje. Kako bi želio biti samo s njom, ali s njom. Ovo nije bila ona djevojka tamnih očiju koju je upoznao na balu. Ovo nije djevojka koja je odana samo Mjesecu, noći, krvi, tišini i avanturama. Ova djevojka koja je sada pored njega je poput duboko zakopanog kostura koji se ne može dići, progovoriti o svojoj tajanstvenoj smrti, nasmiješiti se. Ona sada razmišlja o svojoj smrti koja neće doći, o svom ocu kojeg je izgubila zbog zli ljudi, o njegovoj krvi koja je u njoj koja je veže s njim. Ne razmišlja o njemu koji je pored nje. Razmišlja, ali možda samo to potiskuje. Kada ju je između grana obasjala Mjesečeva svijetlost, primijetio je njezine krvave suze na njenom blijedom licu. Obrisao ih je i nježno je poljubio i privukao sebi. Onda se dogodio ono o čemu nije ni sanjao. Učinila je ono što nikada prije nije. Skinula je svoj crni ogrtač koji je imala. On je samo zapanjeno promatrao što se zbiva. Otrčala je na čistinu pogledala Mjesec i izgovorila, za njega, neke čudne riječi. A zapravo je samo rekla Mjesecu što želi učiniti. Zatim se vratila. Legla pored njega. On je skinuo majcu. Pomogao joj je otkopčati njezinu dugu crnu haljinu. Zatim ju je uzeo u naručje i odnio do rijeke koja je tekla tik pored njih. Ljubili su se dugo. Dugo. Otkopčao joj je grudnjak. Ljubio je po cijelom tijelu. Nježno joj prstima prolazio kroz kosu. Ona je činila isto. Ljubila ga po cijelom tijelu, prstima prolazila kroz kosu, skinula mu hlače… ljubili su se bez prestanka. Zatim su skinuli sve sa sebe i lagano razmjenjivali nježnosti. Mjesec im je bio jedini svjedok. Kad je on uvidjeo ponovno njezine krvave suze. Potpuno lagano i za nju bezbolno je ušao u nju. Osjećala se božanstveno. Bio je to osjećaj kojeg nikada neće zaboraviti. A za njega je to također bilo božanstveno, ne samo zbog njega već zato što se i ona tako osjećala. Vidjevši ponovno onaj njezin smiješak zadovoljstva. On je skinuo svoju aureolu, i ona svoju. Ležali su tako dugo, dugo… sve dok Mjesec nije počeo skrivati svoje blijedo lice. Tada je čarolija ponovno nestala. Ali on zna će mu se ona ponovno vratiti da će se ponovno dogoditi isto. On to osjeća. Ona iako sada daleko od njega, još uvijek mislima povezana sa njim sa njegovim plavim očima, molim Mjesec da joj ga ne uzme. Traži dozvolu da ga učini bezsmrtim. Tako završava još jedna noć koju su oni proveli zajedno.
- 21:31 -
