život nije izvoz ruža željenih boja
ružičasto kažeš
naočale nosiš
ja sve vidim crno
kako možeš misliti tako nešto
neugledna siva za nas nikad ni nije živa
sivila da ima
u životu ne bi bilo oseka i plima

noću vidim samo modrinu
srebro na grudima tvojim
riječima nikad ljubavi ne brojim
ne nameću se boje tako lako
pa makar ih i Shakespare nazivao svojim
miješanjem boja dobiva se ljubav
pretakanja
i nije šuplje u prazno
šupljoj glavi ostavi da kuka nad svojim životom
mi smo u drugome filmu
svaka ruža trnje ima
makni ruku
uhvati za cvijet i ljubav
sigurno se tako ništa ne gubi

mislima mojim nudiš li svjetlost
htjela si svjetlo
ne izokreći riječi
godišnja doba zato i jesu da čvrstoću misli provjerimo zimi
ljubav da provjetrimo u proljeću nekom
premda je jesen
kad zatvoriš vrata otvaraš prozor
I ljubav ponovo uđe
nijanse nam nikad nisu nosile sreću
ne brini
tu su leptiri
spominješ ih često
bez njih sreće kao da nema
padalice još lete
za slavlje palimo svijeće

razmazit ću te
ako ti napišem pjesmu
razmazit ću te
ako ti zasviram i uspavam te
razmazit ću te
ako budem blizu tebe
možda ti i šapnem riječi ljubavne
ti ih kao ne voliš
nije ti u krvi
zašto onda ne možeš zaspati
moram ti riječi dati
tvoje su kažeš
znaš li da pretjeruješ
znam da očekuješ
ako te ne prepoznam u tvojim riječima
ne vrijedi
reći ćeš
govoriš o tome
aludiraš na tišinu koju očekuješ
nije priča
bajka je
one se samo šute
osmijehom se plaćaju

znam jednu luku radosti punu
u nju ne ulaze brodovi da tugu donesu
tuga ne kotvi ovdje kotve svoje
radost i veselje nudi se samo
tuga privid uvijek nosi i prkosi
vjetri vali pusti žali i smrika neka
mornar sam i luku sreće sam naš’o
ukotvih se s tobom da pođem
put bijelog svijeta
Sumatru sanjam i osmijeh tvoj na licu
kako su čudni zalasci sunca tamo daleko
kuda da krenem pitam se sada
iz mora jesam u kom sirene bajke nude
ponekad su one i za stvarne ljude
pođimo onda živimo bajku
pruži mi ruku tu tuge nema
kad stvoriš dom i sreća se smiješi

to je taj? ta?
evo ima i toga

čitam te
okrećem te tisuću puta
ulazim između korica
glumim viteza
ti to prihvaćaš vlažnih usana
sve je ionako vlažno pri usponu
knjiga prepuna uspomena i snova
glavno lice
sretni kraj
na prijestolju si kraljica
odavno tražena
još samo da perle pokupim
staklo dobiva na cijeni u tvome osmijehu
čitam te
okrećem te tisuću puta
sati zaboravljeni ostaju
izmeđ korica
sve je bezvremeno
još da pokupim oblutke
potražim po ne znam koji puta tvoju uvalu
ponovo ću ući

U smiraju života
pribrajaš protekle ljepote
one druge pomićeš dalje od misli
misliš neće
baš zato pojave se gore ponad svega
pa se vratiš zaboravu
izvučeš misao pravu
živneš od ljepote
još pravo sunce
more
ne treba ti ništa više
sjećanjima život gradiš
od ljepote zastane ti dah
ne damo se
tu smo
nije još vrijeme
s one strane bit će
kad bude

komentar autorice fotografije:
.divotu si spleo riječima....:-)..
...fotka?!...pa naravno.....ja sam samo škljocnula na tren iz vječnosti...a sve je naše, ljudsko..

Kada se sniva
Ono moje i tvoje biva
I od kapi bit će rijeka
Tko zna što nas u njoj čeka
Nevažno za ljubav to je
Dok se ne sretnu oko i oko
Mislima na dvoje
I onda nema više možda
Jer možda već je bilo
Netko je nekom ponudio krilo
U naručju takvom ne postoji dilema
Jer zna se što oko oku sprema
Prepustiš se životnoj rijeci
A ti rijeko samo teci teci
Stigneš tako do mora
U beskraju plavog
Saznaš čari života pravog
Kako živjeti od oseke i plime
Kako složit životu prave rime

Kad pjesma sama poteče
upalimo svijeće
osmijeh na lice ide
rumenilo prirodno se pojavi
pameti više nema
srce nas bez pitanja ugnjavi
ne znam zašto onda
te bespotrebne riječi
možda zato
da nam savijest bude na čistu
riječima stvaramo pjesmu istu
rime pojave se uvijek
kad neodlučnost u nama vlada
I tada bez brige
nesvjesno kamen sa srca pada
srce počne da lupa
to je pravi život sada

suprotnost u smiraju godina
moje samoće teško se doima
tramuntana još uvijek u meni divlja
ne poimam ova četiri zida
sami smo riječ i ja
brige pritisle misli
e da mi je pučine u pogledu sada
ma kakva bila
tramuntana ostavlja na kraju pročišćeno nebo
svjetlo podne
vapor negdje na vidiku
onako u prolazu
zatvorenom tako krive mi misli lutaju
čekam da promijeni se vrijeme
u vali da lađe plutaju