30.12.2004., četvrtak
vic 2
|
vic broj 2 by Sismir najveća novogodišnja želja radnika pilane: "nadam se da danas ne radim skraćeno" |
- 11:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Pismo Velikog Bleka Komadantu Marku
|
Štovani Komadante Marče Kao što znaš iz Zlatne serije i LMS-a mi imamo mnogo toga zajedničkog, a najviše to što su Crveni mundiri naš zajednički neprijatelj. Ne znam da li čitaš moje dogodovštine, ali meni je već puna (jelenskih mu rogova) kapa s repom ove moje paravojne skupine. Naš je logor sve samo ne vojni objekt. Desetak raštrkanih kućica u šumi iz koje ne znam kako izaći, neriješen sanitarni čvor i prokleti smrad koji se širi tako daleko da smo česta meta napada Crvenih mundira, već mi idu debelo na stjenovite živce. Ekipa mi je u kurcu. Profesor Okultis pijan je iz dana u dan, Rodi je u pubertetu i pomalo otkriva svoju homoseksualnu stranu, a advokata Konolija boli više kurac za borbu protiv klasnog neprijatelja – već duže vrijeme bavi se uzgojem rajčica i bonsaia. Ostatak trapera da i ne spominjem. Non-stop se zajebavaju. Kužiš, najebu me da uletim sam u logor Crvenih mundira i vele mi da će oni biti u blizini i promatrati situaciju. Ja uletim ko idijot, šakom opizdim par Mundira, bacim top na njih desetak, ubijem bijesnog konja i sad bi bio red da se moji traperi kao zvijeri stropošte u logor i pobiju sve živo i mrtvo, a kad tamo, jebem ti razjarenog dabra, nema nikoga, ništ se ne čuje. A Mundiri nailaze u velikom broju. Opizdim još par njih, bacim bačvicu baruta i nekako izvučem živu glavu. Krenem prema logoru i naiđem na moje hrabre trapere. Oni se valjaju po tlu od smijeha i priđe mi jedan i kaže:»sretan ti rođendan Bleče Stijeno!» i pokloni mi nekakvu kutiju. Ja ga pošaljem u kurac jelenski i odignem poklopac kutije. Odjednom iz nje nešto štrcne mi u oko. Smrdi u pičku materinu. Tvor. Ma jebem vam sunce trapersko, krzneno. Raspizdim se i odem u nepoznatom smjeru i… izgubim se. U kurac. Lutam šumom par dana i padnem u zarobljeništvo Crvenih mundira. Oni me bez suđenja, na središnjem trgu okupiranog grada, izvedu na stratište. Vidim, vješala su spremili specijalno za mene. Krvnik mi stavlja omču, i tjera me da se popnem na stolac. Zakoračim na njega, a ovaj odma pukne. Iz publike čujem urnebesan smijeh i vidim ove svoje budale kako vrište. Prerezali su napola nogu od stolca. Počnem se gušiti, a nitko me ne jebe ni pol posto. Pogledam zadnji puta prema kolegama, a oni zagrljeni, s bocama vina u rukama, odlaze prema gostioni. Dakle, mislim si, to je to. Kadli odjednom, ko vrapčji drek iz vedra neba, pojavi se Davy Crockett i oslobodi me, jednim metkom ubivši krvnika i presjekavši uže. Pobjegnemo u tamo neke zasrane uličice, ugledamo kola s bačvama, sakrijemo se u njih i čekamo. Za nekoliko minuta dolazi neki tip s punim kantama nečega i ulijeva to u bačvu. Dolazi do moje, odigne poklopac i naglim pokretom isprazni kantu. U pičku materinu, i jelenovu i dabrovu. Tip prazni septičku. Iskačem van, udaram tipa, ubijem konja, grabim Davy-a i bježimo u šumu. Sjedimo u šumi oko vatrice i pečemo zeca. Razgovaramo o političkoj situaciji i lovačkim problemima, onako ugodan small talk. U jednom trenutku Davy mi se približi, stavi mi ruku na koljena i pokuša me požvaliti. U tri pičke veprovske i jednu vjeveričju. «Ma beži od mene pederčino krznata!» - bacim ga na tlo i odem u kurac, bilo gdje, samo da više na naiđem na kretene. Kad odjednom, evo kretena. Moji traperi. Smiju se ko ludi. Drže se za trbuh i previjaju od smijeha. Cijelo to vrijeme su me pratili, konjovi jedni. Čujem šuštanje iza sebe i vidim Davy-a kako se približava. Skinuo je kapu. Pogledam bolje, a ono Rodi. Jebem ti sunce pubertetsko, pedersko. Eto vidiš kako mi je. Da prijeđemo na stvar. Molio bih da me primiš u svoje Vukove s Ontarija. Vi imate utvrđenje, brod i jednu pičku što je sasvim nego dovoljno za moje potrebe. Dosta mi je ove moje stoke i ostavljam ih na milosti i nemilost Britancima. Ko ih jebe. U očekivanju pozitivnog odgovora, puno ti pozdrava šalje Veliki Blek. p.s. šaljem i par zumbula za Beti |
- 09:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #
29.12.2004., srijeda
Pismo predsjedničkog kandidata Martina Lovašena majci
|
Draga Mati Iako te zovem mama od kada sam prvi puta stavio palac u usta, od sada te zovem mati. Sigurno se pitaš zašto. Kao što znadeš, postavši predsjednički kandidat postao sam i javna osoba. Budući da javne osobe glase kao tradicionalisti, kulturalisti i protunepotisti, odlučio sam da te zovem mati. To mi je neki dan palo na pamet kada sam u wc-u gradske vijećnice ostao bez papira i kad sam u džepu svog kaputa pronašao knjigu Maksima Gorkog, Mati. Kako je ona završila u mojem džepu, nemam pojma, ali sam skoro devedeset posto siguran da je to djelo klasnog neprijatelja, moje žene. Ona (moja žena) je i tvoj neprijatelj, ili si ti njezin, nema veze, tko god da je, vi se ne slažete dobro. To sam primijetio još prvog dana kada si joj (mojoj ženi) na našem vjenčanju rekla da bi bilo dobro – nakon što izađemo iz crkve – da se neko vrijeme ona (moja žena) i ja ne viđamo. Ona (moja žena) je ostala preneražena, ali vidio sam ja da ni u njoj (mojoj ženi) vrag ne bere ljubičice. Tu je noć, kad si ti, mati, pijana spavala za stolom, u hrpi salveta i kolača, ona (moja žena) usula u tvoje piće, mislim da si lavov pila, oveću dozu laksativa marke Novolax, a ja (sinak tvoj), kao što znadeš, ili su ti rekli (svatovi), nisam mogao pravodobno reagirati jer sam četveronoške pokušavao voditi svatovski vlakić. Nakon te podle diverzije od strane nje (moje žene), ti si pijana ustala i pokušala odbauljati do wc-a, i to si, na kraju krajeva, i uspjela. Problem je bio taj što je za tobom ostajao nemili trag ručka i večere. Još je veći problem bio što sam ja (tvoj sinak) odveo cijelu kompoziciju preko te ceste, a da most sagradio nisam. Zbog toga nismo dobili ni dvije tisuće kuna darova na što sam ja (sinak tvoj) reagirao vrlo burno. Njih sam (svatove) sve poslao u tri pičke materine, tebe sam (mati) polio kantom vode da više ne smrdiš kao gnojište, a nju sam (moju ženu) prvi puta ošarafio preko njuške da su joj se desni spustili ispod očnjaka. Ne sjećam se što je dalje bilo, jer sam se probudio drugog dana u kući, sad već pokojnog, Joška smetlara, grleći njegovog psa, ali znam da ženu vidio nisam. Dakle, mila moja mati, od danas te tako zovem i nikako drugačije, osim ako u oporuci ne prepišeš kuću na mene, nego mojoj braći i sestrama. Tada ću te zvati roditelj žensko spola Voli te sinak tvoj Martin |
- 13:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Bog je na odmoru
|
Vijest prenesena iz Novog lista: «Pravomoćnom presudom županijskog suda u Zagrebu šestinskom župniku Ivanu Čučeku kazna od godinu i deset mjeseci zatvora zbog bludnih radnji nad djevojčicama, preinačena je u uvjetnu kaznu od šest mjeseci zatvora uz rok kušnje na tri godine…». «…Ublaženje kazne s bezuvjetne na uvjetnu zatvorsku kaznu, Županijski sud obrazložio je protokom vremena od počinjenja kaznenih djela. Naime, protok vremena i dugotrajnost kaznenog postupka značajno su utjecali na župnika Ivana Čučeka da shvati nedopustivost svojih radnji, smatra Županijski sud...». Što se iz ovog može zaključiti? - Uobičajeno "brz" sudski aparat. - Nešto je trulo u crkvi katoličkoj - Očito učestala svećenička pedofilija pravno se promatra kao blaži prijestup od «obične, građanske» pedofilije Izgleda da je Bog zauzet nekim drugim poslovima kad ne kažnjava svoje zaposlenike. Ode firma u stečaj. Usred crkve Pred oltarom Diram djecu Svojom karom Baš me briga Što se kuva Država i Bog Me čuva dr. Sismir Bradakowski uveo bi giljotinu za pedofile |
- 08:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #
27.12.2004., ponedjeljak
Big Brother - uzdizanje lažnih vrijednosti
|
Moje je srce zaplakalo kad sam vidio koliko se pažnje posvećuje tako beznačajnom događaju. Euforija je veća no što je bila ona prilikom dočeka Janice. Eto gdje nas televizija vodi - u kurac. Tip je izdržao sto dana u kući u uvjetima koje si malotko može priuštiti – izobilje, nerad i zajebancija. Jedina «nevolja» bila je izoliranost od okoline i televizije. So vot. Bolje buljiti u hrpu nafiljanog dreka no u ovakav televizijski program. Saša je sada medijska i kojekakva zvijezda. Ma nabijem ja na kurac sve one koji smatraju da na takav način eksponirane osobe treba uzdizati do zvijezda. Kakav je doprinos Big Brothera našem narodu? Zabava? Jebo takvu zabavu. Na taj se način zabavljaju primati. Poruka je jednostavna: blesiranje se isplati ako se plasira blesanima. Ovakvi mediokriteti i oni kojih ih uzdižu na ovakav način, bez srama poručuju da je rad zadnja stavka koja će običnom puku omogućiti egzistenciju. Zbog toga se svi i vesele što je netko glupiranjem zaradio tolike pare. Koje su kvalitete tog Saše i ostalih sudionika u projektu «idioti u izolaciji»? Neka mi netko izvede pouku iz cijelog tog glomaznog sranja. Jebote, svi plaču. Zbog čega plaču? Je li netko nekome spasio život? Da li netko u akterima vidi primjer osobe, odnosno uzor na kojeg se treba ugledati? Ima li itko, osim sponzora i sudionika, ikakve koristi od tog megabudalašenja? A što je s moralom? Najveća zvijezda Big Brothera ima ženu i djecu. To mu nije smetalo da se s onom kurveštijom, Playboyevom zečicom, navlači i žvaljesa. Da je samo jedan prostor bio bez kamera, on bi ju i pojebo. To i njegova žena znade, a ni djeca nisu glupa. Svi vi koji pozitivno komentirate ovu lepezu idiotarija još ste veći idioti od glupana koji su sto dana pokazivali svoju neinteligenciju i svoj smrad – smrad po ispiranju mozgova na američki način. dr. Sismir Bradakowski šalje sve novinske kuće i internetske portale koji uzdižu Sašu, u tri vagine roditelja slabijeg spola |
- 11:13 - Komentari (18) - Isprintaj - #
jedna brzinska
|
Kurva košta manje nego pička vulgaris. Mao Ce Sisung |
- 09:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Red light district (A'dam br. 4)
|
Pravi mali pičkograd. Mnogo isprepletenih uličica i uskih prolaza, zamršeni labirint u kojem te vrebaju sisati, razgolićeni minotauri. Hodam tim nemoralnim hramom i neprestano se sudaram s tisućama gastarbajtera i Arapa. U njihovim očima vidim manijakalnu želju da uguraju svoje prljave udove u jednu od ovih ljepotica koje se tako nevino nude da bi i pederov kurac pokazao gdje se nalazi mjesec. Dakako ima tu i Japanaca koji, bez obzira što im je jebanje na umu, sa sobom tegle brdo kamera i fotoaparata. Uzalud. Snimanje je strogo zabranjeno, a makroi vrebaju iz prikrajka. Svakih desetak metara prilazi mi diler, obično crnac, i mrmlja: trip, dop, koka, ekstazi. Preporuka: ako niste junkie, a i da jeste, i ukoliko ne želite imati problema s policijom, nemojte ni u kojem slučaju od njih kupovati drogu (nemojte uopće, ali ovo nije tema o moraliziranju) jer će vam ubrzo potom prići organ reda i imat ćete problema (pogotovo ako ste ilegalac). Radije se posvetite onim lutkicama u izlogu. A te mašine u izlogu…auuuuuu. Ima ih svakakvih. Većina su ekstremno dobre pičke s izraženim grudnim i stražnjim atributima. Međutim, rijetko kad vam se posreći da ih sve vidite jer su njihove butige neprestano zatvorene – navučeni su zastori – jebu se. Ponuda kurveštija je vrlo bogata: osim ekstremno jebozovnih ljepotica, tu su debele crnkinje, raščupane bakice, stare babuskare koje sjede na stolcima dok im se salo razlijeva uokolo, domine, parovi ili trojci pičaka za one nemirna duha te još niz raznovrsnih djelatnica koje zadovoljavaju vaše najbolesnije seksualne potrebe. Ljeti ovi seksualni aparati otvore svoje izloge i zovu te zamamnim glasom. Vrlo je teško ostati ravnodušan na takvu gostoljubivost, pogotovo ako u džepu šuškaju eurići. Kako se odvija ritual prije samog seksa? Ako nemaš para staneš ispred izloga, nabiješ facu na staklo, isplaziš jezičinu i dašćeš. A ako imaš para, otvoriš vrata izloga i ugovaraš radnju koju će obrtnica obavljati. Pušenje i drkanje je najjeftinije. Slijedi jebanje bez diranja, jebanje s diranjem, jebanje u šupak i još x kombinacija koje se, svaka posebno, naplaćuju. Za one poput mene - nakon što obiđeš sve te uličice i napališ se ko nerast pred krmačom - otvoreni su peep showovi. Peep show je prostorija u kojoj se nalazi podij oko kojeg su u krug postavljene kabine. Na podiju se nalazi oskudno obučena pička koja izvodi striptiz (što je sranje, jer automat vrlo brzo jede novac). Nakon što odbaci tih par krpica, besramnica pokazuje svoju ružicu na sve moguće načine. Najjači doživljaj je kad pičku prilijepi na staklo kabine, nakon čega imaš potrebu zagristi to isto staklo ili raznijeti cijelu kabinu. Na štetu korisnika kabine, to je nemoguće, pa ti preostaje da baciš majmuna uokolo po kabini. Nakon što izađeš van, u kabinu ulazi dežurni deda drko s đogerom koji sve to fino očisti. Ukratko, tak to zgleda tam. Tarata-tam tam-tam. |
- 09:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #
26.12.2004., nedjelja
Homo petardus
|
Ljudi. Vrste istih s obzirom na eksplozije koje izazivaju i žar s kojim to rade. Petardus dosadnikus – tip koji baca petarde (zelene, piratice, II klasa) samo na Badnjak. Baci tri petarde u svoje dvorište i moli boga da susjeda ne zove policiju. Život mu je zanimljiv poput žabice koja ne eksplodira. Ponekad se odvaži pa ispali raketu. Nakon toga skriva engejca u rupu u zidu, u podrumu, iza hvata drva, trči u svoju sobu i, ko fol, čita ili gleda TV. Ako slučajno netko pozvoni na vrata, dobiva srčani napad. Petardus vulgaris – obični petardaš. Pripada skupini koja cijeli dan baca petarde, a svoje finale dočeka prije ponoćke. Onda svakomalo baca petarde. Kurči se pred prijateljima bacajući ih pred skupinu pički u kompletićima. Kad one vrisnu, on se jezi od egoizma. Vozi golfa sa spojlerima i sluša narodnjake ili Coloniju. Ima novi mobitel koji je kupio od lokalnog švercera. Petardus retardus – ovisnik o eksplozijama. Petarde jede za doručak. Njegovo su sredstvo izražavanja vreće ili bačve, punjene gradskim ili iz boce plinom. Prije no što izazove eksploziju, dobro se napije. U stvari se nikad ni ne trijezni. Ponekad izmlati ženu i pobije se u birtiji. Puši Largo, spika – bauštela, vozi Yuga, puno cuga. Nije zadovoljan eksplozijom ako susjedu nisu popucala stakla na štali. Petardus potencijalis – tajnoviti zanesenjak koji već godinama sakriva bombu koju je kupio za, u ono vrijeme, 100 maraka. Čeka moment kada će je baciti. To se neće nikada dogoditi. Zna sve o oružju i politici. Nema pičku. Kad izađe van, stoji za šankom i pije pivo. Puši staru stošu. Petardus domobranus – sudionik domovinskog rata. U kući drži kalašnjikov, par bombi i 50 vrsti municije. Ispod časti mu je baciti petardu. Puca trima kratkim i jednim dugim rafalom. Pušku drži jednom rukom snažno grizući cigaretu čiji dim mu ulazi u oči, a što ga ni najmanje ne smeta. Kad se vratio s fronta bacao je bombe ko da hrani kokoši. Često se sjeti kako je pijan s društvom ispalio svijetleći tromblon. Petardus mafius – primitivni ćelavac s lančinom oko vrata. Na badnjak, kao i tijekom cijele godine, sluša narodnjake, a za pojasom drži dugu devetku. Ne puca jer zna da bi ga zbog toga strpali u zatvor. Također ni oko njega nitko ne puca jer svi znaju da bi moglo biti krvavo. Petardus teroristikus – Badnjak slavi svakog dana u Iraku, a dosta često i u Izraelu |
- 09:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #
đon travolta
|
Što me čeka u famoznoj («famoznoj» valjda zbog stilskog uljepšavanja) 2005? Prvo što me ne čeka: dugogodišnje navlačenje između moje osobe, ispita i glupih asistenata. Nedavno sam proslavio desetu obljetnicu upisa na fakultet. Jebiga, radi se, skupljaju se pare, troše na fakultet, nema se vremena za učenje pa se zarađeno potroši na ponovni odlazak na ispit i tako to u nedogled. U stvari u dogled – uskoro slijedi «obrana i poslednji dani». Na kraju svega oni su popustili. Ne mogu se oni glupirati s glupanom. U novoj godini neće me čekati uzaludno traženje srodne duše. Našao sam zakrpu za duboko emocionalnu rupu. Krenulo je odjednom, ovo ljeto, i nastavilo se istim žarom, štoviše, još sam luđi i zaljubljeniji. Nemam prišteve po leđima i na tjemenu. Vrećice su mi olakšane na jedini pravi način, a o napetostima u mozgu da i ne pričam. Long live the naša veza. A što me čeka iza ugla u futuru prvom? Dajem otkaz i tražim posao u Zagrebu. Dopizdio mi ovaj. Stojim na mjestu i gacam po blatu i po sebi. Jebeš posao na kojem je jedina radost pisanje bloga. Zašto u Zagrebu? Zato jer se tamo sve odigrava. Možda je to prividno, ali treba probati. Ne inspiriraju me dosadni gradovi poput Osijeka – idealan obiteljski grad – priroda, mir, dosada. Ako se i u Zagrebu usaftam, onda idem dalje, u Uzbekistan, u kurac. Bacam se na studiozno proučavanje pravopisa. Jebu me nedostaci obrazovnog sustava i čć. Uostalom to već radim, ali rekreativno. Ako kojim slučajem uberem brdo para, upisat ću još jedan fakultet. Završit ću ga u roku, jer prvi puta u životu znam što me zanima (osim p.). Po trideseti puta ću početi pisati roman. Imam 29 početaka romana, ali ni jedan nije krenuo onako kako bi trebao. Previše filozofiranja, premalo humora. Dosadno. No ovaj put, rasterećen od pečenja savjesti zbog faksa, uložit ću mnogo više truda. Zbog fakulteta mi se kreativna i umjetnička strana mozga skvrčila ko ud na –10. To su stvari za koje znam da me čekaju, a što će se dogoditi nepredviđeno, to zna samo japanski dugosijedobradi kazuyoki-kunichi-prorok. prof. dr. zjb. Sismir Bradakowski boluje od postbožićne depresije |
- 08:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #
22.12.2004., srijeda
č e s t i t k a
|
budući da neću pisati par dana (prisegnuo sam jednoj skulpturi), želim vam srećen Božić |
- 22:44 - Komentari (9) - Isprintaj - #
kratka o Martinu, antijunaku
|
Martin Sedmak bio je treće dijete velike obitelji Sedmakovih. Rodio se jedne noći, kada je mjesec bio u trećem periodu neke mjere. Tada je štenac Campi prvi puta zalajao jer je znao. Znao. Zznnaoo. Znao da će biti iskasapljen nožem. Martin je odrastao u nesretnoj obitelji, socijalnom slučaju broj 1 u selu i obližnja dva zaseoka. Otac njegov, sin oca njegova - lokalnog švercera i mutikaše, koji se za vrijeme rata odmetnuo u hajduke u obližnju šumu i vratio se nakon par dana krvav s krvavom sjekirom u ruci i pozlaćenim svijećnjakom, što nimalo nije bitno – bio je bitanga i propalica, alkoholičar i ocoubojica. Martin nije junak glupih kratkih priča o ljubavi, modernim međuljudskim odnosima i seksu. Martin nije poetska slika u zasranim pjesmicama. Martin je jednostavno Martin – antijunak bez morala i ljudskosti, a priča o njemu ne zaslužuje komentar. Priči o Martinu Sedmaku ne trebate pljeskati, niti pisati riječi hvale. Ja to ne tražim, a još manje Martin. Kakav je Martin lik? Koščat, neobrijan, mastan i prljav. Uvijek bazdi na alkohol. Nikad se ne smije, osim kad u trenutku prije no što eksplodira, razvuče usta, otvarajući ih tek toliko da udahne nabrijani zrak – tko ga dobro ne poznaje, pomislio bi da je to osmijeh. Shvatio bi da se prevario tek kad bi mu niz razbijenu glavu potekla krv. Martin ne voli ljude, a najmanje one koji ga ozbiljno ne shvaćaju, naivce koji ne znaju da pred Martinom u pola polubijelog dana svi trče van iz birtije. Tada, razjaren i pijan sjedi za šankom i mrmlja, stišćući čvrsto usnice, oštro škrguće zubima. To je znak da će u nekom od naivaca ubiti život… - diž se Martin, marš krave ranit, jebem ti sunce leno, da ti jebem. Martin lijeno ustane, navuče gumijenke na noge i s čikom u ustima krene put štale. Iz podruma još uvijek odjekuje jeka Ciline dernjave - niškoristi, lenčina, pustahija, jezer ti života i takve mrcine proklete… Martin skrene prema štaglju, uzme sjekiru i smireno, ali s očitom namjerom, krene u podrum. (Martin senja da je luđak, al negdar oće i zaklati) |
- 19:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #
21.12.2004., utorak
ZADAĆNICA: Što je meni Božić?
|
Kao prvo, da se razumijemo: meni Marinko Božić nije u rodu. Jest da je senzacionalistički pisao, baš kao i ja, i da je stekao slavu na idiotima i glupanima, ali njegov ST je goli trupac spram mojeg časopisa. Postoji još jedna činjenica: kružile su glasine da je on peder. Ja peder nisam, tako da ni ta veza ne dolazi u obzir. Dakle meni Božić nije ništa, čak ni novinarski autoritet. Što za istinu jest meni Božić? To je dan kada na ulici nema nikoga; dan kada su birtije zatvorene; dan kada bih ja trebao biti u kući i grickati nokte od dosade. Sjediti na podu ispred bora i gledati kineske žaruljice kako trepću i uništavaju mi očnu rožnicu i mijenjaju amorfnu strukturu leća, pa da nakon toga svog škrakljavog Jimija vidim kao debelog bernardinca; ili slušati resku melodiju istih lampica đingl-bel, đingl-bel, i nakon toga ustati i srušiti se na slamu podno bora. Ništa mi to nije Božić. Možda puna zdjela francuske salate... Da razmislim: francuska, šunka, guska, kolači, vino, pivo, rakijica, bambus. Hm…ni to nije Božić. Polnoćka, petarde, pijanci, razuzdane studentice, narodnjaci, babe koje su samo na taj dan budne do 2 u noći, snijeg, bljuzga…. Ne. Božićni kič! Niz kuća ko u Las Vegasu, milijarde lampica po balkonima, prozorima, krovovima, borovima, psećim kućicama, banderama, kravljim rogovima, ribicama u akvariju… Odvratno. Merkatone, Merkator, Getro, Metro, Konzum, Gift-šop, šip-šop, pekara, poljoprivredna zadruga, lokalni gazda trgovačkog lanca (dvije trgovine i kiosk)…a-a, za to para nemam – to nije Božić. Velečasni koji ubire danak narodu koji nema, a misli da će pare koje crkvi dade, Bog vratiti trostruko… to je najmanje Božić. Sto mu reptila! Što bi onda za mene bio Božić? … … Znam! Onaj mali čupavi panker kojem je ime bilo K, a prezime Božić. Jeeeeee. Taj tip je za mene Božić. Njega osobno znam. Njegova mama je dizala kredite i sjebala jamce. Nakon toga su netragom nestali. To je za mene Božić. temu zadao: gdin drito |
- 15:53 - Komentari (8) - Isprintaj - #
20.12.2004., ponedjeljak
Dva razloga zašto ne volim Božić
|
TV reklame i darivanje Budući da je moj posao usko vezan uz gledanje televizije, prisiljen sam gledati i reklame koje se prikazuju na njoj. Nitko kome je izražen vizualni i slušni senzibilitet neće ostati ravnodušan na bombardiranje božićnim reklamama. Uzmimo samo, naprimjer, reklame telefonskih tvrtki. Pjesme koje se čuju u reklamama neprestano mi kruže po mozgu. Ne mogu normalno razmišljati. Svaku mi misao na pola presijeku i unište. Toliko su podlo smišljene i toliko se često vrte na televiziji da ih je jednostavno teško ignorirati. A kakva je njihova poruka: kupi svom krelcu mobitel i usreći ga za Božić. A to kaj je prije dva tjedna skoro zapalil susjedu štaglja, to nema veze. Ili kaj je rekel mami da je glupa, ni to nema veze. Ili kaj nije naranil svinje dok nas nije bilo doma, pa su jadnice gladovale cijelu noć, nikom ništ. A možda je bio dobar, pa mu trebam kupiti mobitel. A zašto bi ja njemu uopće kupio mobitel. Pizda mala, balava, ide u osnovnu školu i koj će k. njemu mobitel. Dobiti će za rođendan knjigu, pa nek čita, nek ne bude glup ko njegovi vršnjaci kojima roditelji kupuju mobitele za Božić. U stvari, dobit će knjigu svaki tjedan. Onda će moći, kao i ja, srati po glupim ljudima. Svoje najdraže darivam cijele godine i ne vidim razlog zašto bi za Božić morao kupovati darove. Uostalom to ne stoji u statutu božjeg zakona o slavljenju rođenja Isusova. Slavimo Isusa i darujmo ga molitvom i dobrim djelima jer njegov je rođendan, a ne našoj rodbini i prijateljima. Crkvena svita Žene izlaze na ulicu. Čekaju crkvenu svitu da se pojavi. Njima je potrebna kućna delegacija za doček. Inače ne dolaze u kuću. Neće se udostojati pokucati na vrata i uči u kuću. Možda je to strah od strašnih i zločinačkih, tajnih udruženja ateista. Dođe velečasni sa svojom svitom posvetiti kuću. Svi stanemo u krug, molimo se, poljubimo križ s Kristom, on zalijepi GBM naljepnicu na vrata i čeka. Što čeka? Da prestane padati kiša ili snijeg? Da mu otvorimo vrata? Da porazgovaramo o vjeri, ljudima i Bogu? Mudrac čeka da se moja mama maši za novčanik i izvadi novac. Njemu stotka, crkvenom domaru pedesetka, a klincima koji nose sakramente po dvadeseticu. To je cca dvjestotinjak kuna. No, moja se religiozna obitelj ne ljuti zbog toga. Zna da velečasnom treba novac za spojler na novom golfu. Zato ja ne sudjelujem u tom ritualu. Duboko sam razočaran crkvom, odnosno ljudima koji predstavljaju crkvu. Dužnost je njihova da posvećuju kuće i duše vjernika, i to besplatno. Tako stoji u božjem statutu. Darivanje velečasnog košta više nego darivanje Isusa. Velečasnom daješ novac koji si radom i mukom stekao (dva puna radna dana najmanje), a Isusu daruješ molitvu što te košta minutu mrmljanja. To znači da se velečasni na ljestvici vrijednosti postavlja iznad svojeg učitelja. |
- 16:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #
17.12.2004., petak
Rođen biti frenetičan - Mars Krijes
|
Pjesma pod rednim brojem 2: Born to be wild - Mars Bonfire (prijevod: Inter-tran & dr. Sismir Bradakowski) ROĐEN Biti Frenetičan Dobiti tvoj motor za trčanje Glava vanjska strana na autoputu Obličje za pustolovinu I tko god dogodio se, naš je put Yeah Dragi ide izraditi Internet, dogodio se Izašao na zrak, svjetski dan u ljubavni zagrljaj Vatru svi od tvog oružja odmah I eksplodirati u prostor JA poput dima i munje Težak posut tucanikom grmim Fin okus Windowsa I osjećaj taj, ja sam pod Yeah Dragi ide izraditi Internet, dogodio se Izašao na zrak, svjetski dan u ljubavni zagrljaj Vatru svi od tvog oružja odmah I eksplodirati u prostor Dobiti tvoj motor za trčanje Glava vanjska strana na autoputu Obličje za pustolovinu I tko god dogodio se, naš je put Yeah Dragi ide izraditi Internet, dogodio se Izašao na zrak, svjetski dan u ljubavni zagrljaj Vatru svi od tvog oružja odmah I eksplodirati u prostor Poput istinabog naravnog djeteta Mi preterit od be rođen , rođen biti frenetičan Mi možemo popeti se na taj način povisok JA nikada wanna kocka Rođen biti frenetičan Rođen biti frenetičan *** Treba najozbiljnije shvatiti ovu poetsku dušu koja darovanim trčećim motorom juri po autoputu, dok mu dragi izrađuje Internet, na friškom zraku, i u ljubavnom zagrljaju svjetskog dana uzima oružje i eksplodira u prostor. Istinabog, poput prirodnog derišta koje se nikada ne kocka s penjanjem povisokim načinom. |
- 17:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #
oposumski karaoke šouv
|
Sudeći prema najavama televizijskog programa glazbeni rijalitiji još će dugo terorizirati naše ranjene uši i napukli nakovanj u ušnoj šupljini. Moj najnoviji projekt je prevođenje pjesama stranih izvođača koje će pjevati nasumce odabrani oposumi. Kako bi prijevod bio doslovan koristim alat za prevođenje Inter-tran. Pjesma pod rednim brojem 1: Dancing Queen - ABBA Plesanje Kraljica ( ABBA ) Možete ples , možete glazba swinga , vlasništvo vremena od tvoj život Vidjeti taj djevojka , bdjeti taj scena , opkopavati Plesanje Kraljica Petak noć i radostan jesu nisko Obličje vanjska strana za jedan dan mjesto to ići Gdje svi oni igra pravo glazba , uzimajući in zamah Te dolaze u to tražiti Kralj Bilo tko mogao biti taj Gvido Noć je neiskusan i glazba povisok Sa zalogaj od hrid glazba , sve je prekid You're in ćud za ples I našto te dobiti Chanel. Ti si Plesanje Kraljica , neiskusan i sladak , jedini sedamnaest Plesanje Kraljica , osjet tući from ograda od kolja za obranu ( oh , yeah! ) Možete ples , možete glazba swinga , vlasništvo vremena od tvoj život Vidjeti taj djevojka , bdjeti taj scena , opkopavati Plesanje Kraljica You're zadirkivati , te okret 'em na Dopust njima koji gori i tada you're pp od GO Obličje vanjska strana za drugi , bilo tko htijenje obaviti You're in ćud za ples I našto te dobiti Chanel. Ti si Plesanje Kraljica , neiskusan i sladak , jedini sedamnaest Plesanje Kraljica , osjet tući from ograda od kolja za obranu ( oh , yeah! ) Možete ples , možete glazba swinga , vlasništvo vremena od tvoj život Vidjeti taj djevojka , bdjeti taj scena , opkopavati Plesanje Kraljica |
- 04:43 - Komentari (4) - Isprintaj - #
sendviči za k...
|
...Iako je Nizozemska zemlja obilja i visokog standarda, sendviči koje oni jedu za marendu su za kurac. Jad i sprdačina od kulinarstva. Ne znam koliko ljudski okus ima tolerancije prema mješavinama namirnica, ali ono što oni kombiniraju je pravi gastronomski teror. Jeste li ikad probali namazati na kruh maslac od kikirikija i na to pljasnuti šlapu sira jakog okusa; ili naličiti maslac od kikirikija i na njega nabacati kolutiće sirovog krastavca. Ako niste, nemojte nikada ni pokušati jer ćete se, nakon što zagriznete, prekrižiti i postati japanski boršč. Ni kombinacije sa salamom nisu bolje: salama, neka nakolutićana pizdarija od povrća i tanak sloj margarina, i to sve na kvadratiću kruha 3x3 centimetra. Njihovi sendviči nemaju pokrova, odnosno nemaju gornji dio, a što je, po definiciji sendviča, također kruh, kao i donji dio. Kakav je to sendvič kad ga moraš držati jednom rukom i paziti da ti se ono što bi trebala biti sredina, a u stvari je gornji dio, ne spizdi na pod. Još od davnih bauštelskih dana naviknut sam na sendviče od pola kile kruha i između njih bar 30 deka salame i mnogo sira koji je tako slabog okusa da ponekad uživaš i u plastici koju ti prodavačica namjerno ostavi na narezanim šnitama. Takvo se čudovište od sendviča drži s obje ruke i to tako snažno da iz njega pršti majoneza iako je nisi ni stavio unutra. Ali to Nizozemci ne znaju. Oni su u odnosu na nas marendaški jadnici. Mi smo njih učili kako se prave pravi sendviči. Kad bi ugovarali posao, važna klauzula našeg ugovora bila je i ta da oni financiraju gablec. Mislili su da će jeftino proći, ali su se zajebali. Iz početka su kupovali par šnitica salame, par grama sira te teglu maslaca od kikirikija. Svu tu «masu» hrane mi smo potrošili u samo jednom obroku. Ono što je žena jednog tipa, kod kojeg smo radili, spremila prvog dana i ponosno stavila pred nas, bile su tri šnite kruha, natrpane onim pizdarijama koje sam spomenuo, napola prerezane – šest je više od tri. Ali mi smo to strpali u usta u roku od 18 sekundi i tražili još. Oni su nam predložili da si sami pravimo sendviče i mi smo ih napravili – prave hrvatske sendviče, s podrumom i krovom. Nakon što su probali naše grdosije, shvatili su da im je višestoljetna tradicija sendvičarstva bila kvazigastronomska i odali nam usmeno priznanje, no tjedna zaliha salame se nije povećala. Samo su kupovali masniji kruh. A taj masni kruh je tri puta teži od našeg. Normalan kruh možeš kupiti samo u pekarama koje drže Turci. Ali oni ili pljuju u tijesto (hahahaha) ili kornetom čiste uši (hahhahahahahaha). A i taj turski kruh, koji po boji i okusu donekle nalikuje našem, tri puta je lakši od našeg. Znači opet kurac. Inače Nizozemci kao i sav zapadni civilizirani narod pravi obrok imaju tek za večeru, a obično im ga spremaju bejbisiterice ili čistačice. Preko dana jedu ovakve splačine od sendviča ili na brzinu ručaju u restoranu... |
- 02:31 - Komentari (8) - Isprintaj - #
15.12.2004., srijeda
Epicentrična statika
|
Velika je nepravda nanesena hrvatskom piscu beletrističkog šunda dr. Sismiru Bradakowskom u nedavnom izboru za najgori opis seksa u beletristici. Prvu nagradu dobio je američki novinar Tom Wolfe za roman «Ja sam Charlotte Simmons». Procijenite sami dali Bradakowskijev opis seksa u romanu «Epicentrična statika» zavrjeđuje mnogo više od puke zahvalnice: «…Ugledao je njezin neprohodno gust ambis i uočio očitu razliku između rascijepanog rododendrona kojeg su stoljećima tetošile zrake zlih vjetrova i mesnate brazgotine, obrasle najfinijom mahovinom boje mahagonija, koja je rasijecala njeno supratkivo. U zraku je lebdio nevidljivi veo ružičastog dima koji se isto tako nevidljivo izvijao iz rascvalog dimnjaka proždrljivog ognjišta vulvinog utočišta. Bio je skamenjen i, s obzirom na njegovu visinu, nisko ushićen . Zvali su ga Miđit. U podnožju oklopa njegovog dijela probavnog trakta, podno obraslog, naprasno prekinutog, izdanka pupčane vrpce, osjetio je stremljenje krvnih zrnaca skupljenih u tamnocrvenu plazmu i neobuzdano naviranje u mlohavo-spužvastu cijevku koja se kao ogromni strojni mehanizam, kao bager iz američkih kamenoloma, sporo, ali moćno pokreće da zagrabi svojom gljivastom grabilicom veliki komad pičkaste planine. Njezini puteni hodajući krakovi, udovi zavidne čvrstine, tvrđi i od svemirskih mineralnih konglomerata, lamatali su u erotskom spiralnom plesu, proizvodeći tako usisne silnice, koje bi svakog muškarca srknule u svoju drobilicu, ždrijelo sazdano od destruktivnih strasti. Usmjerio je svoj nabujali vrtuljak rajskog cirkusa i dodao još gasa prokrvljenom motoru, turirajući tako prodorno da su ciklame na prozorima plakale od jeze. Njeno je lice zapalo u izmaglicu zvjezdane taštine seksualnih moći i dostignuća, tako da nije vidio kako izgleda i koje sladostrasne grimase odašilje u jebostrasni eter. Pritisnuo je ekstatičnu pedalu kurčevog gasa do daske, u stvari i ispod daske, do zemljanog poda spolno-devastirajućeg podruma, i čak ubrizgao enormnu količinu jebastičnog nitra. I onda je silinom nerazdvojive zajednice Tsunamija i El Nina, nošen monsumima sladostrašća upravio urnebesno-uraganski obelisk u praiskonsku spilju mastodontske nutrine. Od nezamislive siline ona je ispustila hidrogenski oblak metanskih spojeva i zapjevala pojem armagedonskih pterodaktila…» |
- 16:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #
14.12.2004., utorak
međugastarbajterski i ini odnosi
|
Zanimljivo je da rad asocira ljude na Njemačku, a trava na Nizozemsku. Vjerojatno malo njih razmišlja da gastarbajteri mogu postati i u drugim zemljama osim Njemačke. Nizozemska je nekako egzotična i rijetko tko pomisli da tamo ljudi imaju bolji standard i da se Nizozemci prema strancima odnose manje ksenofobično no Švabe. I rad na crno je bolje plaćen, osim ako nisi klasični fizikalac, koji ne poznaje ni jedan strani jezik i koji misli da su poslodavci viša vrsta od njih. Takve ljude iskorištavaju i u Hrvatskoj, a kako ne bi vani (smrdi mi pravopisna greška). Radio sam s jednim Nizozemcem, koji je imao svoju firmu, ali je opseg posla koji je ugovorio bio prevelik, pa sam ja uskočio kao crna rezerva. Osim mene, tu je bio i jedan Poljak, dobričina i maestro od zanata. On je također radio na crno. U Poljskoj je ostavio ženu i djecu, uprtio ranac i krenuo u Amsterdam trbuhom za kruhom. Doslovno na blef. Nije imao ni smještaj ni posao. Prvih desetak dana spavao je po brodovima i tražio posao obilazeći kuće u kojima su se izvodili građevinski radovi. Tip kod kojeg sam radio bio je velikodušan i zaposlio ga, ali za manju plaću no što je bila moja. Razlog: iako je radio poslove koji su u normalnim uvjetima bili cjenjeniji i plaćeniji, nije znao niti jedan strani jezik, odnosno natucao je engleski, i nosio je facu očajnika kojem je pronaći posao bilo pitanje života i smrti. Prema takvim se ljudima poslodavci, svjesno ili nesvjesno, ponašaju kao prema nižoj vrsti. Mislim, sve ovisi kako se postaviš. Meni je pomoglo to što sam znao engleski jezik i što sam mogao s gazdom razgovarati i o drugim stvarima, osim onih vezanih uz posao. Ponekad je dobro praviti se pametan, davati svoje mišljenje i ravnopravno sudjelovati u raspravama. Tada te ljudi doživljavaju kao nekog tko zna što radi i imaju respekt prema tebi. Osim toga, bio sam na ti s vlasnicom kuće koju smo preuređivali (punašna Engleskinja simpatična lica i velikih sisa). Uz malo uloženog truda i šarma pičke padaju – small talk, par uljudnih gesta, par šala i na kraju, kad odlaziš, u džep ti tutne novčanicu od 100 guldena. Poljak je dobio samo 50. Potrošio ih je na votku i pivo. Oni mogu popiti pun kurac. Više nego Podravci i Zagorci zajedno. Studenti u Poljskoj miješaju 90-postotni špirit i vodu i onda se opijaju do besi. A mi se kurčimo s rakijom. Ako nisi majstor u nekom poslu, a znadeš jezik, i ako su u tvojoj ekipi tipovi koji su majstori, a ne znaju reći ni dobar dan na jeziku domaćina, možeš postati, na primjer, poslovođa, vođa ekipe, šalabajzer koji ide u nabavu materijala, koji pregovara u ime sviju i najmanje radi, a ima istu ili čak veću plaću. Na taj način uspostavljaš poslovne kontakte, upoznaješ ljude koji će ti u budućnosti pomoći oko pronalaženja posla, a uz put učiš od majstora i nakon nekog vremena odjebeš staru ekipu i osamostališ se. Izgleda podlo, ali treba uzeti u obzir činjenicu, da ta ista ekipa iza tvojih leđa sere po tebi i priča kako radiš manje od njih, a dobivaš istu plaću. Ne shvaćaju da nemaju prevodioca, ne bi imali ni posao, već bi u Hrvatskoj radili od jutra do mraka za mizeriju. Često im je zavist jača od razuma, ali to su već druge sfere ljudskih odnosa u koje neću detaljno zadirati. Bitna stvar u odnosu poslodavac-radnik je i sam pristup radu. Mi smo pogađali posao po satnici. Neki bi rekli da možeš odugovlačiti posao jer te boli kurac i jer si plaćen po satu, a ne po učinku. E pa ne možeš. Ubrzo se otkrije tko gladi lopatu, a tko kurac. I onda izgubiš posao i nitko te više ne jebe ni 0,43 posto. Također valja spomenuti da radno mjesto uvijek mora biti čisto i da alat mora… u kurac! Postao sam preozbiljan, ajd bok. |
- 17:57 - Komentari (5) - Isprintaj - #
13.12.2004., ponedjeljak
zvijezda u usponu
|
Nemam povratnu informaciju da li itko čita ovo što pišem (osim par ljudi) o gastarbajterskom životu u Amsterdamu, ali ja sam uporan i nastavit ću dok god mi netko ne pošalje primamljivu ponudu da mu napišem biografiju i onda ću prestati i pisati njegovu biografiju. Za pare. Knjigu. Za kućnu knjižnicu ili za prodaju, štogod. Vijest koja mi podilazi egu je ta da su par blogova, među kojima i moj, objavljeni u Glasu Istre i zato zahvaljujem Tofu-u, najvećem poeti na ovim prostorima, bez pretjerivanja, koji mi je poslao sliku iz istarskog dnevnika. Meni takve stvari puno znače jer sam zvijezda u usponu. Zvijezda u usponu Znate li kako velik je u crnca penis Veći je no što ga ima Mile ili Denis U tako velikom i moćnom organu Milijarde crvenih zrnca stanu No, što je crnac s penisom ko u konja Ako mozak u njega krv ne gonja Već na kapaljku mu tekućinu daje Jedna obična mlohava stvar Jedan beskorisni spužvasti kar On je isti kurac poput mene Zvijezda u usponu što za slavom vene. |
- 17:10 - Komentari (6) - Isprintaj - #
12.12.2004., nedjelja
prijevod hihihi
|
evo kako inter-tran translator prevodi španjolski tekst o dojavi o bombi i pražnjenju stadiona: "SUSPENDEN EL PARTIDO, AVISO DE BOMBA. HAY QUE DESALOJAR EL BERNABÉU" hrvatski: "oni objesiti što dio , upozorenje od plitka cipela od lakirane kože. sijeno što istjerati bernard" *** amsterdamske štoliveć ...Moram naglasiti da u to vrijeme gastarbajterskog egzila nisam živio u Amsterdamu, već u jednom pitomom seocetu koje se nalazilo na obali Ijsselmeera uz koje su šetali sisati tornjevi vodeći svoja uštrojena psetanca i buljeći u naočite veličine poput moje. Od tih silnih i napadnih šetačica ja nisam upoznao ni jednu. To je zato jer se ne perem i ne nosim pederske cipelice. Jednog smo se dana našim super-ultra brzim pasatom žute boje nas trojica strašnih heroja gastarbajterske elite uputili u Amsterdam. R-ova djevojka M. je živjela tamo već par godina i radila kao bejbisiterica kod jednog umjetnika-čudaka koji je širom i šorom bio poznat po svojim kiparskim izdrkotinama u obliku kocke. M. je slavila rođendan i osim nas tu je bio jedan Englez iz Manchestera kojeg nitko nije ni pol kurca razumio što priča, jedan Nizozemac, fan gotik metala, te par ofucanih Purgerica koje su svoje pare služile na različite načine, a najjednostavniji je bio prcanje uživo s partnerom pred napaljenim drkošima. Nas trojica cinika sijedjeli smo u kutu, nadimljeni ko šunka za Uskrs, i promatrali ovu internacionalnu skupinu cirkusanata. Na ispirsanim se Purgericama vidio zub vremena, glodalo liberalnog i urnebesnog života koje je izjelo njihova lica i produbilo im podočnjake skrivene ispod debelog sloja pudera i to zelenog. Valjda je to u ono vrijeme bila neka novonastala odurna make-up moda i ne znam tko je tamo bio princ, ali znadem tko su bile žabe. U drugom kutu stajao je Englez iz Manchestera, po govoru pandan Zagorca iz Bednje. Sigurno se u Engleskoj neki glupi pandani ostalih krajeva Hrvatske, koji ne govore ni jedan drugi jezik osim njihovog dijalekta i koji se smiju svima koje ne razumiju, sprdaju iz njega. Tip je bio vrlo smiješan, odnosno pravio je smiješne grimase (valjda mu je to bio jedini način da uspostavi kontakt). Tijekom večeri opili smo ga ko stoku i pokazali mu da Podravci mogu više popiti nego neki tamo bljedoliki iz Manchestera. Što se tiče Nizozemca, gotičkog slušaoca iste glazbe, s gotičkim mantilom i gotičkom šminkom podno gotički oblikovane frizure, o njemu bih mogao spjevati poduži ep o živućem vampiru kojem su normalni ljudski glasovi doživjeli zvjersku transformaciju, pa ne zna ni jedno «I love you» reći svojoj priležnici na normalan način, već joj se tako strašno i okrutno izdere u uho da i ja od straha osjećam potrebu da mu kažem « I love you too». Aarrrrgggghhhh!! Ne znam kako smo mi njima izgledali i što su oni mislili o nama, ali mi smo bili napušeni do srži i kurac nas je zabolio jako, štoviše, čak jače od normalne boli. Nekako gotički… Naarggghh stavitttt će seerggghhh |
- 21:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #
11.12.2004., subota
traži se...
|
Tijekom zlog i destruktivnog pijanstva zbog položenog zadnjeg ispita, Dr. Sismir Bradakowski izgubio je naočale. Pošteni nalaznik iz Osijeka neka se javi. Dioptrija -0.25, stakla izgrebana. Šaljite mail. Nagrada poštenom nalazniku u obliku piva i pijanog filozofiranja u svezi galaktičke izmaglice. |
- 16:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #
09.12.2004., četvrtak
sakupljači perja... ne, rastavljači hladnjača
|
… koja smo mi strašna radoholičarska ekipa bili, jebo te mušmula. Imali smo dva posla: preko dana rasturanje ogromnih hladnjača, a navečer čišćenje lukovica (da ne bi bilo zabune, odstranjivali smo nožićem lupinu s lukovice). Hladnjače koje smo rasturali, «dar» su nizozemskih poduzetnika hrvatskoj rastućoj privredi. Njihova je politika da se zemljama u tranziciji i onima koje su na mjestu, sve može prodati, pa su tako prodavali i polovne hladnjače za koje bi inače morali platiti smetlarima da ih ovi odvezu na smeće (smećem su obično navozili u more i stvarali poldere). Koliko su njihove tvrtke korumpirane sivom ekonomijom govori i podatak da je samo u našoj firmi radilo najmanje dvadesetak ilegalaca: Hrvata, Bošnjaka, Srba, Poljaka i drugih. Poljaci su radom na crno okupirali cijelu zapadnu Europu, pa tako i Nizozemsku i nije bio rijedak slučaj da su ih ganjali po poljima helikopterom i konjicom (one koji su radili u staklenicima). Među progonjenima je bilo i «naših». Ipak najvažnija stvar za nas ilegalce bila je da smo uvijek bili plaćani na vrijeme i po dogovorenoj cijeni. U tom devastacijskom poslu nalazili smo i sitna zadovoljstva. Jedno od njih je bilo i kontaminacija novosagrađenog wc-a unutar hale. Svakog jutra, u vremenu od 9 do 10 sati, nas smo trojica probavno produktivnih manijaka, jedan po jedan, obavljali veliku nuždu. Ne znam kakva govna oni seru, valjda mirišljava, i zbog toga ne ugrađuju ventilaciju u wc. Kad smo se izredali, uzeli smo pauzu za doručak i promatrali ljude koji su ulazili u sraonu. Neopisiv je njihov izražaj lica nakon izlaska. Kao da su zagrizli nešto poput kiselinom visokokoncentriranog limuna ili se napili otopine kalij permanganata. Čistačica, koja je svakog dana dolazili čistiti wc, odmah je drugog dana u kanti s priborom donijela i veliki sprej – osvježivač prostora. Mi Hrvati imamo veliko srce i supersmradni izmet. Rastavljanje hladnjača nije opasan posao osim kad se igraš elektrikom. R. je tri puta izazvao eksploziju i ispadanje sklopke osigurača jer je bio uvjeren da u električnim instalacijama nema struje. I uvijek je bio iznenađen kad je čuo «plop» i kad su kombinirana kliješta zaiskrila. Bilo je tu još nestašnih dogodovština, a jedna od njih je kad je B. odvaljivao dasku zavinutim pajserom i opizdio se u direktno u glavu, tako da je sjeo na dupe. R. i ja smo se valjali od smijeha. Također smo se B. i ja valjali od smijeha kad smo čuli buku i štropot i kad smo ugledali R-a kako na ljestvama visi glavom prema dolje, nogom zaglavljen između prečki, a na njemu stoji ogromna plastična cijev dimnjaka zajedno s ventilatorom. Pokušavao je, stojeći na tri metra visokim ljestvama, lupanjem čekićem odvojiti ventilator od dimnjaka. U jednom se trenutku dimnjak odvojio od krova i spizdio ga niz ljestve. Nisam ni ja bio bez putra na glavi, ovaj piljevine. Nakon 17 sati, kad bi domaćini završavali s poslom i odlazili doma, mi smo sjedali za nove Toyota viličare koji su postizali brzinu od 25 km/h i ganjali se po hali. Osim ganjanja, veliki gušt je bio ulijetati u hladnjače pod oštrim kutom, tako da se viličar odizao postrance. Jednom sam, nepažnjom ostavio podignute vilice i uletio punim gasom u hladnjaču, odnosno, nisam uletio. Stao sam na mjestu ukopan. Podignutim vilicama udario sam u gornji dio štoka i slomio ga na pola (vrijednost štoka = 3000 DM). Po meni je padala piljevina kao kad pada božićni snijeg. Izraz na mom licu bila je mješavina izraza fauklandskog tuljana kad ugleda tigrastog morskog psa i gazde njemačkog ovčara kad ugazi u njegov drek. Nakon toga sam izvodio vratolomije samo ručnim viličarom... |
- 02:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #
08.12.2004., srijeda
Položio sam posljednji ispit jeeeee-je
|
Iza ćoška diploma me čeka Već odjekuje šestog stupnja jeka * * * …Oprostio sam se s familijom, mačkom Mikijem i psom Jimijem (njegovo puno ime bilo je Jimi Hendrix 2 – danas je pokojni ko i crnjo gitarista), kao što se De Niro oprostio od Kalabrije, sjeo u gastarbajterski automobil i krenuo na dalek put u zemljopisno poznatu neizvjesnost. Do graničnog prijelaza u Ormožu već sam smazao tri sendviča i popio litru soka - to su one stare navike koje su ostale od djetinjstva, kad bi kao klinci išli na ekskurziju, pa bi, kao da nismo nikad jeli salamu (nije da sam je baš često i jeo), do prvog sela pojeli sve što su nam majke spakirale. U to vrijeme avantura i istog nam duha sva smo trojica nosili tankerice i bili izbrijani na ćelavo. Neka mješavina grungea, skinhead-a i šumskih visibaba. Naš je stil bio vrlo upečatljiv, pogotovo policajcima na granici. Sve što se ispred nas kretalo, pa i tri debela ježa, prošlo je granicu, osim nas. Izdvojili su nas kao bugarske dilere i izvukli napolje iz auta. Nije da smo izgledali sumnjivo, već smo izgledali ultra sumnjivo. Dva su sata pretresali auto i onda nas pustili. Prodali smo im foru da sviramo u Sloveniji. U prtljazi smo od instrumenata imali samo zagoreni lonac iz vikend-seta posuđa, a glazbeni dosezi bili su sviranje u stabljiku maslačka i tu i tamo u češalj. Neću opisivati put po njemačkom auto-bahnu, jer je njemački auto-bahn vrlo dosadan (rimuje se poput dosadne rime). Dug je put do Nizozemske, ali uz pomoć bolidskog pasata žute boje, trebalo nam je samo 20 sati da se, s vjetrom u kosi (zbog neispravne ventilacije) i bolom u križima, parkiramo u krug tvornice za preradu lukovica i uzgoj ilegalnih Hrvata u pohodu na pare. Ma jebeš ti sve ove naše, nekad zvane, Jugošvabe, koji su šezdesetih poput ruskog egzodusa u Sibir bježali na zapad da bi legalno skrbili marke, dolare i franke. Lako je legalnim kurcem tuči gloginje. Ilegala je kul. Varaš državu, i to još tuđu i koristiš sve njene blagodati, od visokog standarda do sisatih pičokara. Inače većina Nizozemki nosi veće sise no što je standard u naših, hrvatskih žena. To je od vrlo masnog mlijeka. Njihovi mljekari ne sipaju u mlijeko vodu, pa sise mogu nesmetano bujati, dok u naših djevojaka, zbog vode u mlijeku, razvoj sisa trokira, kao što trokiraju i motori u koje sipamo naše gorivo (nije ni čudo da bivši šefovi Ininih benzinskih crpki otvaraju svoje benzinske op.a.). Dočekao nas je veseli čova, direktor tvornice za preradu lukovica, visoki i ćoravi Nizozemac. Smjestio nas je u neko skladište u kojem se nalazio kompleks kontejnera za življenje i koji je sadržavao sve što je trojici mladih junaka trebalo – krevet i zahod… Nas tavit ćese |
- 00:15 - Komentari (16) - Isprintaj - #
07.12.2004., utorak
najava, najava, najava avajan, avajan, avajan
|
Pošto je reklama važnija od reklamiranog, najavljujem životno-radničko-putopisnu reportažu iz Amsterdama gdje sam bivstvovao gotovo dvije godine. Mjesto zbivanja: Amsterdam Glavna uloga: dr. Sismir Bradakowski Sporedne, ali jednako važne uloge: ekipa iz Đurđevca Zanimanje: soboslikar, stolar, zidar, staklar, farbač brodovlja Status: radnička klasa u ilegali Goal: zaraditi što više para Goal 2: zabaviti se, bariti, malo se napušiti, malo se napiti Goal 3: probati kurve, a ako ne, onda samo Peep show Bračno stanje: single Zdravstveno stanje: double ... Jednog dana, tijekom borbi s ispitima i profesorima nazove mene R. (koristit ću samo inicijale zbog POA-e) i kaže: «slušaj Sisa, jebem ti grlanjke, evo tu ima posla pun kurac, a ti si tu gdje jesi i znam da nemaš para, pa sam si mislil kak bi bilo dobro da se otrgneš od majčinih skuta i još za života mlada kreneš na dalek put i zgrneš nešto valute, strane, konvertibilne» Iznenadio me ovaj prijedlog, stavio me u tešku dvoumicu ili čak višeumicu. Dvojnost mojeg izbora je postojala: završiti ovo natezanje s fakultetom i biti vjeverica slična birokrati, družiti se s računalnim frikovima koji i u vagini vide slot, vidjeti u životu samo Mađarsku i južnu Austriju ili zalediti studentsko življenje i otisnuti se gastarbajterskim čamcem prema zapadnoj pučini, nepreglednom moru bogatstva, blagostanja i kulture. Da ne bi iznenadio okolinu glupošću svojih odluka, ne konzultiravši se s autoritetima, pristao sam nakon 2,34 sekunde: brže no što je Kostelić Ivica zaostao u prvoj vožnji slaloma iza Schoenfeldera. Nakon tjedan dana dojezdio je R. svojim ekstra specijalnim pasatom godišta osamdeset i nekog, u stvari autom oca njegove djeve, koji je dugi niz godina surađivao s Nizozemcima i često isticao da se i on sam osjeća Nizozemcom, na što smo se mi još češće smijali (zlobnici bi rekli sprdali), došao je po nas, les mizerables of podravska zbilja. Osim mene, golobradog gastarbajtera-brucoša, na put su krenuli i I. te B, dva podravska vraguštana zavedena istim pobudama kao i ja i R. i još tisuće takvih. Neću sad iznositi prljave neistine o stvarima koje ljudi u brzini tegle na dalek put, priznat ću: ponio sam 6 velikih sendviča i tri litre soka… Tu bi nastaviti |
- 04:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #
danas sam nitko, a sutra sam ništa
|
Obavještavam štovano čitateljstvo da je moja kreativna, umjetnička, strana mozga trenutno pritisnuta onom tehničkom stranom zbog sutrašnjeg polaganja ispita iz projektiranja informacijskih sustava i da je ta, tehnička strana sive materije u ovom trenutku toliko nabujala da će mi kroz uši izletjeti. Sutra polažem zadnji ispit i nakon toga sam titularni akademski građanin ove države pune akademskih građana. Nakon što diplomiram poslat ću u kurac tu svoju tehničku stranu i posvetiti se samo umjetničkoj. Oprostite na lošoj kakvoći tekstova, ali pisati se mora, pa bilo to i naporno za čitatelje ili slučajne namjernike. Dr. Sismir Bradakowski budući je informatičar koji ne voli taj poziv, osim ako mu netko ne ponudi posao – onda ga voli. |
- 00:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #
06.12.2004., ponedjeljak
jadrankini prijatelji
|
Izborni stožer Jadranke Kosor odlučio je da grupa Colonia neće nastupati u njezinoj predizbornoj kampanji. Nastupat će samo prijatelji koji nastupaju besplatno ili za simbolične novčane iznose. Riječ je o nekolicini simpatizera vladajuće stranke. Istražili smo i otkrili koji su to akteri koji će Jadranki pomoći da je narod prihvati kao buduću prvu predsjedničku ženu u povijesti Hrvata. Marinko Oklagić – jedan je od najpoznatijih narodnih svirača na čeličnoj pili. Njegove izvedbe ispred zadružnog doma u Silanima Donjim već dugi niz godina očaravaju prolaznike koji nesebično daju priloge u čast glazbi i vrhunskom umjetniku. Na njegovom repertoaru djela su Šostakovića, Rahmanjina i Bartoka, a za predizbornu kampanju izabrao je 6. Thompsonovu simfoniju, Sude mi, koju će izvoditi uz pratnju duhačkog orkestra u list trave. Safet Oršoš – ovaj eminenti i svjetski priznati romski artist svojom će vještinom džeparenja razveseliti publiku koja će pratiti nastup Marinka Oklagića i orkestra. Za nastupe u većim gradovima u pomoć će pozvati i državljane Rumunjske koji su na privremenom boravku u Hrvatskoj i čekaju na politički azil u lijepoj našoj, a u slučaju deportacije angažirati će stare aktere privatizacije koji su usko vezani uz vladajuću strukturu. Ansambl POA – jedan od najpoznatijih pratećih ansambala, POA, dugogodišnji je prijatelj vladajuće nam stranke i trenutno najpoznatiji komorni ansambl u državi. Svoju su popularnost stekli dobrovoljnim privođenjem novinara na saslušanje njihova repertoara, od kojih je najpoznatija izvedba 3. simfonije 2. stavka ruske klasične škole «NKVD-a», pod nazivom «Gdje je Petrač?» |
- 02:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #
05.12.2004., nedjelja
zabrana depilacije
|
POKOSIĆI DONJI - Nakon 14. sjednice organizacijskog odbora za prava Majke Zemlje, članovi ovog ekološkog pokreta odlučili su prosvjedovati protiv depilacije dlaka na ženskim tjelesima. Zašto? Zato jer, kako kaže I.M, dolazi zima, a to je, kao što znate, hladno doba i potrebno je zaštiti meku i podatnu površinu kože krhkijeg nam spola. Naše društvo ne slaže se u potpunosti s ubijanjem životinja zbog eksploatacije njihova krzna, ali također borimo se i protiv svih umjetnih tkanina koje se ne mogu biološki raspadnuti, tako da ne podržavamo ni društva za zaštitu životinja. Uostalom, čovjek je od svojeg postanka nosio životinjska krzna, normalno, kao potrebu, a ne kao modni hir, i prirodnije je da ubija životinje zbog krzna, nego da proizvodi plastične imitacije koje su ekološki zagađivači. Netko će reći da mogu koristiti pamučnu odjeću. To nije dobra opcija, jer u tom slučaju najebat će berači pamuka. Da bi udovoljili našim zahtjevima, a da ne izazivamo sukobe s protivnicima i pobornicima krznene odjeće, donijeli smo zaključak da žene budu gole i da se ne depiliraju kako bi ih njihova gusta dlaka štitila od hladnoće. Gole, poput medvjeda dlakave, žene – jeeeeee. dr. Sismir Bradakowski član je antidepilacijske koalicije te predsjednik odbora za zaštitu od intimne depilacije |
- 01:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #
04.12.2004., subota
kuharica
|
Sutra kuham srneći gulaš Kad ustanem u jutro kasno pola tri araund popodne uzet ću lonac od litara pet i naribati šest najljućih lukova i tri najzečenskije mrkve staviti na suho bez trunke ulja jer meso daje mast i sočnu juhu što prijat će želucu koji rotira u trbuhu. Pustiti uru Da odsvira turu Šezdeset minuta A onda voda Mirodije i gljive Suhi vrganji Pokraj tuđe njive Pustiti da krčka Ko ulje za bedem U stvari Uljeze što tvrđavu hoće osvojiti Na ljestvama sklepanim Od robin-hudske šume Zbog velikog smrada Ne kurim gume. Krumpir na kraju |
- 03:55 - Komentari (9) - Isprintaj - #
Dvorsko ludilo u žena
|
Već duže vrijeme su retro-stilovi u modi česta pojava, no nikada ženska obuća nije bila ružnija no što je u ovom trenutku. Današnji cipelišni retro-stil svoju ideju crpi čak iz srednjeg vijeka, a riječ je o urnebesno smiješnoj obući dvorskih luda. Očito su današnja ženska modna kretanja rezultat pederske dizajnerske konspirativne zavjere. Žene bi trebale preispitati svoj ukus i utisak koji ostavljaju na okolinu – netko je od njih napravio vjerne replike dvorskih luda. Još im samo fali troroga kapa s praporcima na vrhovima i priručnik «luda for dummies». Osim toga trebale bi umjesto manekenske gracioznosti ponašati se u skladu s obućom: skakati, kreveljiti se, žonglirati, blejati i urlikati. Popis obvezne obuće za dvorske lude: - cipele sa špicpapkom od pola metra - cipele sa špicpapkom od pola metra zavinutim prema gore - sandale sa špicpapkom - čizme sa špicpapkom od pola metra i hlače zapasane u njih Ukratko iz dvorca kralja Arthura dr. Sismir Bradakowski, Merlinov osobni psihijatar i kritičar modnih zbivanja |
- 03:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
