Štovani Komadante Marče
Kao što znaš iz Zlatne serije i LMS-a mi imamo mnogo toga zajedničkog, a najviše to što su Crveni mundiri naš zajednički neprijatelj. Ne znam da li čitaš moje dogodovštine, ali meni je već puna (jelenskih mu rogova) kapa s repom ove moje paravojne skupine. Naš je logor sve samo ne vojni objekt. Desetak raštrkanih kućica u šumi iz koje ne znam kako izaći, neriješen sanitarni čvor i prokleti smrad koji se širi tako daleko da smo česta meta napada Crvenih mundira, već mi idu debelo na stjenovite živce. Ekipa mi je u kurcu. Profesor Okultis pijan je iz dana u dan, Rodi je u pubertetu i pomalo otkriva svoju homoseksualnu stranu, a advokata Konolija boli više kurac za borbu protiv klasnog neprijatelja – već duže vrijeme bavi se uzgojem rajčica i bonsaia. Ostatak trapera da i ne spominjem. Non-stop se zajebavaju. Kužiš, najebu me da uletim sam u logor Crvenih mundira i vele mi da će oni biti u blizini i promatrati situaciju. Ja uletim ko idijot, šakom opizdim par Mundira, bacim top na njih desetak, ubijem bijesnog konja i sad bi bio red da se moji traperi kao zvijeri stropošte u logor i pobiju sve živo i mrtvo, a kad tamo, jebem ti razjarenog dabra, nema nikoga, ništ se ne čuje. A Mundiri nailaze u velikom broju. Opizdim još par njih, bacim bačvicu baruta i nekako izvučem živu glavu. Krenem prema logoru i naiđem na moje hrabre trapere. Oni se valjaju po tlu od smijeha i priđe mi jedan i kaže:»sretan ti rođendan Bleče Stijeno!» i pokloni mi nekakvu kutiju. Ja ga pošaljem u kurac jelenski i odignem poklopac kutije. Odjednom iz nje nešto štrcne mi u oko. Smrdi u pičku materinu. Tvor. Ma jebem vam sunce trapersko, krzneno. Raspizdim se i odem u nepoznatom smjeru i… izgubim se. U kurac. Lutam šumom par dana i padnem u zarobljeništvo Crvenih mundira. Oni me bez suđenja, na središnjem trgu okupiranog grada, izvedu na stratište. Vidim, vješala su spremili specijalno za mene. Krvnik mi stavlja omču, i tjera me da se popnem na stolac. Zakoračim na njega, a ovaj odma pukne. Iz publike čujem urnebesan smijeh i vidim ove svoje budale kako vrište. Prerezali su napola nogu od stolca. Počnem se gušiti, a nitko me ne jebe ni pol posto. Pogledam zadnji puta prema kolegama, a oni zagrljeni, s bocama vina u rukama, odlaze prema gostioni. Dakle, mislim si, to je to. Kadli odjednom, ko vrapčji drek iz vedra neba, pojavi se Davy Crockett i oslobodi me, jednim metkom ubivši krvnika i presjekavši uže.
Pobjegnemo u tamo neke zasrane uličice, ugledamo kola s bačvama, sakrijemo se u njih i čekamo. Za nekoliko minuta dolazi neki tip s punim kantama nečega i ulijeva to u bačvu. Dolazi do moje, odigne poklopac i naglim pokretom isprazni kantu. U pičku materinu, i jelenovu i dabrovu. Tip prazni septičku. Iskačem van, udaram tipa, ubijem konja, grabim Davy-a i bježimo u šumu. Sjedimo u šumi oko vatrice i pečemo zeca. Razgovaramo o političkoj situaciji i lovačkim problemima, onako ugodan small talk. U jednom trenutku Davy mi se približi, stavi mi ruku na koljena i pokuša me požvaliti. U tri pičke veprovske i jednu vjeveričju. «Ma beži od mene pederčino krznata!» - bacim ga na tlo i odem u kurac, bilo gdje, samo da više na naiđem na kretene. Kad odjednom, evo kretena. Moji traperi. Smiju se ko ludi. Drže se za trbuh i previjaju od smijeha. Cijelo to vrijeme su me pratili, konjovi jedni. Čujem šuštanje iza sebe i vidim Davy-a kako se približava. Skinuo je kapu. Pogledam bolje, a ono Rodi. Jebem ti sunce pubertetsko, pedersko.
Eto vidiš kako mi je. Da prijeđemo na stvar. Molio bih da me primiš u svoje Vukove s Ontarija. Vi imate utvrđenje, brod i jednu pičku što je sasvim nego dovoljno za moje potrebe. Dosta mi je ove moje stoke i ostavljam ih na milosti i nemilost Britancima. Ko ih jebe.
U očekivanju pozitivnog odgovora, puno ti pozdrava šalje Veliki Blek.
p.s. šaljem i par zumbula za Beti
Post je objavljen 30.12.2004. u 09:04 sati.