...Iako je Nizozemska zemlja obilja i visokog standarda, sendviči koje oni jedu za marendu su za kurac. Jad i sprdačina od kulinarstva. Ne znam koliko ljudski okus ima tolerancije prema mješavinama namirnica, ali ono što oni kombiniraju je pravi gastronomski teror. Jeste li ikad probali namazati na kruh maslac od kikirikija i na to pljasnuti šlapu sira jakog okusa; ili naličiti maslac od kikirikija i na njega nabacati kolutiće sirovog krastavca. Ako niste, nemojte nikada ni pokušati jer ćete se, nakon što zagriznete, prekrižiti i postati japanski boršč. Ni kombinacije sa salamom nisu bolje: salama, neka nakolutićana pizdarija od povrća i tanak sloj margarina, i to sve na kvadratiću kruha 3x3 centimetra. Njihovi sendviči nemaju pokrova, odnosno nemaju gornji dio, a što je, po definiciji sendviča, također kruh, kao i donji dio. Kakav je to sendvič kad ga moraš držati jednom rukom i paziti da ti se ono što bi trebala biti sredina, a u stvari je gornji dio, ne spizdi na pod. Još od davnih bauštelskih dana naviknut sam na sendviče od pola kile kruha i između njih bar 30 deka salame i mnogo sira koji je tako slabog okusa da ponekad uživaš i u plastici koju ti prodavačica namjerno ostavi na narezanim šnitama. Takvo se čudovište od sendviča drži s obje ruke i to tako snažno da iz njega pršti majoneza iako je nisi ni stavio unutra. Ali to Nizozemci ne znaju. Oni su u odnosu na nas marendaški jadnici. Mi smo njih učili kako se prave pravi sendviči. Kad bi ugovarali posao, važna klauzula našeg ugovora bila je i ta da oni financiraju gablec. Mislili su da će jeftino proći, ali su se zajebali. Iz početka su kupovali par šnitica salame, par grama sira te teglu maslaca od kikirikija. Svu tu «masu» hrane mi smo potrošili u samo jednom obroku. Ono što je žena jednog tipa, kod kojeg smo radili, spremila prvog dana i ponosno stavila pred nas, bile su tri šnite kruha, natrpane onim pizdarijama koje sam spomenuo, napola prerezane – šest je više od tri. Ali mi smo to strpali u usta u roku od 18 sekundi i tražili još. Oni su nam predložili da si sami pravimo sendviče i mi smo ih napravili – prave hrvatske sendviče, s podrumom i krovom. Nakon što su probali naše grdosije, shvatili su da im je višestoljetna tradicija sendvičarstva bila kvazigastronomska i odali nam usmeno priznanje, no tjedna zaliha salame se nije povećala. Samo su kupovali masniji kruh. A taj masni kruh je tri puta teži od našeg. Normalan kruh možeš kupiti samo u pekarama koje drže Turci. Ali oni ili pljuju u tijesto (hahahaha) ili kornetom čiste uši (hahhahahahahaha). A i taj turski kruh, koji po boji i okusu donekle nalikuje našem, tri puta je lakši od našeg. Znači opet kurac. Inače Nizozemci kao i sav zapadni civilizirani narod pravi obrok imaju tek za večeru, a obično im ga spremaju bejbisiterice ili čistačice. Preko dana jedu ovakve splačine od sendviča ili na brzinu ručaju u restoranu...
Post je objavljen 17.12.2004. u 02:31 sati.