TV reklame i darivanje
Budući da je moj posao usko vezan uz gledanje televizije, prisiljen sam gledati i reklame koje se prikazuju na njoj. Nitko kome je izražen vizualni i slušni senzibilitet neće ostati ravnodušan na bombardiranje božićnim reklamama. Uzmimo samo, naprimjer, reklame telefonskih tvrtki. Pjesme koje se čuju u reklamama neprestano mi kruže po mozgu. Ne mogu normalno razmišljati. Svaku mi misao na pola presijeku i unište. Toliko su podlo smišljene i toliko se često vrte na televiziji da ih je jednostavno teško ignorirati. A kakva je njihova poruka: kupi svom krelcu mobitel i usreći ga za Božić. A to kaj je prije dva tjedna skoro zapalil susjedu štaglja, to nema veze. Ili kaj je rekel mami da je glupa, ni to nema veze. Ili kaj nije naranil svinje dok nas nije bilo doma, pa su jadnice gladovale cijelu noć, nikom ništ. A možda je bio dobar, pa mu trebam kupiti mobitel. A zašto bi ja njemu uopće kupio mobitel. Pizda mala, balava, ide u osnovnu školu i koj će k. njemu mobitel. Dobiti će za rođendan knjigu, pa nek čita, nek ne bude glup ko njegovi vršnjaci kojima roditelji kupuju mobitele za Božić. U stvari, dobit će knjigu svaki tjedan. Onda će moći, kao i ja, srati po glupim ljudima.
Svoje najdraže darivam cijele godine i ne vidim razlog zašto bi za Božić morao kupovati darove. Uostalom to ne stoji u statutu božjeg zakona o slavljenju rođenja Isusova. Slavimo Isusa i darujmo ga molitvom i dobrim djelima jer njegov je rođendan, a ne našoj rodbini i prijateljima.
Crkvena svita
Žene izlaze na ulicu. Čekaju crkvenu svitu da se pojavi. Njima je potrebna kućna delegacija za doček. Inače ne dolaze u kuću. Neće se udostojati pokucati na vrata i uči u kuću. Možda je to strah od strašnih i zločinačkih, tajnih udruženja ateista.
Dođe velečasni sa svojom svitom posvetiti kuću. Svi stanemo u krug, molimo se, poljubimo križ s Kristom, on zalijepi GBM naljepnicu na vrata i čeka. Što čeka? Da prestane padati kiša ili snijeg? Da mu otvorimo vrata? Da porazgovaramo o vjeri, ljudima i Bogu? Mudrac čeka da se moja mama maši za novčanik i izvadi novac. Njemu stotka, crkvenom domaru pedesetka, a klincima koji nose sakramente po dvadeseticu. To je cca dvjestotinjak kuna. No, moja se religiozna obitelj ne ljuti zbog toga. Zna da velečasnom treba novac za spojler na novom golfu. Zato ja ne sudjelujem u tom ritualu. Duboko sam razočaran crkvom, odnosno ljudima koji predstavljaju crkvu. Dužnost je njihova da posvećuju kuće i duše vjernika, i to besplatno. Tako stoji u božjem statutu. Darivanje velečasnog košta više nego darivanje Isusa. Velečasnom daješ novac koji si radom i mukom stekao (dva puna radna dana najmanje), a Isusu daruješ molitvu što te košta minutu mrmljanja. To znači da se velečasni na ljestvici vrijednosti postavlja iznad svojeg učitelja.
Post je objavljen 20.12.2004. u 16:48 sati.