-Mama pričaj mi kada je Jan bio mali....
-Kada si ti bio mali, prvo si bio u maminom trbuhu
(šulja se ispod moje majice i glumi da je u trbuhu)
-I onda sam izašao...
(izlazi iz majice i smije se)
-Da, ali prvo su te mama i tata čekali i dragali u trbuhu, a ti si skakutao gore-dolje i boksao me
(smije se)
-A onda si se rodio i zarikao kao mali lavić
(vauuuuuuaaaaaa)
-i babica te odnjela tati i tata te nunao u rukama
(ulazi mi u krilo i glumi da je mala beba)
-i onda smo te doveli u doma....
-u maliiiiiii krevetić??
-da u mali krevetić jer si bio maliiiiiii
-i onda sam papao mlijeko...
-onda smo bili skupa doma godinu dana, uživali, pa si puzao, naučio hodati....
(tu mu priča postaje malo dosadna)
-onda si krenuo u vrtić i malo poslije su krenule nedaće
(opet se zainteresira)
-kao što u svim pričama postoje nedaće...
-A koje?
-pa znaš one, u Dalmatinerima, tu je Cruella
-Odvratna je!
-Da odvratna i zločesta....Pa imamo Kapetana Kuku, pa zločestu vješticu....
(oči se rašire na spomen svih zločestih likova)...
-E onda su se mama i tata uhvatili u koštac sa svim Cruelama i Kapetanom Kukom i svim vješticama i kao i u svakoj priči dobro je pobijedilo nad zlom i svi su bili sretni.....
-Mama, još jednom ovu priču!!!!.....

Kada čvrsto stojite iza vaših odluka, onda vas nije briga što ljudi kažu, savjetuju, misle i govore jer ste zadovoljni sa odlukom koju ste donjeli....

Prije nekoliko dana promijenila sam image....Inače sam sklona mijenjanju boje kose, ali ovaj put sma odlučila napraviti kovrčavu kosu...Pitali su me: DA LI JE TO HIR??? Ne, dugo sam to planirala i čekala da kosa dovoljno dugo izraste, za nekog sa izrazito ravnom kosom, čudim se sebi da i prije to nisam napravila...Pitali su me što mi muž kaže? Nije da mi nije bilo slatko kada mi je rekao da izgledam kao djevojčica, ali hoće li uobraženo biti kada kažem: NIJE ME BILO BRIGA....Drago mi je da se ljudima sviđa i prihvaćam komplimente (hvala vam), ali ne treba me tetošiti: NIJE TI LOŠE ili reći: čekaj da razmislim da li mi se sviđa ili ne....Imam ogledalo....I ja sam zadovoljna....

Sijećam se još nekih svojih čvrstih odluka...
Jedna je bila upisati ekonomsku školu....Mama i sestra su me danima odgovarale, mama je tražila veze da gimnaziju i govorila mi kako su to prave škole, sestra je govorila koliko joj je odvratno bilo u ekonomskoj....A meni je bilo super, upisala sam se odmah jer sma imala dovoljno bodova, nisam morala čekati 2. rok upisa za gimnaziju, a u školi mi je bilo savršeno, od prvog dana imala sam fenomenalnu ekipu, bila sam odlikašica, dok su drugi učili za maturu, ja sma se sunčala u Klenovici i gorila pod suncem jer sam bila oslobođena mature, nikad nisam zažalila svoju odluku i iako danas zaista ima previše ekonomista (čak i onih koji svakako završavaju fakultete) ponosna sam na svoju završenu školu i kasniji fakultet koji je ta škola i odredila...Na kraju krajeva, sve me to dovelo do mog posla, koji volim, ima kriza, ali ga i nakon 10 godina rada volim, a na istom tom poslu sam dobila doživotne prijatelje....

Prije skoro 8 godina, The One i ja smo bili još cura i dečko i kupovali smo stan....Imali smo priliku kupiti dvoetažni stan od 120 m2, uređenih 40 + 80 m2 neuređenih.....Ja sam bila veliki protivnik toga jer sam željela živjeti u stanu i živjeti općenito, putovati uživati....Kupili smo stan u relativno starijoj zgradi, 50 m2, na 5. katu bez lifta....I iako sam makar 100 x čula dok nosimo pune ruke vrećica kako The One kroz zube govori: Bemti 5. kat i iako nam je puno ljudi reklo: pa mogli ste kupiti stan u ljepšoj zgradi, veći stan i slično, znala sam da je naša odluka dobra. Isti ti danas su prezaduženi ogromnim kreditima sa ogromnim stanovima, a mi u naših 50 m2 živimo lijepo i skladno, iako i meni nekad dođe: Bem ti 5. kat....

U 9. mjesecu 2011. nam je privatna logopedica, budući da Jan tada gotovo ništa nije pričao, osim par riječi na par slova, da nam preporuča da krenemo u postupak prijavljivanja preko centra za socijalnu skrb da nam odobre logopedsku terapiju u jednoj riječkoj ustanovi za govornu (i slušnu) rehabilitaciju....Tada sam rekla da dajem i Janu i nama još 3 mjeseca i iako su mi svi govorili (dobronajmjerno) da gubimo vrijeme, ja sam nam dala vremena, najviše Janu da krene sve samo od sebe....Prije isteka ta 3 mjeseca, bez opterećenja s rokovima, desila se jedna večer u kojem smo potaknuti nekim janovim pokušajem objašnjavanja se samo pogledali i rekli: Moramo mu pomoći....I sljedeći dan krenuli smo u borbu koja je bila užasno iscrpljujuća. ali da nismo bili spremni i da odluka nije bila donešena srcem, nego dobronamjernim nagovorima 3 mjeseca ranije, teško bi tu borbu prošli hladne glave....Oni koji me prate, znaju o čemu pričam i znaju do kud sam išla....Danas je Jan pričalica koja se ne gasi, 2 puta tjedno ide kod obožavane logopedice i ponekad mislim da nema sretnijih roditelja i slađeg djeteta (ah mi mame)...

Mogu nabrajati dobre odluke satima....
Ima ih....
Ima i onih koje nisu bile dobre.
O njima neću danas....
Ali ima ih i one služe kao škola da se ne ponove ili da se ponovi drugačije ili ispravnije.


Sve što želim reći je: kada stojite iza odluke bistre glave i bistrog srca i znate da je ta odluka ispravna za vas, onda vas ničije mišljenje ne može pokolebati....

Želim vam što više TAKVIH odluka!!!!

Prije 6 godina selili smo u novi ured...
Pakirali smo kutije, bacali stare i nepotrebne dokumente, memorandume, promotivne materijale...
Ostavljali ono staro iza sebe.....
Veselili smo se novom početku.....
Vozila sam još tada svoj stari (neprežaljeni) auto, koji je čak imao i svoje ime MIŠ zbog sive boje i kako sam taj dan nekoliko puta nosila/vozila svoje kutije pune uredskih stvari, stalno sam vrtila i vrtila ovu pjesmu...
Bio je divan sunčan dan, prvi nakon one duge zime, koji nagovještava dolazak proljeća...

Ovi zadnji dani su takvi....Ispunjavaju me ushitom, veseljem, nekom posebnom srećom...
I svaki dan si pustim istu pjesmu, slušam i uživam, sijećam se nekih starih vremena i, baš kao tada, veselim se (uvijek) novom početku....