Prije par mjeseci sam čula za jednu priču u kojoj sam se našla i tada sam ju objavila na blogu...
Ponoviti ću je jer je uvod u ono što se nama počelo dešavati....

"Jedan je čovjek spavao u svojoj kućici, kad usred noći, iznenada, njegovu sobu ispuni svjetlost i ukaza mu se Spasitelj. Gospodin mu reče da za njega ima posao koji mora obaviti, i pokaza mu veliki kamen koji je stajao ispred kućice. Objasnio mu je što mora činiti: gurati kamen svom svojom snagom. Ovo je čovjek radio iz dana u dan. Mnogo se godina mučio od sunčeva izlaska od zalaska, njegove ruke upravljene na hladnu, masivnu površinu nepomičnog kamena gurale su svom snagom.
Svake se večeri čovjek vraćao svojoj kući zabrinut i iscrpljen, osjećajući da je cijeli dan istrošio uzalud. Vidjevši da čovjek pokazuje znake obeshrabrenja, đavao se odluči umiješati. Počeo je ga je savjetovati: ” Već predugo vremena guraš taj kamen, i još se nije pomaknuo. Zašto se mučiš radi ničega? Ionako ga nikad nećeš pomaknuti. ” Tako je, uvjerivši čovjeka da je zadatak nemoguć i osuđen na propast, učinio da izgubi skoro svu srčanost i hrabrost. “Zašto bih se toliko mučio oko ovoga?” mislio je. “Jednostavno ću uložiti nešto malo vremena, i minimum truda, i to će biti sasvim dovoljno.” I tako je to namjeravao učiniti, no, ipak je odlučio pomoliti se i iznijeti svoje muke Gospodinu. “Gospodine”, reče, “dugo sam i naporno radio u tvojoj službi, ulažući svu moju snagu da obavim ono što si od mene zatražio. Pa ipak, nakon sveg ovog vremena, nisam pomaknuo kamen ni pola milimetra. U čemu griješim? Zašto ne uspijevam?” Gospodin mu sažalivši se, odgovori: “Prijatelju moj, kad sam tražio od tebe da mi služiš, i ti si prihvatio, rekao sam ti da guraš onaj kamen svom svojom snagom, što si i uradio. Nijednom nisam spomenuo da sam očekivao da ćeš ga pomaknuti. Tvoj zadatak je bio da guraš. I sada, dolaziš k meni, iscrpljen i istrošene snage, misleći da nisi uspio. No, je li zaista tako?” “Pogledaj se. Tvoje ruke se snažne i mišićave, leđa nabijena i preplanula, koža na dlanovima je očvrsnula od stalnog pritiska, a noge su ti postale krupne i čvrste. I pored otpora ti si mnogo porastao, i tvoje mogućnosti su sada daleko veće nego ranije. Ipak, nisi pomaknuo kamen. Ali tvoj poziv bio je da budeš pokoran i guraš. Da vježbaš svoju vjeru i povjerenje u moju mudrost. To si uspio. ” “Ja ću sada, prijatelju moj, pomaknuti kamen.”"




U petak se pomaknuo kamen!!!
Oni koji me čitaju znaju da Jan govori sve na 2 slova (1 slog)....
U petak je izprve rekao RAKE(ta) i HELIHO(pter)...
Počela sam se smijati i plakati....A on se smijao meni što se smijem i plačem.....

I onda sam osjetila da se kamen počeo micati.....malo po malo....
Pa sam plakala još više.....

Ne znam koji je bio plan da se nama desi to što se desilo....
Vjerovat ću u onu od moje prijateljice da je netko gore znao da ću ja to moći istjerati do kraja...
Čak ću vjerovati i u priču o kamenu...
Moje ruke su zaista "snažne i mišičave, leđa nabijena i preplanula"....
Postala sam bolja mama, bolja osoba.
Razdvojila sam bitno od nebitnoga...Hitno od hitnijeg...Ojačala sam....
Znam koga trebam slušati, koga ne trebam.
Znam da je majčinski instinkt važniji od tisuću (kvazi)stručnjaka...
Znam da moje dijete nitko ne pozna bolje nego ja....
Znam da se treba boriti sa sustavom i okolinom i onda kada misliš da ništa ne mijenjaš...Ali da se treba boriti onda kada su cilj i rezultati vrijedni borbe....Isto tako znam da treba odustati onda kada nisu....
Znam da sam dobra mama...Bilo je vremena da sam se preispitivala da li sam uopće ja sposobna biti dobar roditelj, gledajući prijatelje koji sa svojom djecom nemaju apsolutno nikakvih, pa čak ni onih dječjih problema....Sad znam da jesam, čak i više od dobra...."I pored otpora, mnogo sam porasla i moje mogućnosti su sada veće nego ranije"
Znam da i imam dobrog partnera, onog koji je hodao uz mene i koji me gurao kada sam zastajala i bila u krizi....
Znam da Jan ima fenomenalnog tatu....
Jesu zajebani blizanci oboje, ali su moji dečki!!!!

Bože, ako si mislio da se previše preispitujem i da premalo vjerujem, ne brini....Shvatila sam sve....
I hvala ti što mičeš kamen, daj si oduška pa ga makni još više :) :)

Kad ujutro dođeš u naš krevet i staviš dlanove na moje obraze, onda znam što znači dobro jutro

Kad čitamo priče i kad ih interpretiraš na svoj način i svoj jezik, onda znam što znači davati sve od sebe

Kad napravim neku "bedastoću" da bi te nasmijala, a ti se oduševiš i pomno gledaš što je to, onda znam što je dječja znatiželja

Kad se vozimo u autu i ja pogledam u rikverc i stanemo se smijati bez posebnog razloga, tada vidim da je za sreću zaista potrebno malo

Kada se igramo skrivača, a ja se pravim da te ne mogu naći, dok se ti smiješ isčekujući da te razotkrijem i kad vidim koliko uživaš u tome, zelim i ja biti dijete, nevino i razigrano

Kada me zagrliš i kažeš mi gaaa mama (draga mama), znam da ne postoje ljepše riječi

Kada mi se smiješ svojim veselim očima i osmjehom koji vrišti: "volim te", znam da je svaka riječ suvišna

Kada prije spavanja legnem u krevet i zatvorim oči, svaki dan se ponovno podsjetim koliko sam sretna što sam tvoja mama