Ne znam kada, ali jednom davno je postalo uobičajeno da je Simplica organizatorica...
Treba skupiti ljude za apsolvenstsko?? -Simplica, to ćeš ti..
Treba organizirati okupljanje društva godinu dana nakon putovanja?? - Ma to će najbolje Simplica....
Treba organizirati babinjak?? -Daj Simplice, ako to ti ne napraviš, nitko neće....
Zaposlim se nakon faxa u uredu u kojem dan danas radim-nekako sam uspjela spojiti te dečke koji se do tada nisu privatno družili...Počeli su/smo slaviti rođendane zajedno...Koju godinu poslije, počeli smo slaviti vjenčanja zajedno, a još nešto kasnije i rođenja "uredskog" podmladka....Svi mi kažu: blago tebi kada imaš takvu ekipu na poslu, ja im odgovaram: -potrudila sam se da bude tako...
Ove godine našem podmladku, došao je Djeda Mraz...Organizirala sam nekim kanalima posudbu odjela za djeda mraza, dala sam dečkima naputak da svojim klincima kupe neke poklon sitnice i zamolila sam kolegu koji nema djece da odglumi djeda mraza...Kupili smo sokove, tortu, djeci najavili da u naš ured dolazi Djeda Mraz....Cin cin, pozvonilo je zvono i svi skupa smo ušli u svijet Djeda mraza u kojem su 5 mališana uživala, a 7 odraslih pucala od ponosa i smijeha (Djeda Mraz je bio najautentičniji ikada!!!!)...."Event" je bio kao da smo ga već 10. puta radili, bilo je tako lako...

Tih dana organizirala sam još jedno okupljanje....Spojila sam nas 4 sestrične nakon puno godina i još više udaljenosti među nama....Kako smo sve različite dobi i struke, spajale su nas godinama samo maturalne zabave i vjenčanja i ,na žalost, sprovodi....Rekla sam da je vrijeme da prekinemo taj trend, mislim da vjenčanja više neće biti, a ne želim da nam okupljanja budu samo na sprovodima....Složile smo sve sve...Bilo je to jedno preugodno veče, a kada su nas potjerali iz restorana, šetali smo još do auta i nismo se mogle rastati, bilo je previše riječi u premalo vremena...Obećale smo sve ponoviti na jednoj ljetnoj terasi za par mjeseseci...

Moja baka je dobro pekla kolače i svaku nedjelju okupljala familiju kod nje...Dolazili smo radi kolača, a na kraju smo se tako navikli na dolaske i kartanja, da smo dolazili bez obzira na kolače...

Ja ne pečem pretjerano dobre kolače i nisam neki tip od kuhinje.
Ali sam Simplica organizatorica....I znam spajati ljude...
I to volim, želim i sad shvaćam da je to moja misija....
SPAJATI LJUDE, lijepo zvuči, ne???

Na prvo skijanje s Janom, krenuli smo dan prije nego je navršio 7 mjeseci....
Svi su nam se čudili i pitali šta ćemo s takom malim djetetom na skijanju, ja sam rekla skijati i šetati...
Put od nekoliko sati nam je prošao super, Jan je oduvijek bio odličan u vožnji autom, dan danas kažem da bi mogla do Rusije s njim bez zaustavljanja....Ono što mi je tada najveći problem cijelog puta je bilo njegovo, kako sam tada zvala (prositite mi) "nacicavanje" budući da je tada još stvarno bio mala beba ovisna o mojoj c...okej, o mom mlijeku :) Išli smo s prijateljima koji imaju klinca malo starijeg od Jana i bilo nam je predivno, pratilo nas je savršeno vrijeme svih dana, dok su dečki skijali, mi smo šetale s djecom, a dok smo nas dvije skijale, dečki su šetali sa djecom i svi smo bili sretni....Sijećam se tada kao da je bilo jučer, rekla sam: Kada Jan bude imao 5 godina, biti će nam super na skijanju, biti će velik i nećemo morati više skijati na smjene...
Bili smo i godinu poslije i godinu poslije i godinu poslije...Svaka godina je donjela nešto novo, dečki su rasli, nas dvije smo sve više skijale, a sve manje šetale, obišli smo predivne gradiće i nosimo divne uspomene kao i sa svakog skijanja s našim (ski) prijateljima....
Ovo godine bila je ta THE GODINA.....Janovih 5,5...S obzirom da je prošle godine prvi puta stao na skije i jurio slobodnim stilom, mislila sam si: ove godine ću ga još malo ispraviti i juriti ćemo svi skupa plavim padinama....Doma sam mu objasnila kako se radi "TORTA" (jer djeci baš i nije neš' prejasan pojam tzv "ralice" i više se oslanjaju na poznate fraze: TORTA, PIZZA ili TROKUT)....Nije mogao dočekati doći na skijanje....Ali...od TORTE prvi dan ništa, samo bi jurio, bio prvi, neće da sluša, "Ja moram svih prestić", "Ja ću biti prvi", "Ajmo prestići tatu", nikakve Torte na vidiku....Odlučila sam ga staviti među noge kako je moj tata običavao skijati samnom i dan nam je prošao u bildanju mojih mišića podlaktice dok smo jurili padinama....Zabavljao se strašno....Kada god bi ja stala, pitao bi me: "Jesi se odmorila" i morali smo juriti dlaje...Sljedeći dan dogovorili smo "tortu" i zaista je lijepo skijao, samostalno se dižući žičarom/trakom i spuštajući se u ralici po laganoj padini....A onda TREN: Meni je dosta torte, ja bi igrao igriceeeeeeee, skidanje skija i nema više....Ja ljuta ko pas, pa Jan i doma možeš igrati igrice, došli smo se skijati, neeeeeee ja ću igrati igrice....I fino na 1.500 m, 400 km od Rijeke, Jan igra igricu, a The One i ja skijamo na smjene....I mislim si ja: Biti će lakše kada bude imao 12!!!!!

Vraćajući se doma, put nam je prošao u pitanjima: Koje je sad ovo selo?? Koje je sad selo prekriženo? Kad ćemo proći Italiju? Kad ćemo doći u Sloveniju??? Prolazeći preko jednog passa, odmah smo prepoznali mjesto i objasnili Janu kako je tu bio kad je bio mala beba i da smo morali stati da "cica" (okej, ipak smo mi ljudi sisavci, ne???)....I onda sam komentirala: Mislila sam da je Jan tada kompliciran jer je svaka 2 h tražio jest i ovisio o meni, a sad vidim kako je zapravo tad bilo jednostavno s njim jer je zaoravo samo spavao, smijao se i jeo :) Sad kada prasac odluči da će igrati igricu, nema šanse da ide skijati i u puno stvari je puno kompliciraniji.....I onda mi se posložilo samo od sebe: SVAKO VRIJEME NOSI SVOJE, neće s 12 biti ništa lakše, DA, možda će više skijati i neće igrati igrice, a možda neće uopće htjeti skijati s nama, možda će skijati "online" s prijateljima zatvoren u sobu pred kompom ili će možda ići skijati sam pa ću se još više brinut i mislit si: Joj kako je bilo lako s 5 godina dok je igrao igricu na terasi i spuštao se meni među nogama...Svako vrijeme nosi svoje, a ja sam tada, kao i mnogo puta ranije u doba "prosvjetljenja" :) odabrala SADA!!!!!

Nedavno sam pročitala zanimljiv tekst koji me dosta dotaknuo i objasnio mene samu...

Zamislite da imate doma vazu...
Svakodnevno u nju stavljate friško cvijeće i njegujete ga i tom divnom vazom vaš dom izgleda predivan, savršen...
Onda ju jednoga dana slučajno u prolazu nespretno dotaknete i vaza se razbije na tisuću komadića....

Što možete učiniti?

Zalijepiti da izgleda kao prije? (neće, nikada koliko god pokušavali....)
Skupiti komadiće i baciti ih u smeće?
Skupiti komadiće i od njih pokušati stvoriti nešto novo?

___________________________________________________________________________

Kada su 2010. godine počeli problemi s Janom, odnosno kada smo ih se osvjestili, osijećala sam se kao da sam ja upravo razbila tu vazu....Njegova tada već vidljiva dijagnoza zakašnjelog govora bila je u eskalaciji, on se sve više zatvarao u sebe, odbijao je sve što mu se nudilo od igranja, hrane, čak smo cijelo ljeto proveli doslovno na plaži jer se nije htio kupati...Kada vam dijete nešto odbije, pustite to i kažete: nema veze, nije spreman, biti će, ali kada vam dijete sve odbija i vi pomalo postajete jednako frustrirani kao on....Što je vrijeme više prolazilo, sve sam manje prepoznavala tog 2,5 godišnjaka u onom mom veselom dječarcu s kojim sam provela 13 mjeseci porodiljnog....
Slijedili su pregledi: logoped na audiologiji, logoped privatni, psiholog, nikakvih pametnih novosti, osim da se radi o zakašnjelom razvoju govora i da ga treba pratiti...Onda se poslije 3 godine javio skok (nama tada ogroman) u kojem se počeo izražavati na 1 slog: ja sam bila MA, on je bio JA, a boje su bile: PJA, ZE, ŽU i CU i ja sam se pretvorila u Enigmu koja je dešifrirala Janov govor i izražavanje....Već s ovim poletnim govorom, stvari su se poboljšale i krenuli smo u akciju za odobrenje logopedske terapije u jednoj riječkoj ustanovi koja se upravo time bavi...S 4 godine se njegov govor raširio na dva sloga, a kretanjem na rehabilitaciju Jan je propričao u nekoliko mjeseci.... Svo vrijeme pitala sam se zašto se nama to desilo, imala sam svoje teorije, od šoka u vrtiću i nerazumijevanja u istome, do gentike jer mu je nono isto kasno propričao....Zašto nama? Pa mi smo ga tako željeli, planirali, tako smo se bavili s njime dok je bio novorođenče i beba....Osijećala sam se kao da me netko kaznio, a nisam znala zašto...Na umu mi je samo bila molitva: Samo da Jan propriča, sve će biti ok, samo da Jan propriča, sve će biti ok....Svi mi želimo neka instant riješenja, a najćešće baš tako i ne ide....Za to da Jan propriča morali smo proći veliki proces mijenjanja sebe, pogleda na svijet i kada smo to počeli raditi, usporedo s time je Jan razvijao svoj govor....Tek sad vidim da smo malo po malo skupljali komadiće razbijene vaze. Zamislite jedno slikarsko platno, na njemu je puno šarenih komadića razbijene vaze, izgleda kao kaleidoskop...To je naša nova vaza.....

Da me netko danas pita u kojem trenutku si na sebe bila najviše ponosna, iste sekunde bi rekla odgovor....
Ne bi to bilo kada sam završila srednju školu oslobođena mature, ne bi to bio upis na fax, a diploma još manje....Ne bi čak to ni bilo naše predivno vjenčanje, niti trenutak kada sam Jana prvi puta vidjela...Bio bi to trenutak kada je Jan 15 dana prije 4. rođendana rekao prvu riječ na dva sloga: JA KE (RAKETA)...I znam da ću u životu biti još milijun puta ponosna na njega, ali taj tren biti će THE TREN, tren u kojem je moja razbijena vaza postala kompletna na jedan novi način.....

_____________________________________________________________

Zapamtite ovu priču o vazi....
Ili ako ste ju možda razbili davno, izvadite slomljene komadiće iz smeća i dajte im novi smisao.....

Neka Vam 2014 bude DOBRA
Tezite da bude super, ali budite sretni ako bude dobra
Budite tolerantni, snažni u problemima i veseli u najobičnijim danima
Želim vam samo dobrog zdravlja
Za ostalo ćete se pobrinut sami!

SRETNA NOVA GODINA!!
Simplica


_________________


P.S. Jesu li od 2014 god vanzemaljci crveni???????