Nije mi poanta ove teme pisati o bolestima, ali moram krenuti od toga....Naime, početkom mjeseca Jakov je dobio konjuktivitis i iako su nas i pedijatrica i oftamologica uvjeravale da je neki ubod, propuh ili slično jer nema gnojnog iscjedka i on si ne trlja očice, nakon par dana probudila sam se sljepljenih očiju i shvatila da je ipak konjuktivitis...Najbolje dijagnoze postavlja pogled u ogledalo, ako uopće možete išta vidjeti s obzirom na otečene oči, sljepljene trepavice i stalan osjećaj kao da vam je netko sasuo pola plaže pijeska u oči....Ali dobro, svo zlo s tim, neka nas je konjuktivitis, bolje nego nešto gore....I tako, ostajem doma, čuvam dijete, pazim njegove očice koje su pri ozdravljenju i koje se već ljepše smiju nego par dana ranije....Sljedeći dan odlazim (da TAKVA!!!) na posao, provodim s takvim očima, ma što očima, s takvim mutnim pogledom 8 sati pred kompjuterom i nekako svaki dan osjećam da je sve bolje i bolje, mislim si šta sad, pa ne mogu se zatvoriti u sobu i proležati 10 dana.....A onda nekoliko dana nakon mene, budi se muž jednako izgleda kao i Jakov i ja danima prije, lud od ljutnje jer je i on dobio konjuktivitis....Razmišljamo o tome da smo se stvarno trebali više paziti, više prati ruke dok smo Jakovu tretirali oči, ali mislili smo da se radi o propuhu.....Uglavnom, vraćam se na početak priče, odnosno na naslov teme i ono što sam maloprije rekla....ne možeš se zatvoriti na 10 dana u sobu ako imaš konjuktivitis!!!! Ili možeš???? O daaaa, možeš možeš.....Muž odmah u ponedjeljak odlazi kod doktorice, dobiva kapi, mast, ma cijelu artiljeriju i ostaje doma....I tako dok se prvi dan vraćamo Jakov i ja doma poslije posla i vrtića, ulazimo u stan.....ono mrakača živa, Jakov viče tata tata, a ono tišina....Rolete spuštene u cijelom stanu...Ulazim u spavaću sobu i imam što vidjeti....Moj jadni napaćeni bolesni muž, leži na bračnom krevetu na leđima, noge raširene (vani valjda +35. a doma + 40), samo u gaćicama i pazite ovo: s blazinicama na očima....Cjelokupni prizor podsjeća na neku Tutankamonovu grobnicu (spuštene rolete i to), a blazinice na one novčiće za sreću što su egipćani pokojnicima stavljali na oči za sreću u zagrobnom životu , a moj jadni napaćeni jakoooo bolesni muž na FARAONA!!!!
Sad vam je jasan naslov???
Ne pišem ovo da se izrugujem mom (inače zdravom i vrlo dobrom mužu), nego želim potaknuti na poantu....Bolesna žena/mama može s konjuktivitisom paziti i maziti dijete, ići raditi i obavljati sve što i inače, međutim, naš JAČI SPOL, odmah se pretvara i sa najmanje strašnim bolestima, u jadnog napaćenog bolesnika koji ne može ništa doli ležati i čekati da bolest prođe.....I naravno da sam ga ja razumjela jer i samoj mi je tako bilo, ali "njemu je bilo gore" i "njemu je trajalo duže" i "meni nije bilo baš tako kako je bilo njemu".....uf uf uf, ne trebam više ništa reći, žene, majke i kraljice će me razumijeti....GIRL POWER!!!!

Pozdrav od Kleopatre!!!!