Prošli tjedan bila sam na poslovnom putu i na jednom neformalnom poslovnom druženju dotakli smo se NLP programa. Budući da ga jedna kolegica pohađa, a jedna jest prije nekoliko godina, zanimala me baza tog programa i tako su mi ispričale jednu vrlo zanimljivu stvar...Sada ću ja prepričati onako kako sma ja to shvatila, ne držite me doslovno za riječ, ali ide nekako ovako: između ostaloga, na programu se uči o prevladavanju stresa na način da svi moraju dobro zamisliti neki moment u kojemk su bili jako sretni i trebaju se jako koncentrirati i ponovno ga proživjeti....U tom trenutku, kada su na vrhuncu tog proživljavanja momenta, moraju se npr uhvatiti za nadlakticu i na taj način moment ostane duboko ukorijenjen u osobi...Kasnije, u stresnim situacijama, dovoljno je samo se uhvatiti za nadlakticu i osjetit ćete onaj osjećaj sreće i ispunjenja i prevazići stres....Tako sam ja to shvatila.....

Vozeći se doma nešto više od sat vremena u autu po dosadnom autoputu, bila sam sama sa svojim mislima i razmišljala sam koji je moj "moment"....Ne znam zašto, ali palo mi je na pamet ljeto 1994. godine kako se uz obalu mrežnice vozim sa sestričnom na ringišpilu, kako se smijemo, a iz lunaparka se čuje Tony kako pjeva "Ja sam zaljubljen"...Ali ne, taj moment nisam mogla ponovno proživjeti, jer mi je ta slika prekratko trajala.....Onda sam se sjetila, vjerojatno kao svaka mama, kako je moj mali lav zarikao kada je izašao iz trbuha i kako su mi najednom suze krenule niz obraze, kako mu je babica tepala: još što si zgodan, dok se on derao iz petnih žila i kako me anestezilogica gladila po glavi i na upit doktora jeli ona u redu, odgovorila: samo je sretna i kako su mi nakon toga prislonili Janovo lice uz moj obraz....To je isto moj moment, ali sekundu kasnije, odnjeli su ga, ja sam nedugo nakon toga otišla na intenzivnu i sljedećih 10-tak dana ne mogu opisati kao neki period koji bi voljela proživljavati ponivno pa sam odbacila i taj moment...A onda sam se sjetila....2007. smo muž i ja išli na putovanje u Egipat...Jedva sam ga nagovorila da idemo, te godine smo se već istrošili na 1 putovanje, bilo je ljeto, ma tko će na + 45 ići u Egipat....Dobila sam ga s najjačim argumentom budući da smo tada planirali bebu: ali kada ćemo, ako ne sada??? Okej, stigli u Sharm, prvi dan dolazili k sebi od toplotnog udara, dolazili k sebi na hotelskom bazenu, a već sljedeći dan smo se uputili u istraživanje...Obišli smo njihov nacionalni park Ras Mohamed koji je pun koraljnih grebena, išli smo na "snorkeling", doronili do pješčanog spruda usred otvorenog mora, išli smo na izlet u Cairo, razgledali Piramide o kojima sam sanjala od kada sam bila djevojčica (iako je bilo toliko vruće da nakon što me popustilo oduševljenje piramidama sam samo htjela ući u bus i kupoti pola litre vode), prvi put sam ušla u đamiju i razgledala ju, ručali smo na Nilu, bili u tvornici papirusa i vidjeli proces stvaranja papira....Sve je bilo krasno, ako sad tražim "moment", onda je Egipat definitivno bio "putovanje", ali najbolje je došlo kada smo se odlučili na noćni uspon na Sinaj....

Krenuli smo oko 10 naveče iz Sharma i vozili se nekoliko sati do Sinaja te smo u 2 sata u noći dobili svjetiljke i krenuli na Mojsijevo brdo...Ako se dobro sijećam krenuli smo sa 700 m nadmorske visine, a cilj nam je bio na 2.700 m n/v...Dakle trebalo je prevaliti 2.000 m n/v po cik cak putu u noći, samo sa svjetiljkom i dobrom voljom za usponom....I jednim ciljem: stići na vrh brda da doživimo spektakularan izlazak sunca....Uspon je trajao oko 3 sata, uz stalnu ponudu "Camel ride, Camel ride" ne bi li se ipak odlučili za uspon s devama....Polako se noć počela pretvarati u dan, na horizontu su se počele pojavljivati boje...u 5 ujutro stigli smo na vrh kraj crkvice te tražili mjesto kao da smo u kazalištu, ne bi li što bolje vidjeli.....Svi smo sjeli, ljudi iz cijelog svijeta smještali su se, grlili jer je najednom postalo jako friško, pokrivali se dekama, majicama, neki su si legli da odmore umorne noge od 3satnog hodanja....čuo se žamor....a onda, kada smo malo svi došli k sebi, sve je utihnulo....I Sunce je krenulo na put svog spektakularnog izlaza....Malo po malo dizalo se na horizontu i kada se cijela kugla pojavila, Japanci koji su sjedili iza nas, počeli su pjevati neku smirenu, prekrasnu pjesmu koju nismo razumjeli, a opet...pod dojmom izlaska sunca, razumjeli smo....

To je moj moment, moment koji želim proživljavati, ne samo kada sam pod stresom, nego kada god osjetim potrebu da se prisjetim kako nas jednostavne i naizgled obične stvari, čine sretnim....

Prvo moram reći da i nisam neki vjernik, ne vjerujem u sve što "oni" kažu, ali čvrsto vjerujem da postoji nešto...nešto dobro....

Upravo sam kolegi pričala kako napreduje naše putovanje sa logopedom i logopedskom terapijom i nakon što sam otvorila dušu, rekao mi je da je upravo na fejsu pročitao priču koja govori točno ono što sam i ja pričala (na malo drugačiji način)....

Pa da podijelim priču sa vama....

"Jedan je čovjek spavao u svojoj kućici, kad usred noći, iznenada, njegovu sobu ispuni svjetlost i ukaza mu se Spasitelj. Gospodin mu reče da za njega ima posao koji mora obaviti, i pokaza mu veliki kamen koji je stajao ispred kućice. Objasnio mu je što mora činiti: gurati kamen svom svojom snagom. Ovo je čovjek radio iz dana u dan. Mnogo se godina mučio od sunčeva izlaska od zalaska, njegove ruke upravljene na hladnu, masivnu površinu nepomičnog kamena gurale su svom snagom.

Svake se večeri čovjek vraćao svojoj kući zabrinut i iscrpljen, osjećajući da je cijeli dan istrošio uzalud. Vidjevši da čovjek pokazuje znake obeshrabrenja, đavao se odluči umiješati. Počeo je ga je savjetovati: ” Već predugo vremena guraš taj kamen, i još se nije pomaknuo. Zašto se mučiš radi ničega? Ionako ga nikad nećeš pomaknuti. ” Tako je, uvjerivši čovjeka da je zadatak nemoguć i osuđen na propast, učinio da izgubi skoro svu srčanost i hrabrost. “Zašto bih se toliko mučio oko ovoga?” mislio je. “Jednostavno ću uložiti nešto malo vremena, i minimum truda, i to će biti sasvim dovoljno.” I tako je to namjeravao učiniti, no, ipak je odlučio pomoliti se i iznijeti svoje muke Gospodinu. “Gospodine”, reče, “dugo sam i naporno radio u tvojoj službi, ulažući svu moju snagu da obavim ono što si od mene zatražio. Pa ipak, nakon sveg ovog vremena, nisam pomaknuo kamen ni pola milimetra. U čemu griješim? Zašto ne uspijevam?” Gospodin mu sažalivši se, odgovori: “Prijatelju moj, kad sam tražio od tebe da mi služiš, i ti si prihvatio, rekao sam ti da guraš onaj kamen svom svojom snagom, što si i uradio. Nijednom nisam spomenuo da sam očekivao da ćeš ga pomaknuti. Tvoj zadatak je bio da guraš. I sada, dolaziš k meni, iscrpljen i istrošene snage, misleći da nisi uspio. No, je li zaista tako?” “Pogledaj se. Tvoje ruke se snažne i mišićave, leđa nabijena i preplanula, koža na dlanovima je očvrsnula od stalnog pritiska, a noge su ti postale krupne i čvrste. I pored otpora ti si mnogo porastao, i tvoje mogućnosti su sada daleko veće nego ranije. Ipak, nisi pomaknuo kamen. Ali tvoj poziv bio je da budeš pokoran i guraš. Da vježbaš svoju vjeru i povjerenje u moju mudrost. To si uspio. ” “Ja ću sada, prijatelju moj, pomaknuti kamen.”"

Neću pisati o mom dečkiću kako obavlja nuždu....ne...ali moram spomenuti da bi začinila priču za koju još ne znam kamo ide....nikad nismo koristili tutu pa je Jan odmah naučio piškiti kao veliki, na početku bi malo "prehitio" miška preko ruba školjke i "pis pis pis", vrlo brzo je skužio da je velika fora povući vodu, spustiti zahodsku školjku (bez da tresne), a onda i završni "tač"-uzimanje toaletpapira i brisanje miša...Vrlo slatko kada gledaš 3 godišnjaka kako radi odrasle stvari, postaje od bebe dječarac....

E sad, spomenula sam sve ovo jer radim u uredu sa 3 muškarca...Koji su također roditelji, muževi, odrasli ljudi....Uslijed krize na poslu, morali smo otkazati veliki dio uredskog prostora i nas 4 smo ostali na 1 wcu...Ne baš ugodno za mene koja sam se ionako odvažila na duže nužde nakon par godina trpljenja do doma, ali šta je tu je...bolje da imamo ured i posao, nego 2 wc-a bez posla...moglo bi biti i gore....

Ono što me muči je da svako malo, okej nije to baš svaki dan, ali 1 tjedno dođem u wc i nađem ga polučistog....ili bolje rečeno polurljavog....I dok ja, svaki put kada odlazim, gledam iza sebe da li sam sve uredno ostavila, jasno mi je da netko od te trojice to ne radi...ili možda sva trojica....I svaki puta se pitam isto pitanje: zar su takvi i doma? Ne mogu vjerovati, zaista ne mogu, da im je u uredu svejedeno da li će neko od nas poslije njih ući i vidjeti nered pa pretpostavljam da su zaista i doma takvi...I onda se pitam, znam da će sada poluditi i muški i ženski rod ako ovo budu čitali, ali kakve su njihove majke, žene ako to dozvoljavaju...oprostite mi, ali i pse i mačke se nauči da ne obavljaju nuždu u stanu, mačka koliko znam za sobom i zakopa, pa zašto bi se onda odraslim 30/40 godišnjim muškarcima dozvoljavalo da malo popišaju pod, pa da malo ne uzmu četku i očiste za sobom??? Da li te mame/žene to rade za njima, da li jednostavno puštaju vodu dok samo ne ode, da li ih opominju i uče ih kao i ja svojeg trogodišnjaka kako se za sobom mora ostaviti wc?? Na kraju krajeva, isti ti, moji inače, vrlo dragi kolege, su i sami roditelji, i što onda mogu prenjeti na svoju djecu ako je slika koju ja 1 tjedno vidim takva da sam dobila poriv čak o tome pisati???

Ne znam što više reći, osim da se ni ne čudim da su mi crijeva lijena....Ponekad se jednostavno bolje strpiti do doma :)