Pokušavam napisati neki epilog naše priče, ako nekoga zanima ili da stoji da nekome jednog dana pomogne....Pisala sam ovaj blog 90 % tekstova o Janu i našem problemu usporenog razvoja govora, pisala sam da mi bude lakše, da zapišem svjedočenje jedne teške životne faze, pisala sam da Janu jednom ostane i da zna tko je bio, pisala sam da danas pogledam stare tekstove i vidim kako sam bila jaka, a slaba ili možda bolje slaba, a jaka....

Nema epiloga, sad znam....Sve što smo prošli, tjeralo nas je naprijed i sad znam da je tako moralo biti.....
Jan će na jesen u školu....Nema vibraciju na slovu R, iako slovo u njegovom govoru postoji, onako simpatično američko....Prije 3 godine mi je govorio GAAAA MAAA ("draga mama"), a danas mi govori da u njegovoj krvi postoje makrofagi koji nas brane od bakterija i virusa, priča mi koji su sve jupiterovi kometi, sam dolazi do sustava množenja, opisuje mi kako izgleda koja zastava svijeta i dijeli samnom znanje koje njegov mozgić tako s lakoćom upija, a koje ja, iako mu sve to čitam, ne stignem sve popamtiti....

Nema epiloga, sad znam....Dolaze novi izazovi, vjerojatno i novi problemi...sad već neke i očekujem, poznavajući Jana, ali pustiti ću da vrijeme odradi svoje...Ili da nam netko odozgo pošalje neku divnu učiteljicu koja će vidjeti Janov potencijal i staviti ga ispred mana, a ne obrnuto....Pokušavam ne žalit za prolivenim mlijekom, dajem sve od sebe da se ne vraćam unatrag...Nisam sigurna hoću li moći oprostiti nekima i zaboraviti, iako se stvarno trudim ostaviti sve u prošlosti....Nisu ni oni bolje znali...Iako su morali.....morali su....

Nedavno smo čitali o suncokretima i naučila sam jednu interesantnu činjenicu o tom cvijetu...Stabljika suncokreta toliko je snažna da ju odrastao čovjek teškom mukom okrene na silu...S druge stane, sunčevo svjetlo ju toliko privuče da se cvijet jednostavno rotira u pravcu sunčeve svjetlosti.....Jan je upoznao sunca, ima ih puno, osim onog nebeskog...Rebeka, Ivana, Stipe, Hana, Lea.....


Nema epiloga, sad znam, ima samo naprijed, naprijed i u smjeru sunčevog svjetla....

Volim jesen po prvi puta u životu...
Volim jesen jer se raduješ različitim bojama lišća. Kažeš mi da imamo zelene, žute, smeđe, crvene, pa čak i ljubičaste listove....."Pa znaš ono kada smo išli na Plitvička jezera smo ih vidjeli".
Volim jesen jer me pitaš zašto je zeleni list požutio, a ja moram razmišljati što smo učili prije 25 godina iz prirode i društva da bi ti ispravno objasnila nešto što se ja više ni ne pitam, nego godinama prihvaćam....
Volim jesen jer mi nabrajaš što sve u jesen pada...."Kiša...Kesteni....A nešto i raste, jel tako mama da su to gljive!!!"
Volim jesen jer skačeš po lokvama u svojim novim čizmicama i uopće te ne smeta ta dosadna kiša....
Volim jesen jer ti je skroz fora da uzmeš svoj kišobran na Jurića i iako ti je sad već stvarno premali, ponosno hodaš ispod njega...
Volim jesen jer mi pričaš kako mrak pada u 17 sati i objašnjavaš mi da sunce odlazi grijati M i T u Boston....
Volim jesen jer sam ju počela gledati tvojim očima....I zaista nakon puno godina vidim sve te boje oko sebe i uživam u njima, a ne čekam samo da prođe...
Volim jesen jer ju je nemoguće ne voljeti voleći tebe kako voliš nju.....

Kažu da kod rastanaka više pati onaj koji ostaje, a manje onaj koji odlazi...Onaj koji odlazi ili odlazi u avanturu ili se vraća doma, onaj koji ostaje, osjeća prazninu...Puno puta sam to osjećala dok sam sestričnu ispraćala na kolodvoru kada je odlazila za Duga Resu ili sam osjećala onaj ushit vraćajući se doma puna doživljaja dok sam gledala sestričnu kako na kolodvoru maše i potiskuje suze....
Ovoga puta desilo se sve...Bila sam uzbuđena što se vraćam doma svojim dečkima, nisam mogla dočekati trenutak da zagrlim Jana, da ispričam svima moje doživljaje, ali osjećala sam strašnu tugu što je naše druženje gotovo...
Ovo putovanje je nešto najbolje što sam mogla napraviti za sebe i svoju familiju i svoju prijateljicu...Desio se onaj trenutak kada su se sve zvijezde urotile da ja to putovanje ostvarim i da mogu ponoviti, ponivila bi isto još 10 puta minimalno....


Sva znojna pakiram kofere, guram poklone, muževe tenisice broj 46 koje zauzimaju previše mjesta i po 100 put samu sebe proklinjem što sam uzela toliko robe i cipela. Što ako me sa Janovom novom Batman špiljom ne puste u avion? U Rijeci je ponoć, u Bostonu 18 h, nakon toliko godina ponovno dočekujem rođendan s Martinom, TJ mi daje predivni poklon koji mi svakodnevno zvonca oko ruke. The One šalje poruku s čestitkama, vidimo se sutra, plan za doček u Veneziji je spreman. Odlazimo na aerodrom, naručujemo vino i pivu i slavimo 35!!! Rođendan pun pomiješanih osjećaja....Sretna sam zbog povratka, a tako me tjeskoba pere jer se rastajemo....Grlimo se, smijemo kroz suze...Kao u svakom američkom romantičnom filmu kažem joj da mora trčati zamnom u avion pa se opet smijemo....Ulazim u avion, pozdravljam svjetla Bostona i odlazim....zaspivam odmah, a budim se 1 h prije Rima...U avionu za Veneziju do mene sjeda kapetan....Naš 3. suputnik ga zbunjeno gleda i kaže: "You are not driveing??", "Oh not today, I'm going home"...I ja isto.....Gledam venecijsku lagunu i srce mi kuca....Uzimam kofere, očekujem nastavak američkog filma u kojem me moji dečki dočekuju...Ispada da ću ja dočekati njih....Po običaju kasne, na tjednoj bazi kažem The Oneu da će i zakasiti na vlastiti sprovod.....Stižu nakon par minuta....Jan me gleda i gleda i kaže: Tata je zakasnio da vidim kako sliječe avion....Grlimo se svi....Jan je tako veliki, kao da je narasao u 10 dana, ne znanimaju ga ni igračke, ni pokloni, bitno mu je samo da sam stigla...."Šta si ono rekla mama, di će tata zakasniti??" Smijemo se svi, pa eto, iako nemam svoju verziju američkog filma na aerodromu, doček je ipak za sjećanje.

Živeći u mantri: "Sreća je putovanje, a ne odredište", pobijam krilaticu i kažem: Ovog puta sreća je bila oboje!