Ova pjesma je stara 17 godina, taman sam tada toliko odprilike i imala i ludo sam se zaljubila u susjeda kojeg sam oduvijek tajno škicala...Osim "bok bok", jer bio je stariji od mene 3 godine i imao je drugo društvo, do trenutka kada smo se sreli na koncertu Nole u Opatiji, nismo nikada razgovarali....Nakon toga, pozvao me na piće i znate kako to ide kada imate 16 godina, zaljubila sam se po prvi puta životu ludo, onako s leptirićima u trbuhu....Nije bitno kako je bilo i šta je bilo, tada je (po mojoj verziji) završilo tragično, ali danas mi je slatko i smijem se tome jer nakon te zaljubljenosti upoznala sam mog "the one-a" s kojim sam naučila što je ljubav, kompromis i partnerstvo, Janovog tatu...

Neki dan sam čula novu verziju ove pjesme i bila sam tamo, u proljeću 1995. godine, mogu se zakleti da sam osjetila i miris amula koje su tada procvjetale jednako kao što sam i ja zaljubljeno cvjetala....I sjetila sam ga se, ne mogu da ne čujem ovu pjesmu, a da se ne sjetim njega, ali ne zbog njega, nego zbog mene tako ludo mlade i zaljubljene....

Nekad sam mislila da je ovo njegova pjesma...
Sada mislim da je ovo pjesma svih koji se vole.

Nekad sam mislila da svi ljudi trebaju biti slični meni....
Birala sam oko sebe takve ljude i odbacivala drugačije...
Mislila sam da su moja moralna načela ispravna i da su jedina prava...

Mislila sam da svako dijete kada se rodi da je savršeno i dobro ako se roditelj njime bavi...
Išla sam do tuda da sam mislila da moje dijete nikad samnom neće spavati u krevetu, da nikada nikoga neće udariti, da se nikada neće bacati na pod i da nikad neće u dućanu cviliti da mu nešto kupim...

Mislila sam da stariji znaju sve najbolje, vjerojavala sam njihovim savijetima...
Mislila sam da stručnjaci, doktori, odgajatelji i ini znaju odgovore na sva moja pitanja....

Mislila sam da kada Jan propriča da ćemo riješiti sve naše probleme, kao kad spužvom prebrišeš ploču i startaš isponova pisati neku novu riječ.....Nisam znala da će Jan propričati upravo kada mi riješimo sve naše probleme....

Nekad sam bila puna sebe.
Netolerantna, mislila sam da znam sve.
Sad znam da ne znam sve, ali znam kako učiti nove stvari.
Ne bojim se prihvatiti ljude čiji si karakteri i životni stavovi drugačiji od mog....Daleko od toga da bi ih odabrala kraj sebe, ali ako su već nekim slučajem tu, naučila sam ih cijeniti, prihvatiti njihove dobre strane, a ne stalno upirati u njihove mane.

Kroz moju borbu s Janom moja sestra je, uz moju podršku, bila i moj najveći kritičar. "Ona bi to bolje", ona bi mu postavila granice, ona bi sve drugačije nego ja....Mrzila sam njenu nadmoćnost, njen pogled kojim mi je ponekad poručivala "Nisi dovoljno dobra"....Neki dan bili smo na radionici na koju idem s Janom i dok je Jan gradio dvorac, njegov novi prijatelj Mario mu ga je stalno rušio....Njegova mama se silno trudila Mariu objasniti da ne smije rušiti dvorac, ali, nedovoljno dobro...U jednom trenutku pomislila sam: "ja bi mu to bolje objasnila". I sjetila sam se sestre.... Nasmijala sam se i očima joj poručila: Sad se trudiš najbolje što možeš, a i vi ćete naučiti, kao i mi puno toga što nas čeka i što je pred nama...Nisam davala čudotvorne savijete jer joj to ne treba, niti bi joj pomoglo....Samo sam bila smirena i rekla Janu: "Kada nešto izgradiš, a raspadne se, kreni graditi ponovno"... Poslušao me i zajedno smo izgradili novi šareni dvorac...

Nekad sam mislila da mogu mijenjati svijet....
Bila sam ljuta što mi ne ide i što nije sve onako kako sam si zamislila....
Jan me naučio da mogu mijenjati svijet. Svoj. I njegov...Naš....




p.s. ne razumijem apsolutno niti jednu jedinu riječ ove pjesme, ali me drma do kosti....

Nekad sam mislila da svi ljudi trebaju biti slični meni....
Birala sam oko sebe takve ljude i odbacivala drugačije...
Mislila sam da su moja moralna načela ispravna i da su jedina prava...

Mislila sam da svako dijete kada se rodi da je savršeno i dobro ako se roditelj njime bavi...
Išla sam do tuda da sam mislila da moje dijete nikad samnom neće spavati u krevetu, da nikada nikoga neće udariti, da se nikada neće bacati na pod i da nikad neće u dućanu cviliti da mu nešto kupim...

Mislila sam da stariji znaju sve najbolje, vjerojavala sam njihovim savijetima...
Mislila sam da stručnjaci, doktori, odgajatelji i ini znaju odgovore na sva moja pitanja....

Mislila sam da kada Jan propriča da ćemo riješiti sve naše probleme, kao kad spužvom prebrišeš ploču i startaš isponova pisati neku novu riječ.....Nisam znala da će Jan propričati upravo kada mi riješimo sve naše probleme....

Nekad sam bila puna sebe.
Netolerantna, mislila sam da znam sve.
Sad znam da ne znam sve, ali znam kako učiti nove stvari.
Ne bojim se prihvatiti ljude čiji si karakteri i životni stavovi drugačiji od mog....Daleko od toga da bi ih odabrala kraj sebe, ali ako su već nekim slučajem tu, naučila sam ih cijeniti, prihvatiti njihove dobre strane, a ne stalno upirati u njihove mane.

Kroz moju borbu s Janom moja sestra je, uz moju podršku, bila i moj najveći kritičar. "Ona bi to bolje", ona bi mu postavila granice, ona bi sve drugačije nego ja....Mrzila sam njenu nadmoćnost, njen pogled kojim mi je ponekad poručivala "Nisi dovoljno dobra"....Neki dan bili smo na radionici na koju idem s Janom i dok je Jan gradio dvorac, njegov novi prijatelj Mario mu ga je stalno rušio....Njegova mama se silno trudila Mariu objasniti da ne smije rušiti dvorac, ali, nedovoljno dobro...U jednom trenutku pomislila sam: "ja bi mu to bolje objasnila". I sjetila sam se sestre.... Nasmijala sam se i očima joj poručila: Sad se trudiš najbolje što možeš, a i vi ćete naučiti, kao i mi puno toga što nas čeka i što je pred nama...Nisam davala čudotvorne savijete jer joj to ne treba, niti bi joj pomoglo....Samo sam bila smirena i rekla Janu: "Kada nešto izgradiš, a raspadne se, kreni graditi ponovno"... Poslušao me i zajedno smo izgradili novi šareni dvorac...

Nekad sam mislila da mogu mijenjati svijet....
Bila sam ljuta što mi ne ide i što nije sve onako kako sam si zamislila....
Jan me naučio da mogu mijenjati svijet. Svoj. I njegov...Naš....




p.s. ne razumijem apsolutno niti jednu jedinu riječ ove pjesme, ali me drma do kosti....

Nakon 4,5 godine osjećam isti onaj ushit kada sam Jana prvi puta primila u ruke...
Kada smo ga donjeli doma, malog kao pinčicu kruha, u bijelom pletenom končastom odjelcu koje smo kupili posebno za tu priliku...
Osjećam se ponosno kao kada mi se prvi put nasmijao, kada je prvi put pojeo hranu žlicom, kada je prvi puta sjeo, propuzao, prohodao....

Ali moj ponos je veći, jer sve ove stvari bile su nama logične, dešavale su se same od sebe....
Govor nije....
Moj ponos raste svakim danom, kao što raste i fond riječi moje pričalice, kao što se rečenice proširuju, tako je i moje ushićenje svakim danom sve veće....

...kada mi kaže: mamiceeeee....mamo... Sijećate se, prije godinu dana bila sam samo MA!
...kada smišlja umanjenice za riječi koje poznaje..žuta više nije ŽU, nije čak ni žuta....postala je ŽUTICA...

"Jan je vejik...Jan ide u škoju"

Ne ideš srce još u školu, ali zaista si VELIK!!!!

Kažu da voliš godišnje doba u koje si rođen...
Kod puno ljudi primjećujem tu "statistiku"...
Ja volim proljeće, volim vidjeti kako su procvjetala stabla amula...Koliko puta sam se doma vraćala iz škole i ja, koja ne volim cvijeće, mami nosila grančice procvjetalih amula....Koliko puta mi je rekla, ajme to mi se samo razmrvi po stanu, ali ja sam uporno nosila....Volim proljeće kada se skinem u balerinke i spremim skafander u ormar...Volim kraj ožujka kada se dan produži za jedan sat i kada svaku nedjelju popodne možemo prošetati do Trsata i uživati u zalasku sunca iza Učke....Volim voziti i otvoriti prozor od auta dok sunce grije....

Ali ljeti, ljeti živim 100/h...kao da imam energije za dvoje ljudi....ništa mi nije teško, ujutro na posao, dođem doma, malo odmorimo, ne smeta mi ni vrućina, a najveći doživljaj dana mi je oko 19.30 otići na more, kada već svi pomalo odlaze doma i plivati....i ponovno gledati zalazak sunca poslije 21 sat....Ljeto počne Janovim rođendanom, obožavam rođendanske fešte u Istri koje pripremimo za njegov rođendan i našu godišnjicu braka, svi kažu da su im to najdraži rođendani jer napunimo bazen i djeca uživaju....Volim ljetne vikende provoditi u Istri, u dvorištu vikendice, s bazenom na napuhavanje nemamo ni potrebu otići na more....Obožavam ljeti naveče sjesti na neku terasu i čakulati s prijateljicom, prošetati uz more, pojesti sladoled....Volim i ljetne koncerte, niti jedna destinacija mi nije daleko i ljeti zaista najviše koncerata poslušam na raznim predivnim lokacijama....Volim i naša ljetovanja....Što je Jan veći, to su nam i ljetovanja s njim veća otkrića, kao da se vraćamo onim istraživačima koji smo bili prije njegova rođenja...Volim ljeto i iz praktičnih razloga, jedna haljina, jedne japanke.....volim ljeto jer mogu biti bosa po cijele dane....

Ah, što ja ne volim jesen....Jesen me podjeća na povratak u školu, učenje na faxu kako bi dala onaj zadnji ispit što mi je ostao do uvijeta za upisat godinu više...Ne volim jesen jer su dani sve kraći, a ja imam sve manje energije...Ne volim jesen zbog učestalih kiša na ovom našem području...Ne volim jesen čak ni zbog posla, uvijek neke napetosti, prvo se svi vrate s godišnjeg pa je strka pa se onda čeka kraj godine pa je opet strka....Jesen nekako preživim...

I koliko god voljela i bila proljetno ljetni tip, sama sebi se začudim koliko volim kada najednom zahladi...
Kada isti onaj skafander koji radosno spremim u proljeće, izvadim...
Kada udahnem, a osjetim da mi se pluća pomalo stisnu...
Kada skužim da mi trebaju rukavice za ruke...
Kada počnu kititi Korzo i kada počnemo isčekivati Božić i Novu Godinu...
Kada kitimo uredski bor i čekamo Novu, nadamo se boljoj i ljepšoj od ove koja zaista i dobro prolazi...
Volim zimu....I ovoj zimi se jako veselim jer ćemo probati Jana staviti na skije....
Kaže da će "skinati"...
A volim i zimu iz čisto matematičkog razloga....
Nakon zime dolazi moje proljeće.....