Nakon 4,5 godine osjećam isti onaj ushit kada sam Jana prvi puta primila u ruke...
Kada smo ga donjeli doma, malog kao pinčicu kruha, u bijelom pletenom končastom odjelcu koje smo kupili posebno za tu priliku...
Osjećam se ponosno kao kada mi se prvi put nasmijao, kada je prvi put pojeo hranu žlicom, kada je prvi puta sjeo, propuzao, prohodao....
Ali moj ponos je veći, jer sve ove stvari bile su nama logične, dešavale su se same od sebe....
Govor nije....
Moj ponos raste svakim danom, kao što raste i fond riječi moje pričalice, kao što se rečenice proširuju, tako je i moje ushićenje svakim danom sve veće....
...kada mi kaže: mamiceeeee....mamo... Sijećate se, prije godinu dana bila sam samo MA!
...kada smišlja umanjenice za riječi koje poznaje..žuta više nije ŽU, nije čak ni žuta....postala je ŽUTICA...
"Jan je vejik...Jan ide u škoju"
Ne ideš srce još u školu, ali zaista si VELIK!!!!
Post je objavljen 21.11.2012. u 10:24 sati.