Kada smo sestra i ja bile male, imale smo neke večeri da bi prije spavanja udrile o smijeh i ne bi prestajale...Mama je svako malo kucala na vrata i vikala: sutra je škola....a mi još jače...Onda je pokušala sa forom: "Tko se danas tako puno smije, biti će plača"....Mislim da je to nešto najgore što mi je ikad rekla jer sam dugo vremena vjerovala u to....Onda sam malo narasla pa sam joj počela odgovarat: "Ako moram sutra plakati, bome ću se danas nasmijati".....

Čula sam i za fore da ne smiješ djecu prejako škakljat jer se ne smiju djeca toliko smijat.....Bila sam u šoku kada su bake djece koju sam škakljala to govorile, a i djeca su bila u šoku što sam ipak prestajala....Danas škakljem Jana i uživam ga gledati dok se smije....Iza nas je previše vremena kada nam nije bilo do smijeha...

Teobalda me svojim komentarom na njenom blogu podsjetila na maminu opasku o smijanju....Nisino otkriće s filmovima uljepšalo mi je jučernjašnji dan...Na poslu nam je strašna strka (koja već dugo traje, a ovih dana kulminira) i mi se u našem uredu smijemo na račun otkaza...Jučer sam napravila 3 filmića za kolege, oni se nisu toliko smijali, koliko sam se smijala ja....Kada bi se digla sa stola, grčila sam se od smijeha i padala dolje na stolicu....Pa su se smijali i oni.....
Pa ako već moram(o) dobiti otkaz, smij'mo se danas dok možemo!!!

"Vojim te mama", rekao mi je Jan po prvi puta jučer, kada sam se vratila nakon 4 dana s poslovnog puta....Nije dramio, nije me grčevito stiskao kao nekada, samo se smijao i čekao da parkiram i ispričao mi da je bio s "nončijem" (nonićem) na bazenu....Odveo me doma i pričao, pričao i onda najednom rekao: To je od Jančija....Ja kažem tko? Pa mama...I onda još malo maženja i pričenja i najednom: "Vojim te mama"....

Prošli ponedjeljak smo krenuli kod logopeda, teta Ivana nam se odmah na prvu svidjela....U petak ga je tata vodio pa se ispričao da ide na wc i ostao pred vratima, pa sam i ja jutros iskoristila istu foru....Kada sam se vratila teta mi je rekla da će po njenoj procjeni ići brzo jer da se nevjerojatno otvorio od prošlog ponedjeljka i da jako lijepo ponavlja za njom, rasčlanjuje riječi i da super komuniciraju...Čak joj i naređuje što mora pisati (njegova ljubav za slovima) pa ga ona prati i piše mu :)

Srce mi je ogromno, ponosna sam na sebe, a moj najveći ponos i pokretač je Jan!
I sad zaista znam da sam blagoslovljena našim problemom jer smo svi postali bolji, a kakvi ćemo tek biti....

Hvala svima koji me prate!!!

p.s. sranja na poslu bez kraja, otkazi nam vise u našem riječkom uredu, a u mojoj glavi samo Vojim te mama....


p.s.s Jančiću, ova je samo naša..." When I Can't find the words You teach my heart to speak"

"A sad moje.... (more)
A sad kit...
A sad jak.... (rak)
I zejena mo tjava (morska trava)
I suce (sunce)
I mo zjeeee (morske zvjezde)"


I imamo morski svijet....

Ovo se pitam već duže vrijeme......

Nemam kućnog ljubimca, iako sam kao mala jako jako željela pasića...tata mi je rekao, doslovno se sijećam: "Ali Ana, mi smo cijeli dan vani, zamisli kako bi taj pas cijeli dan bio sam, trpio bi kada bi mu se pišalo cijeli dan, daj si zamisli da ti tako moraš biti sama i trpiti"....Dok sam nekako postala malo racionalnija, shvatila sam da je tata bio u pravu i odustala sam od molbe...Onda sam se zaposlila u firmi gdje su mi šefovi imali psa i dovodili ju u ured i mislila sam, kada se uselim u svoj stan, kupiti ću mopsa i vodit ću ga sa sobom na posao (jer je to tada bilo moguće) pa neće cijeli dan biti sam....Onda kada se to desilo, skužila sam da nakon posla opet lutamo okolo, bavili smo se samim sobom i nama, išli smo na tečaj aplinizma/ronjenja, po 2-3 puta na aerobic, ja na talijanski i tako, opet sam odlučila da nije vrijeme za psa....Onda smo počeli planirati dijete i došao je Jan....

Sada čvrsto i odgovorno tvrdim da NIKAD ne bi imala psa u stanu....
Ako ikada preselimo, a nadamo se, u veći stan sa velikom terasom, nabaviti ćemo mačku jer ih Jan voli, a meni se čine puno jednostavnije s obzirom da smo veliki dio dana vani (posao/vrtić/šetnje u prirodi, vježbe i ino....)...
Drugi razlog je vrlo jednostavan: ne želim pobirati pseća govna, a bome ne želim ni blatiti naš grad i mjesta gdje se djeca šeću, igraju nogomet i slično....

Koliko često naletite na ljubimce pasa koji se šepure u šetnjama lungo mare sa svojim "četveronožnim bebama" ?
Koliko puta vidite da "beba" obavi nuždu i da drek ostane na šetnici?
Koliko puta vidite da isti taj drek netko pobere sa vrećicom?
Koliko puta dok šećete zelenim površinama (na žalost u Ri ih ima pre pre malo) gledate u drek umjesto cvijeća? Drek do dreka, doslovno, htjela sam jučer slikati, ali to bi ipak bilo malo previše....

Jučer je u novinama bio članak da su u Voloskom stanovnici potpisali peticiju da se pošalje komunalni redar i da naplaćuje kazne...Pazite, lungo mare od Voloskog do Opatije je omiljena šetnica turista i domaćih još od vremena Austro Ugarske, a sve na što turisti mogu naletiti je D R E K!

Razmišljam o tome da su ljubitelji životinja (nedajte se osjećati prozvanim, oni koji čistite drek za svojim ljubimcima) zapravo samo to....Ljubitelji životinja, ali ne i ljubitelji ljudi. Jer da vole ljude, čistili bi za svojim ljubimcima...Vrlo jednostavno....Ne trebaš znati nuklearnu fiziku i tajne svemira da bi ti to bilo jasno....

Dok ovo pišem, pada mi na pamet ideja za izlaz hrvatskog gospodarstva iz krize: zaposlimo komunalne redare koji će biti raspodijeljeni na sve šetačke punktove pa onda, CAP!!!! kazna 500 kn onome tko ne počisti za svojom bebom....Mislim da bi u ovom slučaju definitivno prihod od naplate bio veći od troška uloženog u plaće komunalaca jer drekova je previše...U svakom smislu.....

Autor: Ratko Zvrko

"Čuj kad ti je jako teško
kad te nešto strašno muči
i kad ti je stvarno tijesno
na ulici i u kući,
daj, odmahni lijevom rukom,
daj odmahni desnom rukom,
i odlučno, čvrsto kreni
za nečujnim nekim zvukom"

Kreni stazom koje nema.

To će biti tvoja staza.
Tko zna što ti sutra sprema
taj tvoj put bez putokaza,
al' znaš: to je tvoja cesta
što nekamo ipak vodi
i da na njoj mjesta nema
za drugoga.
Zato brodi!

Ako nekad ipak negdje
na ludi kamen zakoračiš,
pa glavom o tle tresneš
nemoj zato da se smračiš,
već molim te, junak budi,
k'o da ništa bilo nije,
pa nastavi svojom cestom,
još oštrije nego prije.

A kad ti je zbilja dobro,
kad pomisliš da si snažan,
smiri malo svoju snagu,
nemoj a se praviš važan.
I nastavi svojom cestom,
niti lijevo, niti desno.
Pa širokom hodaj usko,
a napni se kad je tijesno.

I jednog dana ćeš stići
na kraj samo tvoga puta.
Tog ćeš časa možda biti
bez cipela i kaputa,
al' ćeš znati što si, tko si
i koliko zbilja vrijediš.

Da si Netko samo zato
što jedino svoj put slijediš."


U S P J E L A S A M!!!!

Janu je odobrena (za sad još neslužbeno) logopedska terapija 2 x tjedno po 30 minuta, dakle, ono što sam tražila, 1 tjedno!!!!

Svaki put kada pomislimo da ne možemo mijenjati svijet, sjetimo se da možemo.
Možemo mijenjati svoj svijet!