Dudi vikend je iza nas, proveli smo ga, kako ja volim reći, u "haciendi" moga svekra...
To je jedna mala prekrasna kućica u jednom malom seocu u Istri iza tunela Učke...


Svekar ju je gradio za sebe i sada pokojnu suprugu kada odu u penziju, ali sudbina se uplela pa su se planovi malo promijenili...Ali kaže, sada je kuća za unuke....
Osim što tamo na proljeće imamo obiteljske roštiljade i slavlja rođendana (muž, nona od 91. godinu pa i Janov), čim zatopli i dođe ljeto, odlazimo tamo vikendima, napunimo bazen i ne mičemo se ispod užaronog sunca...

Većinu ovog vikenda s nama je proveo i nono (svekar) i kako on kaže: Djecu treba zaposliti, dati im nešto stvarno da rade :) I tako je on zaposlio oduševljenog Jana....Dao mu je vazice, zemlju i sadnice i zaposlio ga da presađuje cvijeće u vaze...Ajme veselja i koncentracije...Svako malo je dolazio meni oduševljen da mi pokaže šta je sve presadio...



A kada je sve presadio, onda je krenuo zalijevati cvijeće....
I pozvao mene da i ja sudjelujem (čitajte: gledam ga i govorim mu ponosno: bravoooo)....
Trudio se on trudio, ali ipak bi se desilo da mu malo vode pobjegne, zemlja se natopi i prelije se voda sa zemljom preko ruba.....Počela sam se smijati, a onda su mi se skupile suze u očima i grop u grlu....
Baka....I ja sam jednom bila mala, vjerojatno stara kao Jan sada, kada je meni baka dala posudu za zalijevanje cvijeća i svu slobodu da joj isprolijevam balkon....Nije to bila obična posuda za zalijevanje, to je bila plastična boca od detergenta koja je služila za zalijevanje...Sada vidim kako izgleda kao da sam na tom balkonu....Balkon širine cca 2 m, a uz ogradicu vaze sa pelargonijama....Ne volim cvijeće, ali volim pelargonije....Čak ni miris pelargonija ne mogu nazvati mirisom, nije to miris ruže ili ljubičice, ali miris pelargonija volim....Kako sam samo ja zalijevala te bakine pelargonije....I meni je voda curila na sve strane i zemlja se prelijevala preko rubova vaze, a baka....Baka se smijala....I Rekla bi: Jopice jedna, opet si mi sredila balkon....Dugo sam zalijevala taj balkon, već sam i narasla, ali poseban gušt mi je bilo zalijevanje tog cvijeća....Kažu da oni koji su otišli žive u našim potomcima....Znala sam to ja, ali sad sam tisuću posto sigurna....Gledajući Jana kako zalijeva cvijeće, vidjela sam baku....





Nedugo prije neg' je zaspala s ljubavnim romanom na prsima i otišla, Davor Radolfi je imao "hit"....Odnosno Bryan Adamas ga je imao, ali Radolfi preradio....
"Joj kak' je ovo divna pjesma"...
I onda smo ju vrtile i vrtile....

"Kada je sretneš reci da stiže iz snova....
Da jedini dragulj je kojeg ti duša čuva...
Kada obećaš da spreman si umrijet za ljubav njenu...
Saznat ćeš da li si ikad uistinu volio ženu...."

Bako, fališ mi!!!

Jučer sam se u razgovoru s prijateljicom dotakla teme popustljivosti i tolerancije.
Ona mi kaže da sam popustljiva (bilo je riječi o odgoju)...
Ja kažem da nisam popustljiva, kažem da sam tolerantna...
U čemu je razlika, pita me ona?
Razmišljam i kažem:
Popustljivost je slabost...
Tolerancija je snaga.....

Ako popustim, znači da se ne znam boriti za sebe.
Ako popustim, znači da mi je lakše pristati na ono što se stavlja pred mene, nego reagirati i to pokušati promijeniti....

Međutim, ako toleriram, znači prvenstveno da razumijem situaciju u kojoj sam se našla...Znači da razumijem i okolnosti i društvo...Znači da znam razlučiti gdje da se borim, a gdje da odustanem...Gdje moram pokušati promijeniti, ali isto tako ako ne ide, da se pomirim sa onime što je stavljeno pred mene i okvirima u kojima se nalazim...Znači i da znam prihvatiti nekog različitog od mene, iako se moja načela života razlikuju od njegovih...

Lako je biti popustljiv....
Treba puno snage da budeš tolerantan.....

12.06.1986...Selim se...čekamo zadnji dan škole mog prvog razreda osnovne da se preselimo sa Gornje Vežice na Krnjevo...Ni sama ne znam šta za mene to znači, osim što sanjam svoju sobu, koju sam na kraju ipak morala dijeliti sa sestrom...Ja se točno toga ne sijećam, ali sestra mi priča da sam prvi dan izašla pred zgradu, ulovila 2 curice koje su igrale lastik i rekla im: "Ja sam A i ja ću se sada igrati s vama"...Vrlo brzo upoznajem najbolju prijateljicu Zoranu s kojom par mjeseci kansije krećem u 2. razred u novu školu...Ostajemo nerazdvojne do srednje škole, uz malo tu i tamo pokojeg kačkanja...U mojoj ulici upoznajem i ostalu djecu s kojima provodim djetinjstvo i mladenaštvo...Od igara skrivača i policajaca i lopova, glumljenja manekenki iz spota Freedom, krađa dnevnika najboljem prijatelju, rođendanskih zabava, zvonjenja "zlim babama" po vratima sve do prvih ljubavi u kvartu i šetnje s dečkima po onim istim mjestima di sam se 10 tak godina ranije sakrivala u igri skrivača....Sijećam se kako nam je prijateljica od stiropora radila glave od konja i kako bi ih nabila na štap i kako smo po livadama trčali na štapu i glumili kaubojke....Sijećam se da mi je tata rekao da moram doći doma iz igre u xy sati, a ja sam mu rekla da nemam sat, na što mi je on odgovorio: Dođi kada se svjetla upale...Uh, koji zez, to je ljeti bilo super, dok su dani bili dugi, ali zimi je to bilo jako rano i prošlo je dosta vremena dok nisam malo porasla da mogu duže biti vani...Sijećam se kako smo jednu novu godinu slavili u jednoj zajedničkoj prostoriji zgrade i kako smo na papirićima izvlačili koji će prijatelj plesati sa kojom prijateljicom i kako nam je bilo neugodno što mu moramo staviti ruke na ramena...Sijećam se i ljeta kada je bila Italia90 i kada su nas dečki otkantali jer su tapkali sličice nogometaša i kako smo bile ljute na njih...Sijećam se i kako smo čoporativno odlazili busom na more, znalo nas je biti i 20 tak i kako smo se cijeli dan zabavljali, živjeli na 1 sendviču i sladoledu...Sijećam se kako su se moji prijatelji počeli zaljubljivati, kako smo postajali sve stariji i kako smo se sve više udaljavali....Došla je srednja škola, kasnije one prave ljubavi, danas smo manje više svi roditelji....Srećemo se u dječjim šetnjama, naša djeca se igraju, a mi i dan danas dijelimo neku bliskost koju ostvaruješ sa onime s kime si odrastao....

12.06.2006...Udajem se!!!! Isplanirali smo se oženiti na grčkom otoku Santorini....Dugo su trajale pripreme, dok smo prikupili sve papire da bi bilo pravovaljano, mogli smo već i pravi pir organizirati :) Pitali smo roditelje da li bi im smetalo da odemo sami se oženiti, amenovali su....Na ljubljanskom aerodromu ususret mi ide Toše Proeski, počnem se smijati sva puna dojmova od njegovog koncerta par dana ranije u Rijeci i vidjevši me oduševljenu, Toše mi prilazi i rukuje se....Daje mužu ruku, a muž zbunjeno pita: "čekaj malo, ti si pravi Toše"....kaže: pravi sam, pravi, gde idete, vjenčat se na Santorini, ajme najlepši provod na svetu vam želim"...Slikamo se i u uredu imam sliku na jednom ormaru gdje se zagrljena sa Tošom smijem, slika je izbljedila od godina i sunca koje tuče po njoj, ali meni je i dalje jednako slatka...Dolazimo na Santorini, tamo je sveeee usporeno, kao da ne znaju za sat i vrijeme....Odlazimo u razgledavanje, biramo lokaciju gdje ćemo se oženiti, biramo buket...koji je btw, bio nešto najružnije i najstaromodnije koje je ikada ijedna mladenka imala....Jutro prije vjenčanja penjemo se na brdo, ostatke tvrđave Skaros, kupamo se, sređujemo se za vjenčanje....Sve smo samo ne klasični mladenci...Ja u haljini boje psitacija sa rozim cvjetovima i japankama na štiklu (ojdadada ojdada-moja štikla je te godine bila u điru), a mladoženja u lanenom odjelu i japankama...Janez, matičar, dolazi (prije toga me u jednom trenutku hvata panika: A što ako se on ne pojavi???) i kaže: "Frst aj vil rid on grik and den aj translejt to ingliš.....Parakalo paramalo bla bla bla, a onda u istom tonu on translejta u ingliš. Čitamo tekst na engleskom i obvezujemo se kao u američkim filmovima da ćemo se lov and čeriš to deth du as apart...Smijemo se jedan drugome, našem Janezu i konobaru sa šampanjcem koji nam je par dana prije, kada smo došli razgledati lokaciju, rekao: Aj dont du vedings...Kumovi su nam Grk i Grkinja, cura i dečko koji rade u turističkoj agenciji koja organizira i vjenčanja...Dan danas sam u kontaktu s njim i njegovom obitelji, bili su u zagrebu 2008. i išli smo ih vidjeti, a nadamo se jednog dana ponovnom viđenju na Santoriniju....Sretni zovemo doma, roditelji slave kod mojih i samo čujemo kako viču: jeeeeeeee...Svi zadovoljni....Odlazimo poslije vjenčanja u Oiu, gradić na jugozapadu otoka gdje kažu da je najljepši zalazak sunca na svijetu....Nalazimo mjesto na staroj tvrđavi, mi i milijun drugih, oduševljeni slikamo zalaza, kada sunce utone u more, svi oduševljeno plješćemo, a onda se u gužvi vraćamo prema autima kao da se vraćamo sa nekog koncerta....Bila sam na puno vjenčanja nakon mojeg, ali nikad nisam požalila što smo odabrali taj dan biti samo mi, točno onako kako treba....

12.06.2008....Postajem mama!!! Postajemo roditelji! Iako mi je termin bio 13.06., nadala sam se da će se roditi 12.06., ali ni u najluđim snovima nisam mogla pomisliti da hoće...Budim se u noći u bolnici (u koju sam došla dan ranije radi visokog tlaka, termina i stava bebe zadkom) da odem na toalet, pogledam na sat 12.06. 2:06....Osjetim kako je puko vodenjak, smijem se i kažem: okej mali, ti si nam poklon za 2. godišnjicu braka, nema sada čekanja do 13.06. Zovem muža da ga obavijestim da idem u rađaonu i da će ga netko zvati kada dođe vrijeme za to da mi se i on produži...On spava i mrtvo hladno kaže okej....Ja odlazim u predrađaonu i nagovaram sestru (mimo pravila jer oni zovu muža tek onaj tren kada žena uđe u rađaonu) da zove muža i da mu kaže da ću uskoro u rađaonu: on (po priči kansije) kaže sestri okej i nastavi spavati....Zovu ga oko 7.30 i kažu: žena vam je spremna za rađaonu, pomalo se spremite i dođite, on opet okej.....Ide doručkovat mrtav hladan...U jednom trenutku kaže: u p.m., A rađa i doslovno se osvjesti i doleti kod mene u rađaonu, obučen u zeleni mantil...sa zelenim japankama na nogama izgledao je kao žabac....Nakon par sati trudova, babica mu kaže: odite nešto pojest i popit kavu, neće ovo tako brzo, a za 15 tak minuta, žabac se vraća sa Auto blicom....Iscrpljena od trudova pitam ga šta će ti to, kaže mi: A to mi je da malo čitam, ti ili spavaš ili pušeš ili te boli....Čovjek bi reko da sam ga ubila, ali samo sam se počela smijati....Malo kasnije odlazim u operacijsku salu na carski rez...Moj tvrdoglavac se ne želi spustiti, a okrenut je glavom gore pa nema smisla forsirati...Čula sam da djeca ostaju u stavu zadkom da bi bila što bliže maminom srcu....I sada Jan, kada leži kraj mene, bira onu stranu bližu srcu da čuje poznati zvuk....Tik tak....Pitam da mi stave krpu preko glave jer sam odlučila biti budna, ali tamo je sve zeleno i puno instrumenata da sam u, blago rečeno, šoku...Kažu, nećete ništa vidjeti, kažem: vidim ja vas, to mi je dovoljno....Nakon 10 tak minuta čujem rikanje malog lavića, a onda i ja počinjem plakati....Pitam da li je dobro (sad su mi suze u očima), a babica mu tepa: baš si lijep, jopj što si zgodan...druga odgovara, nema ni minutu, a već mu se tepa da je zgodan....Ja plačem sve više i doktori pitaju kako je ona, na što anesteziloginja odgovara, milući me po kosi: sve je u redu, samo je sretna...Donose mi ga da ga vidim, prislanjaju na obraz da ga poljubim....Ne znam da li čovjek može osjetiti veću ljubav u životu nego u onom trenutku kada prvi put dotakne i vidi svoje dijete....Odnose ga Žabcu....Žabac ga uzima u ruke i plače, sestre ga slikaju, a na slikama čovjek od 2 metra pun je suza u očima...Babica mu kaže, pričuvajte ga malo, a on ju zaustavi i zbunjeno kaže: Čekajte, kako ću ja sad sam s njim...Ona mu odgovara: Ne znam, vi ste mu tata.....Prije 4 godine postali smo roditelji....I mislila sam da da nikad neću osjetit ljubav veću od one koju sam osjetila toga dana u 13.55....Sad znam da je roditeljska ljubav kao duga, s puno boja, nijansa i prijelaza, šarena i optimistična, neopiljiva i beskonačna......

Šok i nevjerica, pila sam bocu (za bebe, ne mislim na wiskey) do 7. godine.
Prijateljica iz razreda, Ivona, dolazila je svakoga jutra po mene u školu i sijećam se da bi se ja sakrila u kupaonu da me ona ne vidi...Zapravo danas nisam sigurna da li mi je mama rekla da se sakrijem jer je to nešto sramotno ili sam ja to sama zaključila....Kako sam završila 1. osnovne, mama je donjela 2 ogromne roze šalice, puno veće od današnjih klasičnih šalica za čaj....Napravila mi je kakao u njoj...Očito smo i bacili bocu, iako se ne sijećam samog trenutka, a malo nakon toga prestala sam piti mlijeko....Od tada je prošlo 26 godina, a jedini način na koji unosim mlijeko u svoj organizam je kava...i to crna turska kava s kapićem mlijeka...Ne jedem jogurte, ne jedem pudinge, ne konzumiram ništa bijelo tekuće...Čak i sladoled izbjegavam jesti vaniliju i stračatelu....
Kada sam mužu, tada dečku, otkrila ovu svoju veliku mračnu tajnu, rekao mi je da je on pio bocu do svoje 10. godine....kaže da i dan danas pamti kako mu je (sada pokojna) mama donosila bocu ujutro u krevet i kako ju je kroz san pio i kako je to bio super osjećaj....Ako je pitanje boce, mi smo zaista suđeni jedan drugome, hahaha :)

Moje 4-godišnje dijete isto pije bocu...Ujutro popije 3 dcl čokolina s dodatkom meda i žitarica i navečer isto...Okolina to osuđuje jer "što ima 4-godišnje dijete" piti bocu? Boce su za male bebe...Ne tendim komentare, ali često takvim pametnim komentatorima odgovaram da me briga što oni misle (jer me zaista briga) i da sam ju ja pila do 7. godine, a da sam ipak završila i školu i fakultet i čak se udala i rodila...Eto, čak znam i pisati, ono č i ć razlikujem, tu i tamo me tipfeleri malo zeznu, ali....Čovjek ne bi reko da to sve znam kada sazna da sam pila bocu do 7-godine???? Zamislite molim vas....

Ovaj dugi uvod je samo da kažem koliko smo zapravo ograničeni i stereotipni, svi moramo u isto vrijeme prohodati, propričati, baciti dudu i bocu jer u xy minuti dječjeg života djetetu više ne treba boca...Svi moramo u istom trenutku naučiti crtati krug...Kako smo sada obišli jako puno psihologa, psihijatara i ostalih stručnjaka zbog odobrenja Janove logopedske terapije, doživjeli smo svašta...Jedan primjer je dječja klinička psihologica koja je tad 3,5 godišnjem Janu dala olovku u ruke i pokazala mu kako da nacrta krug...Jan je nacrtao krug, koji je bio nepravilan, onako završavao se u petlju, nije imao točan završetak na mjestu gdje je počeo...Nakon toga je Jan nastavio pisati po papiru i napisao: MAMA... Žena je bila šokirana jer kako dijete ne zna napraviti pravilan krug, a zna napisati mama, kakvi smo mi idioti koje, zamislite, potičemo zainteresirano dijete da piše MAMA...A kada smo jednoj psihijatrici rekli da sa 3,5 godine zna čitati sva slova i da svaku riječ može pročitati slovkanjem, onda je rekla da zašto učimo dijete da čita, a ne zna pričati...Jelte, prvo se ipak treba prčati da bi se čitalo, njihova teorija, zaboravljajući da smo kod njih došli upravo i jedino zato jer naše dijete ne ulazi u prosjek (ne mislim na prosjek u negativnom smislu)...E onda ja već narogušena od svih tih stručnjaka mirno kažem: Gledajte, da ste jana prije 2 mj sreli u gradu i pitali kako mu se zove mama, on bi vam rekao A....Pitajte ga sada i odgovoriti će vam slovkanjem ANA...Naša logopedica, koja je Jana pratila godinu dana, a ne da ga sada kao i vi prvi put vidi, rekla je da Janu slova pomažu da se izrazi i da je vrlo vizualan tip i da nema ništa loše u tome što je naučio slova...U nedjelju je sa onim magnetskim slovima napisao KROKODIL pa je lijepo izslovkao, a kada sam ga pitala šta tu piše, rekao mi je riječ s 3 sloga: KOKODI....Napredak velik kao kuća, ali šta bi vi, znali o tome, kada on još crta krug u petlju.....

Jebite se svi pametni stručnjaci koji imate svoje tablice u koje stavljate kvačice primatrajući mog Jana kao nekog majmunčića.
Jebite se svi vi pametni stručnjaci koji ne vidite dalje od nosa i literature i koji donosite svoje zaključke nakon 45 minuta ispitujući mene (koja vam usto mogu i lagati, zar ne???), a pritom ovlaš pogledavate moje dijete, kojem je zaista dosadno u vašim malim socijalističkim uredima od 2 kvadratna metra i koje jedva čeka izaći van i ne gledati vas onako namrgođenu bez ikakvog senzibiliteta za onoga koga procjenjujete...
Jebite se i vi svi silni roditelji koji znate najpametnije, a da se nikada niste susreli s mojim problemima...
Jebite se i svi vi roditelji koji mislite da ste superiorni jer su vaša djeca jednostavna i s kojima je tako lako raditi jer ste VI za to zaslužni....Bez pretjerivanja kažem, i meni bi s vašom djecom bilo lako raditi, dođite vi pa radite tako savršeno s mojim....
Jebite se svi vi koji ljude i djecu svrstavate u stereotipe po kojima svi moramo biti isti....

Borit ću se protiv vas zauvijek jer, za razliku od vas, ja sada znam i željet ću uvijek znati bolje!!!


Ja sam Ana i pila sam bocu do 7. godine!!!