Ludnica!
četvrtak, 19.10.2006.
Nema naslova... Nema smisla!
|
U posljednje vrijeme se uopće ne razumijem... Stalno mi se događaju neke ne predviđene situacije. Ne znam kamo bi sa sobom od dosade... Nekako mi sve što sam do sada radila nema smisla. Kao da više ništa nema smisla. Ni život nema smisla. Zašto živjeti? Nema smisla!!! Sve mi se vrti u krug ali u svakom sljedećem nešto se izgubi. Jednostavno nestaje. I tako lagano sve tone u zaborav i opet nestaje. Sve mi se ruši!! Cijeli moj svijet! Ne znam kamo da krenem, ne znam kako zaustaviti tu vrtnju. Kako početi ispočetka? Kako prestati voljeti? Kako početi živjeti? Ni na jedno pitanje više nemam odgovor, ni jednom problemu ne nalazim rješenje, ni jedan moj san više nije nada za stvarnost... Ništa nije isto! Gubim se sama u sebi. Ne znam kako van!   |
- 21:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #
srijeda, 18.10.2006.
Gejše, vrsta koja polako izumire
|
Dobri poznavatelji stanja pretpostavljaju da danas u Japanu živi manje od tisuću pravih gejša, dakle kakvih 79.000 manje nego ih je bilo početkom prošlog stoljeća. Gejše su japanske žene školovane za druženje s Japancima. Druženje je izuzetno skupo i uopće nužno ne podrazumijeva seks. Gejšin posao je da ponudi Japanca čajem, čašicom sakea (stara japanska kaže: sumo borci piju sake z lonci) i rundom intelektualnog razgovora. Tradicionalno, gejše su obučene u narodnu nošnju i furaju bijelu boju na licu. Ministarstvo za agrikulturu raspolaže podacima da gejše najbolje uspijevaju u blizini Kyota, što ne čudi, jer je ondje stara carska palača, dakle mjesto gdje je gravitiralo najviše fine japanske gospode. Danas navodno noć u društvu gejše košta najmanje somića dolara i to samo ako ste Japanac ili netko koga fin Japanac izuzetno cijeni. Jer, do gejše se ne može tek tako. Inače bi naglupi turisti (zbilja, imaju li i u Japanu one agresivne fototuriste?) već odavno uništili svaku čar nedodirljivosti koju gejše imaju. |
- 10:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 17.10.2006.
Olla!!
Here I am.... Ovoga, da.... Malo sam zbuinjena danas... Ovaj post pišem sada na brzaka prije škole.... Već se u isto vrijeme polako i spremam. Treba mi duuuugooo da se spremim pa jurim....  Kod mene ništa, naravno, novoga... Sve kao i prije... Osim kaj sam danas još malo gluplja nego prije.  Ali dobro je i to.Život mi se u zadnje vrijeme nešto prevrče naopačke.. Joj... Nadam se da će stat jednom jer mi se već "vrti" od toga!! Niša mi ne valja osim mojih frendića koji su mi, HVALA BOGU, potpora uvijek... (Nema bolje stvari od toga!) Trenutno ne znam što bi pisala.. Nekak baš i nemam inspiracije... U zadnje vrijeme me samo depresija potiče na pisanje postova pa su svi nekakvi depresivni...  Ali bit će, nadam se, i boljih dana pa s time i boljih postova. Idem ja u školu da ne zakasnim...  |
- 11:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #
subota, 14.10.2006.
Inicijacija
|
ZLO DOLAZI UVIJEK KADA GA LJUDI NAJMANJE OČEKUJU. VRATA ULAZA SU UVIJEK SLABOST SRCA! Inicijacija je trenutak duše, gdje čovjek postane svjestan, da materijalni svijet egzistence nije sve postojeće. To je trenutak, koji je obično izazvan periodičnim depresijama, kada čovjek primjećuje da postoje neke emocije i želje, koje se bude u njemu, ali ih ne može objasniti. Inicijacija je suptilni mehanizam duše u najvišem smislu riječi, kada čovjek počne osjećati nezadovoljstvo unutar sebe, sa svojim životom, iako može biti vrlo uspješan i naizgled sretan u očima trećih osoba. Tada se počnu buditi u čovjeku novi interesi, koji ne moraju biti usko religijske ili okultne prirode, već duhovno u najširem smislu riječi, npr. želja za slušanjem klasične glazbe, koja nosi i povlači u sebi nevidljive niti visokih duhovnih svjetova, ili želja za gledanjem umjetničkih slika i kipova, čitanjem knjiga, proučavanjem antičkog ili srednjeg vijeka, što nosi u sebi podsvjesnu želju za izolacijom, što je početak prave meditacije. To je suptilna inicijacija, obično traje 3-4 godine, i rezultira velikom promjenom. Depresija je ključ duhovnog buđenja, izvor depresije je Binah, viša duša, koja je u svojoj prirodi asimilatorska, tj. kolektivne je prirode. Depresija je sa druge strane, stalni stimulans razvoja duše, ona je zakonito data čovjeku, ali u depresiji se krije velika tajna! Sa druge strane, inicijacija je trenutak velike promjene koja se dogodi unutar čovjeka i promjeni ga u potpunosti. Njegova gledanja na svijet i vrijednosti života, odnose prema prijateljima, roditeljima, društvu, moralu, pojmove dobra i zla. Takva trenutna inicijacija, može biti uzrokovana nekim lošim iskustvom (npr. razočarenjem u partnerstvu, smrču bliske osobe, gubitkom u poslu), ali takvu inicijaciju mogu izazvati i veliki uspjesi. Takva inicijacija može biti godinama pripremana u podsvijesti. Inicijacija u najširem smislu riječi, značila bi promjenu unutar duše. Inicijacija je također, kada netko polaže zakletvu prema vojski, policiji, obavještajnoj službi, ili kada stupa u brak, rođenje prvog djeteta kada postaje otac tj. majka. Sve to izaziva promjene unutar duha, pošto je duša višeslojne prirode i otkriva se tokom života. Evo, ljudovi moji... Malo edukacije... Hehe! |
- 11:31 - Komentari (3) - Isprintaj - #
petak, 13.10.2006.
Strah ili fobija?
|
Ako se stvarno nečega bojiš, moraš znati da to nije fobija jer strah i fobja NISU isto, a fobiju karakterizira snažan i bolestan strah. Fobije nisu mentalni poremećaji, a ni bolesti, no ipak mogu narušiti čovjekovo samopuzdanje i poprilično mu otežati život. Odrasle su osobe svjesne koliko je taj njihov strah iracionalan, ali si jednostavno u situacijama kad se nađu oči u oči sa svojom fobijom ne mogu pomoći. Osim 'normalnih', uobičajenih vrsta fobija, za koje su manje-više svi čuli, postoje i većini ljudi smiješni strahovi, no oni koji pate od kojekakvih čudnovatih fobija sigurno ne dijele njihovo mišljenje. Neke od tih čudnih fobija su: da se neki panično boje uživanja (hedonofobija), magle (homiklofobija), brojeva (numerofobija), kiselosti (acerofobija), vjetra (ankraofobija), nesavršenosti (atelofobija), dobrih vijesti (eufobija), crkvi (eklesiofobija), rada (ergofobija), mesa (karnofobija), malih svari (mikrofobija) i koječega drugog. To je stvarno čudno, morate priznat... Ali fobija može postojati i na neke normalne stvari koje se često pojavljuju kao strah kod ljudi. Ako se doboljno "radi" na tome da se riješiš fobije, mislim da ona može "prerasti" u strah pa s vremenom čak i nestati. Ali strah... To je nešto drugo.... To je nešto čega se tu i tamo prestrašiš. Možeš se, naravno bojati i dulje vrijeme nečega ali sve u svemu, on prolazi i nije paničan kao fobija. Ja se, recimo bojim kamiona, lude vožnje (bilo motorom, autom ili bilo kojim prijevoznim sredstvom). Doživjela sam nesreću s frendom u autu (u bmw-u). Padala je kiša, malo brže je vozio i to je to... I sada se svaki puta bojim vozit kada pada kiša jer se uvijek sjetim toga i počinjem dobivati osječaj nelagode. Kao tada. Ali možda je to na početku (neko vrijeme poslije toga bila fobija, a sada je ostao samo strah). Nekih... Možda 5, 6 mjeseci nakon toga, ja bi se svaki puta užasno, užasno preplašila kada bi se god vozila s mamom u autu (samo sam s njm poslije toga mogla voziti) pa bi u susret nama prošao kamion. Uvijek sam se prekrila rukama preko glave i sva se stisnula. Ali me i to nakon tih strašnih 5, 6 mjeseci prošlo. Od tada sam se počela voziti u autu samo s mamom i ujakom (kad sam baš morala). S nikim više. Nisam mogla jer sam se užasno bojala. I tek godinu dana nakon toga, prvi puta sam sjela na motor svom frendu. Kad sam ga upoznala, nekako sam "stekla" povjerenje u njega i on je bio prvi kojemu sam sjela na motor, a da nije moja mama ili ujak. To je Dino (spominjala sam ga u prošlim postovima, a zna se koji puta i sam javiti - "Dic"). On mi se otpočetka činio najboljim vozačem. Makar je i to bila jedna velika granica koju je trebalo prijeć dai njemu sjednem na motor. Stvarno sam umirala od straha (možete i njega pitat kak sam vrištala u svakom zavoju... Uf...). Naravno, još uvijek se bojim dok se vozim ali više to nije panično kao prije. To bi bilo to za danas od mene... Čujemo seeeee!!!  |
- 15:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #
srijeda, 11.10.2006.
LAŽ-TRAČANJE
|
Za mnoge je laž često ljepša od istine, ali laž ima svoj vijek trajanja. Ona je ta koja može upropastiti sve. Od prijateljstva do ljubavi pa i cijelog života onda. Osobno je mrzim više od svega. Smatram da je to najgora čovjekova mana koja se jako lako izbjegne. Dovoljno je samo malo hrabrosti osim ako za to ne postoji neki "dobar" razlog. Kao ljubomora, recimo... Ili je to možda kukavičko djelo? Lakše je slagati ako želiš nekoga upropastiti nego reći istinu (tj. prihvatiti je) pa smišljati način kako da ga upropastiš. To je istina, zar ne? A tračanje... Nije ni to daleko od toga. To je isto jedna vrsta laži. Ako želiš za nekoga nešto loše reći zar nije bolje reći mu to u lice nego pričati iza leđa? Ili ako imaš nešto protiv neke osobe, zašto moraš izmišljati loše stvari o njoj da bi ju ogrdila? Bolje je onda to zadržati za sebe ako nema ništaloše na osobi. To su stvari koje ne kužim. Najviše od svega dakle mrzim LAŽ! Najgora mana, po mom mišljenju. Zašto sam sada pisala o tome? Hm... Imam jedan dobar razlog! Upravo mi je moj frendić (Dino) danas rekao da me jedna osoba dobro pere, a što je najbolje u svemu tome, mislim da se ni ne poznajem s tom osobom. Super, jel da? Baš onak... Dobar osječaj! Netko o tebi priča sranja, a ni ne znaš tko je to. Uf.... Bed... Ali kaj ja sada tu mogu? NIŠTA!! Ako tko hoće vjerovati u to što priča (ta neka ženska), neka vjeruje (makar mi to malo teško pada jer znam da nije istina), ja tu ne mogu ništa. Malo je glupo kada ti netko kaže (i to ne u lice nego priča okolo) da nisi takav kakav jesi. Ja sam već 1000 puta rekla da sam takva kakvom se predstavljam (kak se ponašam) i ne mislim se zbog nekih takvih ljudi mijenjat. Ako nekome smetam, neka se lijepo makne od mene i neka mu bude lijepo, ja mu ne mogu pomoć. I još bi za kraj dodala samo jednu rečenicu koju obožavam: Lakše je diviti se nečem dalekom nego doista voljeti nešto što je pored nas. A ja sam TAKVA KAKVA JESAM pa mi nije problem voljeti nekoga. Ustvari, ja volim sve oko sebe i ne smatram to nekom lošom manom. |
- 22:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #
utorak, 10.10.2006.
Ja i još malo neštooo...
|
Još jednom pišem svoje boring stvarčice iz života ali kaj vam ja mogu... Danas ništa novo... Malo mi je dan u banani zbog nekih glupih detalja ali nadam se da će sve biti u redu. Školu ne moram ni spominjati, i dalje je dosadnooooo...  Moje društvance? Joj ma oni su super... Danas mi je jedan frend (jedan od onih naj, naj, naj-onaj s motorom-Dino) poslao tak lijepu poruku... Baš kao pravi prijatelj! Bilo je tak lijepo za pročitat to da sam se rasplakala (ali od sreće ovaj put  ). Baš je dobra osoba. Pre dobra!! Ma nemate pojma kako odlična... Nemam riječi! Zato sam i ja jako sretna što ima isto tako dobru curu koja ga, vjerujem, OBOŽAVA kao i on nju. (Kak slatko! ) A i sretna sam jer imam takvog frendića.... Šmrc... Opet suze...  Joj... Ma ne znam kaj da kažem... Nema riječi kojima se može opisati tako dobra osoba. Već po 100-ti puta govorim, od kada sam se s njima skompala, kao da sam druga osoba... Joj... Kaj da kažem... Sva sam si happy kad se njih sjetim! Još malo pa će doć i cura od Dinota (od Dine... Kak to već ide gramatički) (Nina)... Nisam spominjala...... Ona živi u Rogoznici (to je negdje blizu Šibenika) pa mu je jako teško što je nema jer se ne mogu vidjeti svaki dan i uživati... Ali zato im je sigurno slađe kad se vide nakon nekog vremena. Najslađi je takav zagrljaj. Ja tu curu nisam baš ovako upoznala ali koliko sam se naslušala, po njegovim (neprestanim) pričama, mislim da je odlična. Vidjela sam samo slike i čula sam ju na telefon...  I mogu reć da je cura skroz super i skroz simpatična... I baš sam sretna što se tako obožavaju-to se rijetko vidi. Za malo više od dva i pol tjedna će doći u Karlovac pa ću je i ovako upoznati... Tak se veselim... Kao malo dijete igrački!  Idem ja sada ljudovi moji... Moram ić nešto za školu radit još... NINA & DINO FOREVER(molite Boga za ovo) |
- 19:31 - Komentari (3) - Isprintaj - #
četvrtak, 05.10.2006.
Što se događa u glavu pušaća?
Svima kojima se ne sviđa ovaj novi dizajn, bez panike... Neće dugo tu biti vjerojatno... Nisam baš nešto jaaako oduševljena njime pošto nema ništa narančasto, a zna se da sam ja "narančasti fan"...  Ali mi se sviđa ovaj dečkić pa sam ga stavila... Hehe Ima jedva stvar koju nikako ne mogu shvatiti. Što se to događa u glavi pušaća? Može li mi tko odgovoriti na to pitanje. Iz dana u dan gledam frenda kako svako malo luduje za dimom cigarete i uporno svaki dan beznačajno ponavalja da mu je svaka nova zapaljena zadnja, a ništa od svega toga! Svaku cigaretu koju zapali na neki način želi i ugasiti ali želja (valjda) za njome je veća pa "ne može". Kako nebi mogao? Ja mislim da je to stvar psihe... Još bi rekla da je on neki stari pušać... On puši svega 3 mjeseca... I da se ne može odvojiti od cigarete?? Prošle godine smo nešto pričali na tu temu i rekao je da si on neće dozvoliti da kupi u životu i jednu kutiju cigareta. Da to nema smisla kupovat, da je to glupo, bacanje novca... A što sada? Svaki dan kupi jednu kutiju, sam ju popuši... Koma... Nije meni zbog toga što one meni smrdi (makar bi i to moglo biti bolje), uništava se bez razloga. Zašto??? Što se to događa u glavi pušaća? O čemu oni misle kada idu zapaliti cigaretu? Zašto postaju nervozni i živčani bez njih?? Što ima tako privlačnoga u tome? Ne razumijem... Ali mi se ni ne sviđa... Niti želim provjeravati... Zna li tko nešto iz osobnog iskustva??? |
- 01:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 02.10.2006.
Tekst: "Podmazana jabuka"
|
Evo napokon i mene na blogachu... Ljudi moji.. Toliko se toga zbiva, a ja ništa ne pišem... Pa ono.... Od kuda da krenem sada uopće? Nemam pojma... S dečkom je sve kako treba, za divno čudo... U zadnje vrijeme smo se svako malo svađali i konačno, valjdaaaaa, sporazumili... Ako to opet ne bude kao i do sada; "Ajd nećemo se više svađat zbog gluposti..." i za dva dana ili možda za pola sata se svađamo da bi se mogli potuć bez pola frke... Ah... Tradicija... Znači... Ljubav je ok...Škola... Hm... Pa ide.... Sve je super ali je dosadnooooooo....  Totalka... Jedino što je dobro je to što sam s frendićima i frendicama ali dosadno je svejedno... Osim kada ne čitamo neke zadaće pa to ispadne totalno smiješno (u nastavku pogledajte). Imali smo iz fizike napravit neki pokus. To je trbelo biti onak normalno... Postupak, račun i to je to... Ali naš vrlo kreativni MILOŠ je to ukrasio da smo mi lagano umrli od smijeha. Još kako je on to lijepo sa duhom pročitao... Užas!!! Plakala sam od smijeha!!! Stvarno je čovjek vrlo domišljat... Nema mu ravnog! Ovih par dana sam si baš zaželila pisanja po blogu i ćak sam i vremena imala i ode meni komp... Otišla mi matična pa mi je kompić išao na popravak... I nije ga bilo cijela 4 dana... Aaaaa... Koma... Ali sam i to preživjela. I onda ga jedva nekako dobim i odmah idem na net, na blog i ne ide. Ne da sam poludila, e. Bila sam bijessssnnnnaaaa!!!  I onda sam opet morala čekati da se i to sredi. Ali evo me sada, konačnooo...  Ima još nešto novo kod mene što vama još nisam pričala... Počela sam se od prije nekih... Ne znam... Možda dva mjeseca družit s starom fredicom iz osnovne. Cura je stvarno super i jako mi je drago da smo se opet našle. Uz nju sam upoznala još jedan dio mog sadašnjeg društva. To su uglavnom dečki. Zapravo samo par njih. Oni su također prva liga... Stvarno nemam riječi za nikoga od njih. Ništa loše, sve najbolje.  I još za kraj da stvim onu zadaću za one koji ju žele pročitat i malo se nasmijat dobro... Naravno, bez Miloševe glume je to u pola lošije ali i ovako je fenomenalno (oriđiđi), vjerujte. Pa ako imate vremena, bacite oko i na taj tekstić. Pozdrav svima! PODMAZANA JABUKA Korišteni pribor – nož ( tajlandska oštrica ) - udica ( zapravo mi je trebalo samo olovo ) - čaša ( dobio sam je kad sam pojeo eurokrem ) - ulje ( suncokretovo ) - kalkulator ( višefunkcionalni ) - olovka i brisalo - jabuka - metar - buket cvijeća u vazi - čavao i plastelin - Bobo ( moj glavni asistent, mali, plavi, drveni) - pila i vaga Nakon što sam skupio sve te silne predmete potrebne za izradak ovog zadatka, bacio sam se na posao. Prvo sam u čašu ulio koji deci ulja. Pa sam izmjerio visinu ulja i površinu baze čaše te sam pomoću te dva podatka dobio volumen tekućine, što je u ovom slučaju volumen ulja koji mi je ispao 192 centimetra na treću. Onda sam u ruke uzeo jabuku. I čim sam je primio, osjetio sam da nešto ne valja. Pogledao sam Bobota te shvatio da je jabuka prelagana. Bacio sam se na tavan u potragu za nečim malim, ali i teškim. I baš tada sam naišao na pribor za pecanje. I na jednoj niti između udice i plovka se sjajilo olovo. Kao da je govorilo : «Uzmi me!». Tak sam i učinio. Krenuo sam sa tavana kad baš prije nego što sam izašao, ugledah čavle. Malo sam prekopavao i našao jednog velikog teškog. Uzeo sam i njega. Vratio sam se nazad do Bobota koji mi je čuvao jabuku. Uzeo sam nož i jabuku te sam zbušio rupu na jabuci. Unutra sam ugurao olovo i čaval. No imao sam jedan problemčić. Čavao je imao preveliku glavu koja je stršala iz jabuke. To mi je bilo jako neobično pa sam morao nešto poduzeti. Uzeo sam pilu i otpilio mu glavu. Ali još uvijek se isticao. Sva sreća pa je Bobo gledao u plastelin te mi dao ideju. Uzeo sam zeleni plastelin te zakrpao jabuku tako da je jabuka bila sada kao nova, ali teža nego prije. Izvago sam ju sa vagom koja je rekla da je jabuka teška 10 grama. Tada je sve bilo spremno za umakanje. Uzeo sam jabuku u desnu ruku i gurnuo ju u čašu punjenu uljem koja je stajala na stolu. Odmaknuo sam se da vidim što će se dogoditi. Jabuka se primirila i mirovala na površini vode. Ja i Bobo smo zadivljeno gledali. Izmjerio sam koliko je centimetara jabuke iznad površine ulja, a koliko ispod. Tada sam se bacio na računanje. Složio sam si jedan omjer da saznam koliki je volumen jabuke ispod površine ulja. Sad sam imao sve potrebno da izračunam gustoće tijela i ulja. Na sljedećoj stranici ću to sve lijepo napisati. A što se tiče jabuke, nije bila prava već od stiropora. Bila je ukras u onom buketu cvijeća te se mama na kraju ljutila jer sam joj upropastio jabuku. Barem je bila friško podmazana i sjajila se kao nova. The End |
- 20:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Ponešto o meni
  Tipična ja... Kao preslikana... Hehe! |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
