Ludnica!
petak, 13.10.2006.
Strah ili fobija?
|
Ako se stvarno nečega bojiš, moraš znati da to nije fobija jer strah i fobja NISU isto, a fobiju karakterizira snažan i bolestan strah. Fobije nisu mentalni poremećaji, a ni bolesti, no ipak mogu narušiti čovjekovo samopuzdanje i poprilično mu otežati život. Odrasle su osobe svjesne koliko je taj njihov strah iracionalan, ali si jednostavno u situacijama kad se nađu oči u oči sa svojom fobijom ne mogu pomoći. Osim 'normalnih', uobičajenih vrsta fobija, za koje su manje-više svi čuli, postoje i većini ljudi smiješni strahovi, no oni koji pate od kojekakvih čudnovatih fobija sigurno ne dijele njihovo mišljenje. Neke od tih čudnih fobija su: da se neki panično boje uživanja (hedonofobija), magle (homiklofobija), brojeva (numerofobija), kiselosti (acerofobija), vjetra (ankraofobija), nesavršenosti (atelofobija), dobrih vijesti (eufobija), crkvi (eklesiofobija), rada (ergofobija), mesa (karnofobija), malih svari (mikrofobija) i koječega drugog. To je stvarno čudno, morate priznat... Ali fobija može postojati i na neke normalne stvari koje se često pojavljuju kao strah kod ljudi. Ako se doboljno "radi" na tome da se riješiš fobije, mislim da ona može "prerasti" u strah pa s vremenom čak i nestati. Ali strah... To je nešto drugo.... To je nešto čega se tu i tamo prestrašiš. Možeš se, naravno bojati i dulje vrijeme nečega ali sve u svemu, on prolazi i nije paničan kao fobija. Ja se, recimo bojim kamiona, lude vožnje (bilo motorom, autom ili bilo kojim prijevoznim sredstvom). Doživjela sam nesreću s frendom u autu (u bmw-u). Padala je kiša, malo brže je vozio i to je to... I sada se svaki puta bojim vozit kada pada kiša jer se uvijek sjetim toga i počinjem dobivati osječaj nelagode. Kao tada. Ali možda je to na početku (neko vrijeme poslije toga bila fobija, a sada je ostao samo strah). Nekih... Možda 5, 6 mjeseci nakon toga, ja bi se svaki puta užasno, užasno preplašila kada bi se god vozila s mamom u autu (samo sam s njm poslije toga mogla voziti) pa bi u susret nama prošao kamion. Uvijek sam se prekrila rukama preko glave i sva se stisnula. Ali me i to nakon tih strašnih 5, 6 mjeseci prošlo. Od tada sam se počela voziti u autu samo s mamom i ujakom (kad sam baš morala). S nikim više. Nisam mogla jer sam se užasno bojala. I tek godinu dana nakon toga, prvi puta sam sjela na motor svom frendu. Kad sam ga upoznala, nekako sam "stekla" povjerenje u njega i on je bio prvi kojemu sam sjela na motor, a da nije moja mama ili ujak. To je Dino (spominjala sam ga u prošlim postovima, a zna se koji puta i sam javiti - "Dic"). On mi se otpočetka činio najboljim vozačem. Makar je i to bila jedna velika granica koju je trebalo prijeć dai njemu sjednem na motor. Stvarno sam umirala od straha (možete i njega pitat kak sam vrištala u svakom zavoju... Uf...). Naravno, još uvijek se bojim dok se vozim ali više to nije panično kao prije. To bi bilo to za danas od mene... Čujemo seeeee!!!   |
- 15:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Ponešto o meni
  Tipična ja... Kao preslikana... Hehe! |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
