Marketing
Strah ili fobija?
Ako se stvarno nečega bojiš, moraš znati da to nije fobija jer strah i fobja NISU isto, a fobiju karakterizira snažan i bolestan strah.
Fobije nisu mentalni poremećaji, a ni bolesti, no ipak mogu narušiti čovjekovo samopuzdanje i poprilično mu otežati život. Odrasle su osobe svjesne koliko je taj njihov strah iracionalan, ali si jednostavno u situacijama kad se nađu oči u oči sa svojom fobijom ne mogu pomoći. Osim 'normalnih', uobičajenih vrsta fobija, za koje su manje-više svi čuli, postoje i većini ljudi smiješni strahovi, no oni koji pate od kojekakvih čudnovatih fobija sigurno ne dijele njihovo mišljenje.
Neke od tih čudnih fobija su: da se neki panično boje uživanja (hedonofobija), magle (homiklofobija), brojeva (numerofobija), kiselosti (acerofobija), vjetra (ankraofobija), nesavršenosti (atelofobija), dobrih vijesti (eufobija), crkvi (eklesiofobija), rada (ergofobija), mesa (karnofobija), malih svari (mikrofobija) i koječega drugog. To je stvarno čudno, morate priznat... Ali fobija može postojati i na neke normalne stvari koje se često pojavljuju kao strah kod ljudi. Ako se doboljno "radi" na tome da se riješiš fobije, mislim da ona može "prerasti" u strah pa s vremenom čak i nestati.
Ali strah... To je nešto drugo.... To je nešto čega se tu i tamo prestrašiš. Možeš se, naravno bojati i dulje vrijeme nečega ali sve u svemu, on prolazi i nije paničan kao fobija. Ja se, recimo bojim kamiona, lude vožnje (bilo motorom, autom ili bilo kojim prijevoznim sredstvom). Doživjela sam nesreću s frendom u autu (u bmw-u). Padala je kiša, malo brže je vozio i to je to... I sada se svaki puta bojim vozit kada pada kiša jer se uvijek sjetim toga i počinjem dobivati osječaj nelagode. Kao tada. Ali možda je to na početku (neko vrijeme poslije toga bila fobija, a sada je ostao samo strah). Nekih... Možda 5, 6 mjeseci nakon toga, ja bi se svaki puta užasno, užasno preplašila kada bi se god vozila s mamom u autu (samo sam s njm poslije toga mogla voziti) pa bi u susret nama prošao kamion. Uvijek sam se prekrila rukama preko glave i sva se stisnula. Ali me i to nakon tih strašnih 5, 6 mjeseci prošlo. Od tada sam se počela voziti u autu samo s mamom i ujakom (kad sam baš morala). S nikim više. Nisam mogla jer sam se užasno bojala. I tek godinu dana nakon toga, prvi puta sam sjela na motor svom frendu. Kad sam ga upoznala, nekako sam "stekla" povjerenje u njega i on je bio prvi kojemu sam sjela na motor, a da nije moja mama ili ujak. To je Dino (spominjala sam ga u prošlim postovima, a zna se koji puta i sam javiti - "Dic"). On mi se otpočetka činio najboljim vozačem. Makar je i to bila jedna velika granica koju je trebalo prijeć dai njemu sjednem na motor. Stvarno sam umirala od straha (možete i njega pitat kak sam vrištala u svakom zavoju... Uf...). Naravno, još uvijek se bojim dok se vozim ali više to nije panično kao prije.
To bi bilo to za danas od mene... Čujemo seeeee!!! 
Post je objavljen 13.10.2006. u 15:03 sati.