nedjelja, 21.01.2024.
Pokvarena rasa
U sjedećem položaju na smaragdno zelenom kauču ispijam posljednju čašu šampanjca kojeg čuvam od nove godine. Naime sada već u jutarnjim satima. Vrag mi ne da mira. Ponovno mi je potresao unutarnje biće iako sam bila sa divnim bićem na trećem sastanku. Koliko god govorila da me današnji svijet ne iznenađuje toliko lažem sebi svaki put kada zabezeknuta polemiku vršim u noćnome muku. Jedini govornik sam ja, a i jedini slušatelj sam isto ja. Razmatram prosute riječi i pokušavam ih sama sebi opravdati. Neke čak pokušavam ignorirati, ali se ponovno onaj isti vrag vraća. Nikada mi neće biti jasni postupci očajnih ljudi koji samo znaju slati vapaje za pažnjom i čeznuti za osvjetljenim točkama plesnoga podija. Koliko god prolazile godine i koliko god znanje i iskustva upijem i dalje me diraju riječi neistine. Ali neka psi laju. Samo što ne znaju da ako na ovog psa laju on stoji mirno pa skoči i grize. Iz čista mira i kad se to najmanje od njega očekuje. Nepravda, ah kako slatka riječ zločinačkih umova. Umjesto da mijenjaju sebe i svoje negativne karakteristike zanimljivije im je metiljanje u tuđe živote i iznositi gnusne komentare i postupke koji samo mogu biti plod nečije primitivne mašte. Ne znam odakle vrijeme, a ni potreba kada su se već udobno smjestili u životnom smislu. Imaju sve, ništa im ne fali. Imaju divnu kućicu kojom se smijeh ori, stabilne poslove i koliko znam ne vračaju kredit. Srodnu dušu i dobro društvo. Ali očito takav oblik vrijednosti ne pruža ono čemu oni teže. Ne pruža sreću veću od tuđeg poniženja. Fascinantno, iako nisu svjesni da bi nekolicina ostaloga puka prodala dušu samo da djelić toga osjete. Neki čak i na tren, a neki i na stotinku. Biti ispunjen je blago. Živjeti svoj život je još veće, voljeti i biti voljen je najveće. Tužan je ovo naš mali svijet, u kojem ljudi neometano koračaju, a duše im crne.
Oznake: realnost
- 22:57 -
utorak, 05.12.2023.
Biseri u tami
Volim bisere, volim njihov sjaj, volim sjaj koji oni u mojim očima izazivaju, a pogotovo volim one koje se na nebu nalaze. One koje mi upućuju pjesme i izmamljuju osmjehe jer nekako kad pogledam u nebo čini se kao da je sve uredu i da sam na sigurnom, a čovjek može sve kad se sigurnim osjeća.
Nekada pomislim da sam i dijete koje je očarano vlastitom maštom sjaja i da ne vidi mrak. A ja onako ispijam koji gutljaj martini bianca iz kristalne čaše dok u pozadini na gramofonu Sinatra svira. Naslonjena na prozor promatram mjesec uz lagano njihanje kukova.
Ali on mi se smije, drago mu je. Drago mu je kako uživam u tišini u vlastitom predivnom miru. Kao da sam jedina, posebna i previše svoja. I sve je filmski i sve je graciozno, a vrijeme je stalo i ostala sam samo ja. Praveći im društvo, naslonjena na jedan od svih svjetskih prozora.
Oznake: Kolumna
- 00:32 -
nedjelja, 29.10.2023.
Stanovnik vremena
Gladujemo jer se površnošću hranimo. Prazni smo jer za dubinom ne tragamo. Opravdanja su bila, takva je sezona. Ali od kad je sezona postala godina, a godina dvije dok nije postala stil života. Prokleti ljudi i njihovi novi trendovi. Promjene i ne zadovoljstvo. Pohlepa.
Tužno je to kako sve želimo mijenjati, kako ne znamo biti zahvalni i ponizni i kako samo želimo još. Imamo primarni cilj i nije bitno preko koliko leđa moramo gaziti kako bi ga ostvarili. Pa nisu ovo više svjetski ratovi. Tek se sada hranimo mrvicama zla. Nečijim koji ih je prosuo i nekima koje sami prosipamo. Čudan je ovo svijet mračnog doba i ljudi sjena. Prekrivenih laži i vapajima za sretnim vremenima.
Smiješni smo jer smo isti oni mi ta sretna vremena lopatom u zatiljak pogodili, stavili u sanduk i sahranili, ali ipak nismo zaboravili ostaviti cvijeće i zapaliti svijeću. Rekla bih kajanje, ali ne. Površnost ne zna za kajanje i nikada neće znati. Površnost je crv u jabuci, otrov u kaležu posluženo „voljenoj osobi“. Barbarizam, a ne život. Prvi korak samouništenja, a zadnji je jasan. Preživjet ćemo sami mi stanovnici vremena koji nismo vezani ni za tlo ni za more, a pogotovo ne za ljude.
Oznake: Kolumna
- 00:10 -
nedjelja, 22.10.2023.
...
U nekom drugom životu ili možda čak svemiru voljela bih da mi još uvijek kuhaš prvu jutarnju kavu. Voljela bih da je kasna jesen gdje su grane gole, a naše duše tople. I da mi jedini dohod jeze prouzrokuju tvoje neočekivana ruke na mom struku. Voljela bih vratiti one izlaske gdje nakon boce dobrog vina i dobrog društva kucam tebi na vrata koja mi otvaraš raščupan i pružaš mi ulaznicu da skupa uplovimo u mirnu luku.
Znam se uhvatiti u vrtlogu misli gdje mi je tvoj stan predstavljao cijeli svijet. Toliko misteriozan, a toliko moj. Bio mi je dovoljan i tvoj stol uz kojeg bi nekada objedovali kad bismo slavili bitne datume, a i one malo manje jer u realnom svijetu među realnim ljudima nismo ni mogli biti svoji. Imao si i taj neki glas koji sam slušala bolje od razuma. Toliko znanja koje sam od tebe ukrala i besramno ih zakopala i daljnje koristila. Nisi svjestan da si tokom godina od ovog djeteta napravio ženu, iako tebi moje zelenilo nikada nije ni smetalo. Izgradio si snove i želje te mlade žene. Izgradio si strast, bijes, a i kajanje. Kajanje jer te želim pustiti ,a ne znam kako. Vidiš, malo te i proklinjem jer me baš to nisi naučio. Ostavio si to za svoje malo kasnije, a da me uopće nisi ni pitao za moje jer si mislio da se tvrđave tako lako ne ruše. Ali tu našu tvrđavu sama sebi rušim, svakim danom uklanjam kamen po kamen i stavljam ih sebi na srce i tako hodam obećanim gradom i čekam trenutak da se srušim. Doduše, malo sam i ljubomorna jer ti ni ne znaš koji se ratovi odvijaju u meni, u mojim patnjama dok te gledam i dok se mislim koja mi najbolja solucija. Vrijedi li ostati do kraja i boriti se za nešto u što više ni sama nisam sigurna što je točno. Na putu na kojem je prosut šljunak, a ja hodam bosa.
No, možda jednog dana i dođe naš kraj, kad više ne budem imala mjesta pohranjivati kamenje na srcu, kada tvrđavu srušim do temelja ili pak kad od bola više ne budem u mogućnosti hodati. Možda ću ti onda sasuti dušu i pustiti te. Pomilovati te po lici i reći :“Hvala ti, ali vidimo se u nekom drugom životu.“
Oznake: Kolumna
- 17:41 -
Komentari (62) - Isprintaj - #
nedjelja, 26.02.2023.
DUŠA NA PLATNU
Hrana moje duše oslikava se u suton uz usputne rute maestralnog leta galebova. Vidnu dostupnost užitcima omogućuje portalni prozor koji reproducira sereotonin uz pokoju šalicu kave.
Zrake sunca koje prodiru i njeguju lice čineći me vječno mladom. A mladost ovozemaljskog tijela spada u krinke nevjerojatno stare duše.
Kontrastna pojava samozatajnosti i karizme odane pogledom. Jer pogledom kroz portal sve krinke padaju.
Postajem stanovnik mjesta spokoja, povlake za rukav ne postoje, a ja istinski i svojevoljno dišem i upijam mirise harmonijske simbioze. Ispunjavam i hranim svoje unutarnje biće ,a zauzvrat dobivam spektar boja koje mi psihičko ruho čine.
- 20:32 -
utorak, 11.10.2022.
RAT I MIR
Stara jezgra grada, šušur, a u pozadini violina svira. Melodija toliko nježna, a ujedno toliko sjetna.
Maestral koji ti graciozno mrsi kosu te šapuće nježne riječi na uho. Kamena ulica oslikana uspravnom siluetom koja donosi poklone moći, a protjeruje bitke prošlih vremena. Stara i oronula, a nadasve toliko topla i čarobna. Vlada karizmom svih kraljeva i krvlju svih ratnika. Vlada očajem svim smrtnika i snagom svih bogova. Vlada tvojom sjenom i onda kada se svjetla ugase.
Kada utihne glas i kada te je strah.
Kada se lomiš i saplećeš od vlastite korijene i kada više ne vidiš put taj.
Kada koračaš na slijepo izbjegavajući metak, a nisi ni svjestan što ti donosi sljedeći tjedan.
Kada ti više nije stalo za imetak već samo gledaš kako biti sretan.
Ti, da ti .
Mala prolaznost svemira i nakupina sitnih čestica, uvučena u potragu za duševnim mirom . Pridržavaš se uputa diplomata, a čezneš za prkosom. Za slobodom koju si mukom svoga postojanja zaslužio, a zauzvrat dobio gnjev i ogorčenost.
Ustaješ i vičeš dosta. Dosta naređenja i mjera mega polisa. Dosta hodanja na jednoj strani ulice, a znaš da želiš hodati drugom. Dosta formiranja savršenih rečenica, savršenih izraza lica i gestikulacija. Prezentiraj inat i upornost, a sitnim stavkama okreni leđa. Daj si vremena i šansu da metastaziraš u potpuno novu verziju sebe.
- 19:07 -
utorak, 24.05.2022.
Nisam kiša, da te umirim prije spavanja.
Nisam knjige i poezija koja će znati prekriti laž vokabularom.
Nisam vino i čokolada jer ne znam kako glumiti stimulans.
A svakako nisam ni mir.
Možda sam kaos i nezgoda.
Možda disbalans i uvreda.
Možda sam ljuštura koja ne broji svoje korake, ne zna smjer ni odredište.
Ili enigmatični manipulator koji nameće takve prikaze.
Promatrač koji upija ostale izraze ljudskog uma i duha.
Dok s druge strane mogu biti svjetlost, intelekt i dar od Boga
apoteoza za koju je potrebna adaptacija
ili možda samo hodnik uspomena
i stranac u gradovima.
A možda nisam ništa.
Iako, ni sama ne znam što jesam.
- 22:37 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
petak, 08.04.2022.
Iluzija
Zima, orkanski vjetar i pokoja pahuljica snijega.
Cesta je prazna, pogledom te tražim, a tebe i dalje nema.
Vjetar te je odnio u napušteno sklonište sretnih memorija, zaključao i bacio ključ u jezero i potom ga zaledio. Sjesti ću na hladni mraz u tanašnom kaputu i čekati neko svoje novo proljeće, ali to novo proljeće nećeš biti ti. Ti si blijedio dok sam na prozoru čekala tvoju sjenu, tvoj hod, tvoje prste i tvoj glas.
Blijedio u zatočenim mislima. Uzrokovao si mećave, a ja ih nisam čistila. Proklizala sam jer sam zaboravila prosuti sol. Iako sam mislila da je tekućina koja se zadržava na trepavicama i pada niz obraz dovoljno slana.
Nesta si kao dim, a dolazio kao oluja. Oluja koja nije poštedjela niti jedan dio mene sve dok nije ostalo ono ništa, a to nikako nisi htio.
Stajala sam na cesti, bez obrane, dok si bacao kamenje, a ja sam te kitila biserima. Besramno si sebi dao za pravo biti egocentrični, uzdignuti lav, a mene smatrao žrtvenim janjem.
Bježao si od samoga sebe, tražeći rješenja u iluzijama razbijenog stakla. Samo što nikada nisi uspio pobjeći jer si zaboravio da upravo bježiš sam sa sobom.
- 20:41 -
četvrtak, 24.03.2022.
SUBOTA
Mračna ura prekriva nebesa, ulicom odjekuje neka vrlo poznata muzika, a žamor metastazira u tupe zvukove visokih potpetica. Vlasnice našminkane osmjesima sa torbicama čija veličina zavire u beskonačnu dubinu proživljenih izlazaka.
Uspomena toliko teških da ih jedva mogu i vući.
Polako se približavaju tamnim vratima iza kojih se krije sjaj fluorescentnih reflektora i oslikanih zidova.
Strah hrli na lice, ali na pola puta do facijalne ekspresije predomisli se i uz tjelesno zagrijavanje srećom postaje. Ruke se uz lagani stisak sklapaju i dolazi do rotacije. Do rotacije žene koja sa svojim idealnima željnim zabave kupuje poglede anonimnih promatrača koji očarani prizorom pokušavaju izvaditi komadiće stakla iz prethodne bitke sa tim istim idealima.
No, opijum je toliko jak da ni opiranje ne pomaže, ali ovo nije teatar.
Ovo je tango dobra i zla, napasti i mira. Život na rubu granice razuma i totalnoga ludila.
Požuda koja se u zraku osjeća nije hranjiva, otrovna je i spremna je ubiti.
Ubiti ideal žene ili ubiti anonimnog promatrača? Ubiti princip ili najgore, moral.
Krvavi ples koji mami pa zatim progoni i zatvara u ponavljanje potkrepljeno lošom odlukom.
No, ideal se ne da, vuče, opire i grize.
Traži svjetlo i malo pjenušavog šampanjca, traži ruku oko struka i sinkroniziranu energiju, hladnu glavu i toplo srce.
Traži ono što mu anonimni promatrač ne može pružiti. Nezahvalan je i sebičan i ne može biti ispunjen malim i površnim stvarima kada zna koliko vrijedi i koliko je moćan. Zna kolika mu je cijena i sigurno zna sa kojim iznosom tko raspolaže.
Bježi od smiješnih iznosa i u svoj toj agoniji zabija se u snažna leđa čiji okret prelazi u topao pogled elektriciteta koji raspolaže svotom iskrenosti i povjerenja. Iako su ostali možda imali više za ponuditi ovaj je jedini bio točan, a i dovoljan.
Ali, tko zna, to je samo jedna subota!
- 19:58 -
petak, 18.03.2022.
Ima tih neprospavanih noći kada se ne osjećamo kao da smo u svojoj koži. Kao da lutamo utihnutim gradom kao prognanici.
Zatvorimo oči, ali san ne možemo uhvatiti. Trčimo bijesni maraton gdje san dolazi prvi, a mi nikako nismo u formi.
Pijemo loše vino i očekujemo da ne uzrokuje glavobolju.
Biramo krive ljude i onda se čudimo emotivnoj praznoći.
Gledamo degutantne filmove u nadi da će bolje možda i doći.
Optužujmo vrijeme kao krivca, a zapravo je to samo izlika. Punimo glavu praznim mislima koje dobivaju oblik crvotočine i proždiru nas.
Onako, slatko i nesvjesno popraćeno s gorkom boli.
Imamo strah od neizgovorenih riječi, a ne marimo za posljedice izgovorenih. Puni nade brojimo svoje sretne zvijezde na potpuno čistom nebu, a znamo da će sutra ipak padati kiša. Trijezni zaključavamo vrata, a pripiti ih otključavamo. Izgubljeni smo u igri skrivača koju beskonačno igramo sami sa sobom.
Čekamo sat na kojem će prestati vijati život i osobu koja je vrijedna razrješenja okolnosti našeg mjesta zločina.
- 11:58 -
