nedjelja, 29.10.2023.
Stanovnik vremena
Gladujemo jer se površnošću hranimo. Prazni smo jer za dubinom ne tragamo. Opravdanja su bila, takva je sezona. Ali od kad je sezona postala godina, a godina dvije dok nije postala stil života. Prokleti ljudi i njihovi novi trendovi. Promjene i ne zadovoljstvo. Pohlepa.
Tužno je to kako sve želimo mijenjati, kako ne znamo biti zahvalni i ponizni i kako samo želimo još. Imamo primarni cilj i nije bitno preko koliko leđa moramo gaziti kako bi ga ostvarili. Pa nisu ovo više svjetski ratovi. Tek se sada hranimo mrvicama zla. Nečijim koji ih je prosuo i nekima koje sami prosipamo. Čudan je ovo svijet mračnog doba i ljudi sjena. Prekrivenih laži i vapajima za sretnim vremenima.
Smiješni smo jer smo isti oni mi ta sretna vremena lopatom u zatiljak pogodili, stavili u sanduk i sahranili, ali ipak nismo zaboravili ostaviti cvijeće i zapaliti svijeću. Rekla bih kajanje, ali ne. Površnost ne zna za kajanje i nikada neće znati. Površnost je crv u jabuci, otrov u kaležu posluženo „voljenoj osobi“. Barbarizam, a ne život. Prvi korak samouništenja, a zadnji je jasan. Preživjet ćemo sami mi stanovnici vremena koji nismo vezani ni za tlo ni za more, a pogotovo ne za ljude.
Oznake: Kolumna
- 00:10 -
nedjelja, 22.10.2023.
...
U nekom drugom životu ili možda čak svemiru voljela bih da mi još uvijek kuhaš prvu jutarnju kavu. Voljela bih da je kasna jesen gdje su grane gole, a naše duše tople. I da mi jedini dohod jeze prouzrokuju tvoje neočekivana ruke na mom struku. Voljela bih vratiti one izlaske gdje nakon boce dobrog vina i dobrog društva kucam tebi na vrata koja mi otvaraš raščupan i pružaš mi ulaznicu da skupa uplovimo u mirnu luku.
Znam se uhvatiti u vrtlogu misli gdje mi je tvoj stan predstavljao cijeli svijet. Toliko misteriozan, a toliko moj. Bio mi je dovoljan i tvoj stol uz kojeg bi nekada objedovali kad bismo slavili bitne datume, a i one malo manje jer u realnom svijetu među realnim ljudima nismo ni mogli biti svoji. Imao si i taj neki glas koji sam slušala bolje od razuma. Toliko znanja koje sam od tebe ukrala i besramno ih zakopala i daljnje koristila. Nisi svjestan da si tokom godina od ovog djeteta napravio ženu, iako tebi moje zelenilo nikada nije ni smetalo. Izgradio si snove i želje te mlade žene. Izgradio si strast, bijes, a i kajanje. Kajanje jer te želim pustiti ,a ne znam kako. Vidiš, malo te i proklinjem jer me baš to nisi naučio. Ostavio si to za svoje malo kasnije, a da me uopće nisi ni pitao za moje jer si mislio da se tvrđave tako lako ne ruše. Ali tu našu tvrđavu sama sebi rušim, svakim danom uklanjam kamen po kamen i stavljam ih sebi na srce i tako hodam obećanim gradom i čekam trenutak da se srušim. Doduše, malo sam i ljubomorna jer ti ni ne znaš koji se ratovi odvijaju u meni, u mojim patnjama dok te gledam i dok se mislim koja mi najbolja solucija. Vrijedi li ostati do kraja i boriti se za nešto u što više ni sama nisam sigurna što je točno. Na putu na kojem je prosut šljunak, a ja hodam bosa.
No, možda jednog dana i dođe naš kraj, kad više ne budem imala mjesta pohranjivati kamenje na srcu, kada tvrđavu srušim do temelja ili pak kad od bola više ne budem u mogućnosti hodati. Možda ću ti onda sasuti dušu i pustiti te. Pomilovati te po lici i reći :“Hvala ti, ali vidimo se u nekom drugom životu.“
Oznake: Kolumna
- 17:41 -
Komentari (62) - Isprintaj - #
