Gladujemo jer se površnošću hranimo. Prazni smo jer za dubinom ne tragamo. Opravdanja su bila, takva je sezona. Ali od kad je sezona postala godina, a godina dvije dok nije postala stil života. Prokleti ljudi i njihovi novi trendovi. Promjene i ne zadovoljstvo. Pohlepa.
Tužno je to kako sve želimo mijenjati, kako ne znamo biti zahvalni i ponizni i kako samo želimo još. Imamo primarni cilj i nije bitno preko koliko leđa moramo gaziti kako bi ga ostvarili. Pa nisu ovo više svjetski ratovi. Tek se sada hranimo mrvicama zla. Nečijim koji ih je prosuo i nekima koje sami prosipamo. Čudan je ovo svijet mračnog doba i ljudi sjena. Prekrivenih laži i vapajima za sretnim vremenima.
Smiješni smo jer smo isti oni mi ta sretna vremena lopatom u zatiljak pogodili, stavili u sanduk i sahranili, ali ipak nismo zaboravili ostaviti cvijeće i zapaliti svijeću. Rekla bih kajanje, ali ne. Površnost ne zna za kajanje i nikada neće znati. Površnost je crv u jabuci, otrov u kaležu posluženo „voljenoj osobi“. Barbarizam, a ne život. Prvi korak samouništenja, a zadnji je jasan. Preživjet ćemo sami mi stanovnici vremena koji nismo vezani ni za tlo ni za more, a pogotovo ne za ljude.
Post je objavljen 29.10.2023. u 00:10 sati.