četvrtak, 24.03.2022.
SUBOTA
Mračna ura prekriva nebesa, ulicom odjekuje neka vrlo poznata muzika, a žamor metastazira u tupe zvukove visokih potpetica. Vlasnice našminkane osmjesima sa torbicama čija veličina zavire u beskonačnu dubinu proživljenih izlazaka.
Uspomena toliko teških da ih jedva mogu i vući.
Polako se približavaju tamnim vratima iza kojih se krije sjaj fluorescentnih reflektora i oslikanih zidova.
Strah hrli na lice, ali na pola puta do facijalne ekspresije predomisli se i uz tjelesno zagrijavanje srećom postaje. Ruke se uz lagani stisak sklapaju i dolazi do rotacije. Do rotacije žene koja sa svojim idealnima željnim zabave kupuje poglede anonimnih promatrača koji očarani prizorom pokušavaju izvaditi komadiće stakla iz prethodne bitke sa tim istim idealima.
No, opijum je toliko jak da ni opiranje ne pomaže, ali ovo nije teatar.
Ovo je tango dobra i zla, napasti i mira. Život na rubu granice razuma i totalnoga ludila.
Požuda koja se u zraku osjeća nije hranjiva, otrovna je i spremna je ubiti.
Ubiti ideal žene ili ubiti anonimnog promatrača? Ubiti princip ili najgore, moral.
Krvavi ples koji mami pa zatim progoni i zatvara u ponavljanje potkrepljeno lošom odlukom.
No, ideal se ne da, vuče, opire i grize.
Traži svjetlo i malo pjenušavog šampanjca, traži ruku oko struka i sinkroniziranu energiju, hladnu glavu i toplo srce.
Traži ono što mu anonimni promatrač ne može pružiti. Nezahvalan je i sebičan i ne može biti ispunjen malim i površnim stvarima kada zna koliko vrijedi i koliko je moćan. Zna kolika mu je cijena i sigurno zna sa kojim iznosom tko raspolaže.
Bježi od smiješnih iznosa i u svoj toj agoniji zabija se u snažna leđa čiji okret prelazi u topao pogled elektriciteta koji raspolaže svotom iskrenosti i povjerenja. Iako su ostali možda imali više za ponuditi ovaj je jedini bio točan, a i dovoljan.
Ali, tko zna, to je samo jedna subota!
- 19:58 -
petak, 18.03.2022.
Ima tih neprospavanih noći kada se ne osjećamo kao da smo u svojoj koži. Kao da lutamo utihnutim gradom kao prognanici.
Zatvorimo oči, ali san ne možemo uhvatiti. Trčimo bijesni maraton gdje san dolazi prvi, a mi nikako nismo u formi.
Pijemo loše vino i očekujemo da ne uzrokuje glavobolju.
Biramo krive ljude i onda se čudimo emotivnoj praznoći.
Gledamo degutantne filmove u nadi da će bolje možda i doći.
Optužujmo vrijeme kao krivca, a zapravo je to samo izlika. Punimo glavu praznim mislima koje dobivaju oblik crvotočine i proždiru nas.
Onako, slatko i nesvjesno popraćeno s gorkom boli.
Imamo strah od neizgovorenih riječi, a ne marimo za posljedice izgovorenih. Puni nade brojimo svoje sretne zvijezde na potpuno čistom nebu, a znamo da će sutra ipak padati kiša. Trijezni zaključavamo vrata, a pripiti ih otključavamo. Izgubljeni smo u igri skrivača koju beskonačno igramo sami sa sobom.
Čekamo sat na kojem će prestati vijati život i osobu koja je vrijedna razrješenja okolnosti našeg mjesta zločina.
- 11:58 -
