petak, 18.03.2022.
Ima tih neprospavanih noći kada se ne osjećamo kao da smo u svojoj koži. Kao da lutamo utihnutim gradom kao prognanici.
Zatvorimo oči, ali san ne možemo uhvatiti. Trčimo bijesni maraton gdje san dolazi prvi, a mi nikako nismo u formi.
Pijemo loše vino i očekujemo da ne uzrokuje glavobolju.
Biramo krive ljude i onda se čudimo emotivnoj praznoći.
Gledamo degutantne filmove u nadi da će bolje možda i doći.
Optužujmo vrijeme kao krivca, a zapravo je to samo izlika. Punimo glavu praznim mislima koje dobivaju oblik crvotočine i proždiru nas.
Onako, slatko i nesvjesno popraćeno s gorkom boli.
Imamo strah od neizgovorenih riječi, a ne marimo za posljedice izgovorenih. Puni nade brojimo svoje sretne zvijezde na potpuno čistom nebu, a znamo da će sutra ipak padati kiša. Trijezni zaključavamo vrata, a pripiti ih otključavamo. Izgubljeni smo u igri skrivača koju beskonačno igramo sami sa sobom.
Čekamo sat na kojem će prestati vijati život i osobu koja je vrijedna razrješenja okolnosti našeg mjesta zločina.
- 11:58 -
