U sjedećem položaju na smaragdno zelenom kauču ispijam posljednju čašu šampanjca kojeg čuvam od nove godine. Naime sada već u jutarnjim satima. Vrag mi ne da mira. Ponovno mi je potresao unutarnje biće iako sam bila sa divnim bićem na trećem sastanku. Koliko god govorila da me današnji svijet ne iznenađuje toliko lažem sebi svaki put kada zabezeknuta polemiku vršim u noćnome muku. Jedini govornik sam ja, a i jedini slušatelj sam isto ja. Razmatram prosute riječi i pokušavam ih sama sebi opravdati. Neke čak pokušavam ignorirati, ali se ponovno onaj isti vrag vraća. Nikada mi neće biti jasni postupci očajnih ljudi koji samo znaju slati vapaje za pažnjom i čeznuti za osvjetljenim točkama plesnoga podija. Koliko god prolazile godine i koliko god znanje i iskustva upijem i dalje me diraju riječi neistine. Ali neka psi laju. Samo što ne znaju da ako na ovog psa laju on stoji mirno pa skoči i grize. Iz čista mira i kad se to najmanje od njega očekuje. Nepravda, ah kako slatka riječ zločinačkih umova. Umjesto da mijenjaju sebe i svoje negativne karakteristike zanimljivije im je metiljanje u tuđe živote i iznositi gnusne komentare i postupke koji samo mogu biti plod nečije primitivne mašte. Ne znam odakle vrijeme, a ni potreba kada su se već udobno smjestili u životnom smislu. Imaju sve, ništa im ne fali. Imaju divnu kućicu kojom se smijeh ori, stabilne poslove i koliko znam ne vračaju kredit. Srodnu dušu i dobro društvo. Ali očito takav oblik vrijednosti ne pruža ono čemu oni teže. Ne pruža sreću veću od tuđeg poniženja. Fascinantno, iako nisu svjesni da bi nekolicina ostaloga puka prodala dušu samo da djelić toga osjete. Neki čak i na tren, a neki i na stotinku. Biti ispunjen je blago. Živjeti svoj život je još veće, voljeti i biti voljen je najveće. Tužan je ovo naš mali svijet, u kojem ljudi neometano koračaju, a duše im crne.
Post je objavljen 21.01.2024. u 22:57 sati.