Siboney

< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi
Blog.hr



Free Web Counter

Free Hit Counter


lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)


-------------


...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

23.11.2007., petak

Kriminalac, prekršitelj zakona i jedno govno od čoveka


Znao sam da će tako biti. Tek što sam zaseo za računarsko sokoćalo, vidim na stolu pored tastature se baškari moj švajcarski nožić. Trebao mi je ljuto pre deset minuta, jedini vadičep za pampurove u mom posedu se nalazi baš na tom švajcarskom multipraktiku. Naravno, nisam mogao da ga nađem, pa sam morao da primenim vulgarnu metodu uterivanja pampura u flašu.

Zapamtiti: prilikom nasilnog uterivanja pampura, stvara se natpritisak, te čim se oslobodi put malo vina hoće da prsne napolje. Voditi računa o tome naredni put i prikladno se obući.

Ovim činom ispijanja vina, zajebavanja pred računarom i potonjim odlaskom u krevet stavljam tačku na svoje po običaju dugo odlagano pakovanje. Sve sam spakovao, čak i sendviče napravio, ostaje da sutra posle posla dremnem malko ako uzmognem, presvučem se i utovarim stvari u kola. Ne idem ni dugo ni daleko, eto mene nazad u nedelju rano popodne ako sve bude po planu, ako me ne proguta žitko blato i ako se ne surduknem u neki jarak.

Pripremio sam samo osam sendviča, šećer, neskafu i pola litra mleka za mućenje iste. Ništa više. (Lažem, tu je i šaka jabuka)

Pade mi na pamet, čitao sam sojevreno "On the road", pa tamo ko šta radi glavni junak kad se sprema na sledeću turu, spremi nekoliko sendviča, i put pod noge preko pola Amerike. Koliki li su njegovi sendviči bili? Možda nisu isti kao moji, možda su mnogo veći, bem li ga. Ja od jednog bageta iz Maxija napravim četiri sendviča i to je to. Ovog puta su sasvim jednostavni: margarin, žuti sir i sitno seckani mladi luk.

Nego, po običaju, ovaj uvod mi je slučajno uleteo, ono što mi grozu mori već nekoliko dana je nešto sasvim drugo.

Ukratko, ja sam kriminalac i prekršitelj zakona i jedno govno od čoveka i predstoji mi oduzimanje vozačke dozvole na tri meseca. A možda i duže.

Mogu da se šalim i zajebavam do sutra, ali stvar je ozbiljna. U nedelju rano sabajle me ufatiše sa 0,64 promila alkohola. Ozbiljnost je u tome što je to ozbiljan i sramotan prekršaj – ja u suštini poštujem zakon, one što skreću bez migavca i što voze autoputem kao Šumaher bih mlatio govnjivom motkom a one što voze pijani i svako malo ubiju nekoga bih besio po banderama na Terazijama. E a sada sam zvanično i ja jedan od tih i ostaje mi da sam sebe obesim za jajca a to je nemoguće.

Vodio sam se iskustvenom činjenicom da je dva piva u cugu maksimum, a sve preko toga zahteva i protok odgovarajuće dugog vremena, i puno puta sam duvao u onu policijsku duvaljku, i sve je bilo u redu. Prošlog vikenda za celu noć stukoh samo tri i po piva (ma batalih na pola ono poslednje), ali uzalud logika i iskustvo. Dobro veče, dobro veče, jeste li pili, jesam, molim vas dunite ovde, duv, pročitajte šta piše maksimum je nula pet, uh jebi ga.

Kamo sreće da je samo to. Čeka me suđenje za ono već pomenuto ostavljanje kola na nizbrdici a bez povučene ručne, a imam od proletos i jedno prekoračenje brzine od preko 30 km u naseljenom mestu. Jeste sačekuša, na pravcu iza krivine na samom ulazu u selo sa 6 kuća, jesam se zapričao i prevideo znak na putu kog inače znam napamet, ali džabe, radar kaže 82 a ograničenje kaže 50, i ovo je samo po sebi dovoljno za streljanje, a kad se ukombinuje sa alkoholom u krvi, ma neće me ni tri Dunava oprati.

I tako sve mislim da sam kulturan vozač i da ne divljam i da sam uopše primeran građanin, a ono me čekaju tri (3) suđenja. Tražiću da se objedine, a možda bude i prenos na drugom programu RTS.


- 01:15 - Komentari (14) - Isprintaj - #

16.11.2007., petak

Šoping and ...





Upravo sam pročitao vest o ovoj akciji. U ime UPM (Udruženja pogrešnih muškaraca) ulažem protest i kiselo izjavljujem: jebo ih šoping.


(mada taj šoping uopšte nije tako loš)


- 12:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #

15.11.2007., četvrtak

Žuto cveće


Povodom prethodnog posta i komentara o žutoj boji, plus još malo, slabo vezano.

Image Hosted by ImageShack.us


Ova jesen je donela nešto novo u mom životu. Ima mesec dana od kako redovno kupujem cveće i držim ga u vazi, na stolu u dnevnoj sobi.

Kupujem samo cveće žutih nijansi, livadsko, nedefinisano. Nikad u cvećari, nikad na pijaci gde je deo za cveće, već na ulici, ili na tezgama gde žene uz povrće prodaju i ponešto cveća. Za sada, boja je žuta. Uglavnom kupujem ono sa papirasto-šuškavim cvetovima, malo tamnijih nijansi, što vuče na oker. Ono duže opstaje, za razliku od onog svetlijeg, sa punim, mesnatim laticama.

Sviđa mi se haotičnost nejednakih oblika i nijansi koja je predamnom u toj vazi.

Ove nedelje imam dva buketića tog svetlije žutog, prošarano nekim sitnim narandžastim cvetovima iz buketa što sam obaška kupio. Staro je skoro nedelju dana, i počelo je da vene. Još malo pa će subota, i novo, sveže cveće.

Od ove jeseni, svake subote, ako sam u Beogradu, odem do pijace i kupim par bokora cveća. Jedan buketić odvojim i odnesem na groblje koje je odmah tu blizu, skoro usput. Sam sebi sam odredio da redovno posećujem grob jednog druga što je umro pre godinu dana. U Beogradu, gde je sahranjen, nema rodbine, samo prijatelje, i po tragovima zaključujem da niko sem mene ne dolazi redovno. Ne znam zašto to činim. Kao da obično sećanje nije dovoljno. Valjda se plašim sopstvenog nestanka, i ovim kupujem nadu da će neko jednog dana voditi računa da moj grob ne zaraste i bude zaboravljen.

Ovo nije tužan post.




- 23:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

13.11.2007., utorak

Naslov je u podnaslovu


Image Hosted by ImageShack.us

Podnaslov:
Hteo sam da napišem par reči o tome kako sam uživao u jesenjim bojama i kako mi se sviđa žuta boja breza valjda zato što šuma deluje osunčano iako je dan oblačan, i o tome kako sam se slučajno zadesio u ulici gde sam jako davno živeo, međutim završih objašnjavajući šta su to trokolice iako se na njima nikad nisam spuštao niz ulicu.

Pre nedelju dana sam proveo vikend u jednom mestašcu u Zapadnoj Srbiji. To je bio moj prvi zavičaj, tu sam se doselio pravo iz porodilišta i proveo prvih šest godina svog života. Načuo sam kako su baš te najranije godine najvažnije za razvoj ličnosti, sve što je važno uobliči se još tada. Ko zna koliko je to tačno.

Sećam se toliko toga. Mnoge stvari su sada sećanje na sećanje, slike u mojoj glavi su više romansirana fikcija nego odraz stvarnih događaja. Svejedno.

To mesto se puno izmenilo od tada. Naraslo je, izgradilo se, neplanski i nakaradno po nekadašnjim padinama brda i po livadama. Spram onog nekadašnjeg gradića, sada izgleda kao Kaluđerica(*) naspram ostatka Beograda. No verovatno tako i ja sada izgledam u poređenju sa onim petogodišnjim dečkićem koji je nekad davno vozio bicikl, promašio mostić i upao u potok iza kuće.

Elem, prethodnog vikenda su dani prolazili u obilascima prirodnih lepota, a uveče smo se vraćali u civilizaciju. Jedne večeri smo sedeli u nekom kafiću... Neočekivano, ispostavilo se da smo taj kafić i ja u njemu baš u mojoj staroj ulici, preko puta i malo ukoso od kuće gde sam nekada živeo. Izašao sam, i jedva poznao staru kuću na drugoj strani ulice. Nekad je bila prizemna sa krovom na četiri vode, sada su i njoj ružno dogradili sprat i izmenili krov. Dvorište između kuće i puta se nekako smanjilo. U njemu sam se nekada igrao u blatu i gledao na put gde su starija deca vozila trokolice. Trokolice su se pravile od neke daske na kojoj se sedelo, na prednjem delu je bila letvica na koje su se oslanjale noge i njome se upravljalo. Točkovi su bili od metala, od kuglagera. Dva točka pozadi, treći napred u sredini na onoj letvici za upravljanje. I tako celog leta, kuglageri su drljali po asfaltu. Moji drugovi i ja smo bili premali, čekali smo neko naredno leto da se i mi spuštamo niz ulicu. A onda sam se preselio, daleko, negde gde nije bilo kuglagera.

(*) izvinjavam se žiteljima Kaluđerice i bilo kog drugog mesta koje je moglo biti iskorišćeno za ovo urbanistički nekorektno poređenje

- 00:36 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>