Siboney

< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi
Blog.hr



Free Web Counter

Free Hit Counter


lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)


-------------


...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

15.11.2007., četvrtak

Žuto cveće


Povodom prethodnog posta i komentara o žutoj boji, plus još malo, slabo vezano.

Image Hosted by ImageShack.us


Ova jesen je donela nešto novo u mom životu. Ima mesec dana od kako redovno kupujem cveće i držim ga u vazi, na stolu u dnevnoj sobi.

Kupujem samo cveće žutih nijansi, livadsko, nedefinisano. Nikad u cvećari, nikad na pijaci gde je deo za cveće, već na ulici, ili na tezgama gde žene uz povrće prodaju i ponešto cveća. Za sada, boja je žuta. Uglavnom kupujem ono sa papirasto-šuškavim cvetovima, malo tamnijih nijansi, što vuče na oker. Ono duže opstaje, za razliku od onog svetlijeg, sa punim, mesnatim laticama.

Sviđa mi se haotičnost nejednakih oblika i nijansi koja je predamnom u toj vazi.

Ove nedelje imam dva buketića tog svetlije žutog, prošarano nekim sitnim narandžastim cvetovima iz buketa što sam obaška kupio. Staro je skoro nedelju dana, i počelo je da vene. Još malo pa će subota, i novo, sveže cveće.

Od ove jeseni, svake subote, ako sam u Beogradu, odem do pijace i kupim par bokora cveća. Jedan buketić odvojim i odnesem na groblje koje je odmah tu blizu, skoro usput. Sam sebi sam odredio da redovno posećujem grob jednog druga što je umro pre godinu dana. U Beogradu, gde je sahranjen, nema rodbine, samo prijatelje, i po tragovima zaključujem da niko sem mene ne dolazi redovno. Ne znam zašto to činim. Kao da obično sećanje nije dovoljno. Valjda se plašim sopstvenog nestanka, i ovim kupujem nadu da će neko jednog dana voditi računa da moj grob ne zaraste i bude zaboravljen.

Ovo nije tužan post.




- 23:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>