Siboney

< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi
Blog.hr



Free Web Counter

Free Hit Counter


lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)


-------------


...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

31.08.2007., petak

Lost in (con)fusion



Image Hosted by ImageShack.us


Ovo je post u čast BlogDay. Happy BlogDay to you!

Doduše, ja neću predstaviti 5 novih blogova, po mogućstvu o stilovima i stavovima drugačijeg od mog. Prvo, svako je drugačiji, a nekog mog antipoda ne bih ni pratio (u stvari bih). A kao drugo, tu je i treće, i tako redom.

Na svom blogu ne držim spisak linkova na blogove što pratim. Ni top 5, ni top 55. Ne mislim da je to nešto loše, nego meni i baš meni nije prijatno da držim taj spisak, nije tajna koje blogove čitam, ali osećao bih se nekako dužnim da polažem račune zašto taj i taj još nije na spisku, zašto sam i da li sam nekog zaboravio ili nedajbože namerno nestavio, itd. Naravno da mi u stvarnosti niko ne bi postavio ova pitanja, jer ovde ni ne zalazi niko sem rodbine, prijatelja, voajera i perverznjaka najgore vrste.

Ja volim da se zezam, a ljudi me često shvate preterano ozbiljno, pa da nekog ne bih uvredio, kažem: šalio sam se! (svi smo mi pomalo prijatelji, voajeri i perverznjaci, nije to ništa strašno. u srodstvu valjda nismo)

Iskoristiću export opciju iz Bloglines-a da na ovaj BlogDay sunem spisak svih blogova pratim ili sam pratio pa sam ih stavio u Bloglines:

La Lara Vijugi
Yahti.com
redsandra
lalara blog.hr
Kiko Wine
Filip Kiko
brandnewgirl
elektrokuhinja
labrujanauglu
organizam
portkey
idemisenegde
Marina
xiola
LA Storia
Još malo pa doktor
Makilica u zemlji Švajcarskoj
Jelo i ostalo
mandara
Desperate Serbwife
Walk On The Wild Side
srcky
Chambers of Sylvie
Ljube iz Srbije v3.0
Biseri Ludosti
shtikla
Kirgistanac
Najnoviji Organizam
kucanicaujapanu
Londonski dani
Životinja
marisi
Ivana medu šljivama
Pustolovina: adventure in Serbian
margo
HotaHota
Maja na moru
coat
lapislazuli
KURATI MOJ SIRANO
Bob Rock
anonimna
Geek Heaven
Absolute Stanger
Palimpsest
erocke dis
ArtMistakes
droljizam
pijaca ili kako je brzi internet usao u moj stan
sketches for...
evilamelie
dr.ubipacijentic
Gundam po kucama
Je l' da da se lako pamti?

Tu su i par njih (MMKF i Peci) čiji rss feedovi nešto trokiraju pa moram ručno da ih učitavam. I još nekolicina (uglavnom PA city društvo), koje povremeno pratim linkujući se sa drugih blogova (navika, šta ćeš), par njih koje nikako da stavim u bloglines (lenjost, šta ćeš), i još dosta njih što pratim preko planetoida pa nema potrebe da ih mećem u bloglines (reci, šta ćeš). I svi oni koje sam zaboravio (senilnost, šta ćeš).

Pošto mi manje-više čitamo jedni druge i svi smo tu negde, verovatno vam većina ovih blogova nije nova. Na ovaj BlogDay podeliću ono što je meni novo ovih dana, na šta trošim vreme, a to je an inglishmen in osaka, koji ima pogled na svet različit od mog jer se nalazi sa one strane globusa, u Japanu, iz čega sledi da pripada različitoj kulturi (očigledno), a attitude je hilarious i za svaku pohvalu i veselo čitanje. S njegovog bloga je i ona slička na početku ovog posta.


- 15:02 - Komentari (10) - Isprintaj - #

30.08.2007., četvrtak

Zašto ponedeljak gori kao nafta


Walking Around

Dešava se da sam sit toga što sam čovek.
Dešava se da ulazim u krojačnice i kina
venem, nedokučiv, kao labud od belog sukna
što plovi u vodi rađanja i pepela.

Miris berbernica tera me na glasan plač.
Samo želim odmor od kamena ili od vune,
samo da ne vidim prodavnice i vrtove,
ni piljarnice, ni naočare, ni liftove.

Dešava se da sam sit svojih nogu i svojih noktiju,
svoje kose i svoje senke.
Dešava se da sam sit toga što sam čovek.

Pa ipak, bilo bi divno
uplašiti beležnika otkinutim krinom,
ili usmrtiti monahinju udarcem uha.
Bilo bi divno
ići ulicom sa zelenim nožem u ruci,
i vikati dok se ne umre od studi.

Ne želim više da budem koren u tmini,
lelujav, opružen, cvokoćući od sna
dole u vlažnom škembetu zemlje,
sišući i misleći, jedući svakodnevno.

Ne želim za sebe tolike nesreće.
Ne želim da nastavim kao koren i grob,
samotno podzemlje, podrum sa mrtvacima,
sravnjen sa zemljom, umirući od muke.

Zato ponedeljak gori kao nafta
kad me vidi sa zatvoreničkim izrazom lica,
i urla prolazeći kao ranjeni točak,
i krvavim korakom grabi prema noći.

I baca me u uglove, u vlažne kuće,
u bolnice kroz čije prozore vire kosti,
u obućarnice neke što vonjaju na sirće,
u ulice užasne kao pukotine.

Ima ptica sumporne boje i groznih iznutrica
koje vise s vrata kuća koje mrzim.
Ima zubala zaboravljenih u ibricima.
Ima ogledala koja bi trebalo da plaču od straha i stida.
Svud ima kišobrana, otrova, i pupkova.

Šetam s mirom, sa očima, sa cipelama,
sa besom i zaboravom.
Prolazim pored biroa, ortopedskih radnji,
i dvorišta gde rublje visi na žici:
gaćice, peškiri i košulje što plaču
lagano lijući prljave suze.



Pablo Neruda
- 13:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

29.08.2007., srijeda

Teskoba, tuga i bes


Hu, jebo te!!!

Ovih dana me more neki problemi, problemčići, kad bih morao da ih formulišen, ne bih znao ni šta me tačno mori, ni da li je banalno ili ne. Samo osećam teskobu.

Evo o čemu se radi.

Da me bace u bukagije, ja se ne bih previše bunio. U stvari, bunio bih se, jakako, ali bih rekao: "šta da se radi, iz ove kože se ne može, uostalom ovi lanci i okovi su dobri da malo razradim ligamente...". Eto, takav sam.

Probleme u komunikaciji sa drugim ljudima (srpski: neslaganja, sukobe) često nekako minimizujem, kažem - ma u redu je, nema veze, hej; ili ne kažem ništa; a onda u jednom trenutku ne mogu dalje. Pucam, a ne mogu da formulišem u čemu je problem. Ne umem da kažem: neću dalje, ja ne bih, ne sviđa mi se, ne odgovara mi. It's not you, it's me.

Puf!

Nestajem netragom.

Obaška što sam u suštini introvertan, nekomunikativan. Probleme ne umem ni sam sebi da formulišem, a kamoli drugim ljudima. Lakše je nestati. Izvinjavam se svima gde sam nestajao.

Ljutnja, ako postoji - da li je na mestu? Postoji zdrava ljutnja, postoji iskonstruisana. Ako smislim da je ona druga strana kriva, mnogo je lakše. Odoh ja, ionako niste bili dobri prema meni. Nisam dobio pažnju za kojom sam žudeo. Svet se nije okretao oko mene. Šmrc. Ionako nećete primetiti da sam otišao.

A kada je baš pravi sukob u pitanju, ako ipak rešim da nastupim ofanzivno, da se izborim za svoje... Opet, treba znati šta je to moje.. Šta ja to hoću? Kako formulisati? Postoji li sukob? Da li iživljavam neku frustraciju ili kompleks? Da li je moja reakcija adekvatna? Am I overreacting? Postoji li normalan način da se problem reši, bez scena i velikih reči?

Gde je sredina između ovih krajnosti, mora li uvek postojati sredina, sme li se odlaziti u krajnost?

Ovo mi se sada vrzma po glavi. Ako zvuči konfuzno, to je zato što jeste konfuzno. Čekam da se slegne. Ranije mi se nije vrzmalo nego bih reagovao na prvu loptu; pravio bih od sebe budalu i nisam postao nimalo srećniji zbog toga. Sada sam malo pametniji, ali nisam puno srećniji, i dalje postoje teskoba, tuga i bes.



- 10:54 - Komentari (7) - Isprintaj - #

18.08.2007., subota

Lovac


U zlo doba se probudih, ustadoh. Posle sam video da je bilo 4 izjutra. Prolazim pored kuhinje... i probudi se nagon lovca... Prišunjah se i upalih svetlo... Dole, na pločicama, bila je jedna debela masna bubašvaba.

Ne mrda.

Ne mrdam ni ja.

Polako uzimam papuču u ruku. Nameštam ruku, nišanim.

Baaaam!

Pomerila se u poslednjem trenutku, ali uzalud. Papuča je već bila poletela, i sa treskom se zalepila o pločice.

Da li se iko u komšiluku trgao u snu? Promeškoljio? Otvorio oči, gledao prazno, nastavio da spava, bez sećanja?

Odmotavam rolnu papira, brišem papuču, brišem sluz sa poda, nosim zgnječenu bubetinu do klozetske šolje. Pazim da se ne očešem o antene što vire iz papira.

Nije ih bilo ranije u stanu. Mislim da ni jedna buba nije mogla da preživi dizanja stana na glavce, zaključno sa zamenom parketa. Bubašinteri su kucali na vrata, ja sam ih vraćao nazad: nema ovde ničega. Paukovi su se prvi vratili, poštujem ih, ne diram ili oduvam kroz prozor da pletu mrežu negde drugde. Raznežio sam se kad sam u kupatilu po prvi put sreo kolonu žutih mrava: Otkud vi, momci?

Pre mesec dana, pred put, isto tako noću, iznenada, ubih bubašvabu u wc-u. Evo sada i sledeće. Da li su to gosti iz komšiluka što se spuštaju kroz ventilacione otvore? Ili cimeri što stanuju ispod frižidera i iza kuhinjskih elemenata?

Prosuću prah borne kiseline po strateškim mestima. I vrebaću noću u gluvo doba. U mraku, sa rukom na prekidaču od svetla, spreman da uočim poziciju neprijatelja i odmah dejstvujem papučom.

- 21:48 - Komentari (10) - Isprintaj - #

16.08.2007., četvrtak

Par crtica po povratku


Kroz trnje do bodlji

Poslednjeg dana, ponedeljak, nigde ne žurimo, opušteno krenusmo ka Beogradu. Iskopah farmerke u kojima sam došao - prvog dana su počele da se cepaju, pa ih posle nisam nosio. Malo iscepane, ali uglavnom čiste, doprinose da povratim čovekoliki izgled pred povratak u civilizaciju.

Šta raditi usput? Hajde da pogledamo šta ima u kanjončiću potoka Koričan, desetak kilometara odavde. Prolazili smo tuda a nikad nismo svratili, ajmo sada, neće trajati duže od sat. Kolima možemo prići do ulaza u kanjon. Seljak sa motorkom u rukama i dva prsta na šaci nam reče da parkiramo na prvoj serpentini, a odatle ide kozja staza.

Kozja staza my dick!

Sve sama kupina i šipurak. Gustiš i divljina. Nije nam to bilo strano, naprotiv, ali nijesmo se nadali. Kanjončić voistinu lep i zanimljiv, ali pogrešan trenutak i outfit. Broj ogrebotina raste, modrica takođe, poderotine na farmerkama se šire svakim korakom, za vrat se sliva znoj pomešan sa trunjem i suvim lišćem. U neko doba silazim dole do potoka, skidam majicu, umivam se i plakinjem ladnom vodom. E da je jedno ladno pivo, pa da plezir bude potpun! Povratak uzbrdo pod ručnom, preko stenja, i kroz najgušće trnje. Nijednu zmiju začudo nisam sreo, možda sam neku slučajno zgnječio šakom dok sam se grčevito hvatao za kamenje i stabla.

Pitamo posle drugog usamljenog čiču što jedva čuje, pošalje nas gore na vrh, tu se promuvamo još malo. Lepo mesto, napuštena kuća, šljivik kraj kog smo se parkirali. Odavno nisam brao ove naše obične šljive vulgaris, gde god da sam išao bio neki pomor pa nisu rađale, ali baš ovde konačno plave se po drveću. Sabrah one dole ispod drveta što su same pale, garantovano zrele i meke, slatke, sočne. Tu pod šljivama rasporih ranac, izbunarih čiste gaće, čarape i majicu, i bermude što sam nosio svih ovih dana, pa se presvukoh, kao fol zaprah vlažnim maramicama, evo opet čovekolikog, doduše malo krvav. Oće kiša, neće kiša, pod onim šljivama lepa travica, pa polako nazad nizbrdo, pa ka Beogradu, sa usputnim stajanjem u omiljenim lokalima.



Toma Nikolić

Koji sam ja bolid!

Prvo, već dugo slabo sanjam. U stvari, nikao ne mogu da se setim šta sam sanjao. A onda, posle svega, pored toliko lepih stvari što bi mogle da mi se pričine u snu, kada konačno usnim sančić, ja sanjam Tomu Nikolića!

Kao neka učionica, recimo srednja škola, Toma Nikolić u sadašnjem izdanju predaje, polemišemo naravno o SRS, i zadaje nam zadatak da napišemo sastav o SRS u kome treba odbraniti stav da ta stranka ne valja ništa. Đaci pišu, podeljeni u tri grupe, ja šetam okolo razmišljajući kakvo je ovo bulažnjenje. Takav beše sadržaj sna.

Posle sam se setio, možda je indigestion, tj. prežderavanje krivo za sve. Dan ranije sam nameračio da kupim pilećih džigerica, otišao prekasno u radnju, bilo samo bubaca, ajd da probam, pa uzmem pola kile. Uveče se vratio iz grada pod dejstvom piva, da li da spavam odmah, more ne, što ne bih probao one bubce? Dve velike glavice luka, ulja, krčkaj, ubaci bubce, aleve paprike slatke, malo ljute aleve, malo bibera, krčkaj, dodaj malo vode, smanji vatru, poklopi, krčkaj, zaboravi, seti se, otklopi, posoli i promešaj... ijaoj što je dobro! Kao da je neko drugi spremao i doneo! Nadrobih hleba u tanjir te mućkalkice, naždrah se u zlo doba pred spavanje, i odmah sam znao da neće valjati, da san neće hteti na oči. Pažljivo legoh u krevet, san ipak dođe, ali kakav!



313

Slučajno videh da je ovo 313. post u blogu. Na šta vas asocira broj 313?

- 10:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #

01.08.2007., srijeda

Ulje je na vodi


Možda je ovo moj poslednji post za neko vreme. Napumpao sam gume na 2 bara. Amortizeri su se sabili, kola su natovarena provijantom i opremom, fali još samo da natovarim sjebe i šibnem se putem suncem oprženih krajolika. Da grlim belo, usijano kamenje, da se provlačim kroz trnje i granje, da se znojav valjam po strnjici i prašini. Da bos ugazim u balegu. Na nedelju dana, a možda i dve.

U međuvremenu, crtica o tri mirisa.

1. Mešavina za dvotaktne motore. Čak i kad njom tankujem agregat za struju. Setim se mora, ili neke druge velike vode, hladne vode što povremeno prsne, solju uštirkane majice, sunca što prži, maestrala i talasa u krmu, čamca kako se ukoso spušta niz talase, tomosa 4 od kog vibrira šaka što drži ručicu gasa.

2. Miris železnice. Drveni pragovi natopljeni nekakvim uljem. Njime se verujem natapa sve na železnici. Miris leta i velikih promena.

3. Nivea mleka, ulja, kreme. Davno beše jedna što je stalno mirisala na Niveu.


- 10:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>