Kroz trnje do bodlji
Poslednjeg dana, ponedeljak, nigde ne žurimo, opušteno krenusmo ka Beogradu. Iskopah farmerke u kojima sam došao - prvog dana su počele da se cepaju, pa ih posle nisam nosio. Malo iscepane, ali uglavnom čiste, doprinose da povratim čovekoliki izgled pred povratak u civilizaciju.
Šta raditi usput? Hajde da pogledamo šta ima u kanjončiću potoka Koričan, desetak kilometara odavde. Prolazili smo tuda a nikad nismo svratili, ajmo sada, neće trajati duže od sat. Kolima možemo prići do ulaza u kanjon. Seljak sa motorkom u rukama i dva prsta na šaci nam reče da parkiramo na prvoj serpentini, a odatle ide kozja staza.
Kozja staza my dick!
Sve sama kupina i šipurak. Gustiš i divljina. Nije nam to bilo strano, naprotiv, ali nijesmo se nadali. Kanjončić voistinu lep i zanimljiv, ali pogrešan trenutak i outfit. Broj ogrebotina raste, modrica takođe, poderotine na farmerkama se šire svakim korakom, za vrat se sliva znoj pomešan sa trunjem i suvim lišćem. U neko doba silazim dole do potoka, skidam majicu, umivam se i plakinjem ladnom vodom. E da je jedno ladno pivo, pa da plezir bude potpun! Povratak uzbrdo pod ručnom, preko stenja, i kroz najgušće trnje. Nijednu zmiju začudo nisam sreo, možda sam neku slučajno zgnječio šakom dok sam se grčevito hvatao za kamenje i stabla.
Pitamo posle drugog usamljenog čiču što jedva čuje, pošalje nas gore na vrh, tu se promuvamo još malo. Lepo mesto, napuštena kuća, šljivik kraj kog smo se parkirali. Odavno nisam brao ove naše obične šljive vulgaris, gde god da sam išao bio neki pomor pa nisu rađale, ali baš ovde konačno plave se po drveću. Sabrah one dole ispod drveta što su same pale, garantovano zrele i meke, slatke, sočne. Tu pod šljivama rasporih ranac, izbunarih čiste gaće, čarape i majicu, i bermude što sam nosio svih ovih dana, pa se presvukoh, kao fol zaprah vlažnim maramicama, evo opet čovekolikog, doduše malo krvav. Oće kiša, neće kiša, pod onim šljivama lepa travica, pa polako nazad nizbrdo, pa ka Beogradu, sa usputnim stajanjem u omiljenim lokalima.
Toma Nikolić
Koji sam ja bolid!
Prvo, već dugo slabo sanjam. U stvari, nikao ne mogu da se setim šta sam sanjao. A onda, posle svega, pored toliko lepih stvari što bi mogle da mi se pričine u snu, kada konačno usnim sančić, ja sanjam Tomu Nikolića!
Kao neka učionica, recimo srednja škola, Toma Nikolić u sadašnjem izdanju predaje, polemišemo naravno o SRS, i zadaje nam zadatak da napišemo sastav o SRS u kome treba odbraniti stav da ta stranka ne valja ništa. Đaci pišu, podeljeni u tri grupe, ja šetam okolo razmišljajući kakvo je ovo bulažnjenje. Takav beše sadržaj sna.
Posle sam se setio, možda je indigestion, tj. prežderavanje krivo za sve. Dan ranije sam nameračio da kupim pilećih džigerica, otišao prekasno u radnju, bilo samo bubaca, ajd da probam, pa uzmem pola kile. Uveče se vratio iz grada pod dejstvom piva, da li da spavam odmah, more ne, što ne bih probao one bubce? Dve velike glavice luka, ulja, krčkaj, ubaci bubce, aleve paprike slatke, malo ljute aleve, malo bibera, krčkaj, dodaj malo vode, smanji vatru, poklopi, krčkaj, zaboravi, seti se, otklopi, posoli i promešaj... ijaoj što je dobro! Kao da je neko drugi spremao i doneo! Nadrobih hleba u tanjir te mućkalkice, naždrah se u zlo doba pred spavanje, i odmah sam znao da neće valjati, da san neće hteti na oči. Pažljivo legoh u krevet, san ipak dođe, ali kakav!
313
Slučajno videh da je ovo 313. post u blogu. Na šta vas asocira broj 313?
Post je objavljen 16.08.2007. u 10:32 sati.