U zlo doba se probudih, ustadoh. Posle sam video da je bilo 4 izjutra. Prolazim pored kuhinje... i probudi se nagon lovca... Prišunjah se i upalih svetlo... Dole, na pločicama, bila je jedna debela masna bubašvaba.
Ne mrda.
Ne mrdam ni ja.
Polako uzimam papuču u ruku. Nameštam ruku, nišanim.
Baaaam!
Pomerila se u poslednjem trenutku, ali uzalud. Papuča je već bila poletela, i sa treskom se zalepila o pločice.
Da li se iko u komšiluku trgao u snu? Promeškoljio? Otvorio oči, gledao prazno, nastavio da spava, bez sećanja?
Odmotavam rolnu papira, brišem papuču, brišem sluz sa poda, nosim zgnječenu bubetinu do klozetske šolje. Pazim da se ne očešem o antene što vire iz papira.
Nije ih bilo ranije u stanu. Mislim da ni jedna buba nije mogla da preživi dizanja stana na glavce, zaključno sa zamenom parketa. Bubašinteri su kucali na vrata, ja sam ih vraćao nazad: nema ovde ničega. Paukovi su se prvi vratili, poštujem ih, ne diram ili oduvam kroz prozor da pletu mrežu negde drugde. Raznežio sam se kad sam u kupatilu po prvi put sreo kolonu žutih mrava: Otkud vi, momci?
Pre mesec dana, pred put, isto tako noću, iznenada, ubih bubašvabu u wc-u. Evo sada i sledeće. Da li su to gosti iz komšiluka što se spuštaju kroz ventilacione otvore? Ili cimeri što stanuju ispod frižidera i iza kuhinjskih elemenata?
Prosuću prah borne kiseline po strateškim mestima. I vrebaću noću u gluvo doba. U mraku, sa rukom na prekidaču od svetla, spreman da uočim poziciju neprijatelja i odmah dejstvujem papučom.
Post je objavljen 18.08.2007. u 21:48 sati.