Možda je ovo moj poslednji post za neko vreme. Napumpao sam gume na 2 bara. Amortizeri su se sabili, kola su natovarena provijantom i opremom, fali još samo da natovarim sjebe i šibnem se putem suncem oprženih krajolika. Da grlim belo, usijano kamenje, da se provlačim kroz trnje i granje, da se znojav valjam po strnjici i prašini. Da bos ugazim u balegu. Na nedelju dana, a možda i dve.
U međuvremenu, crtica o tri mirisa.
1. Mešavina za dvotaktne motore. Čak i kad njom tankujem agregat za struju. Setim se mora, ili neke druge velike vode, hladne vode što povremeno prsne, solju uštirkane majice, sunca što prži, maestrala i talasa u krmu, čamca kako se ukoso spušta niz talase, tomosa 4 od kog vibrira šaka što drži ručicu gasa.
2. Miris železnice. Drveni pragovi natopljeni nekakvim uljem. Njime se verujem natapa sve na železnici. Miris leta i velikih promena.
3. Nivea mleka, ulja, kreme. Davno beše jedna što je stalno mirisala na Niveu.
Post je objavljen 01.08.2007. u 10:34 sati.