Siboney

< svibanj, 2006 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi
Blog.hr



Free Web Counter

Free Hit Counter


lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)


-------------


...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

27.05.2006., subota

Bez magarca, svakako

Image Hosted by ImageShack.us Sinoć sam ispred svoje zgrade, na jednom od stepenika, primetio dobro poznatu siluteciu. Jež! Otkud ti ovde, druže stari! Šta sada da radim s tobom?

Oko moje zgrade ima zapuštenih zelenih povrština, dovoljno dobrih da mudar jež proživi svoj vek. Ali ima još više puteva, točkova, kučića. Ako ga vratim u zeleniš oko zgrade – stradaće. Pretpostavio sam da je ovaj momak dolutao odnekud, i reših da ga sutra repatriram u veću i bezbedniju divljinu. Nadam se da ne činim još veću štetu ako ga odnesem tamo gde nije nameravao.

I tako, ubacih ježa u rančić i nazad do stana (sreća da nije bilo dežurnih penzionera u blizini). Nahranio sam ga i napojio, noć je proveo u kartonskoj kutiji na terasi. Danas sam ga odneo na centar Ade, u šumu – tamo ima dovoljno insekata i puževa, nema saobraćaja, ako reši i uspe da se vrati na kopno, ima samo stari Obrenovački put kao opasnost, a iza je Makiš, opet šuma.




Unesite u Google tekst " ja idem peske bez magarca u noc". Šta mislite, šta će biti na vrhu spiska? (dobro, sada će definitivno biti na vrhu, pošto objavim ovaj post). Pomoću StatCountera sam video da je neko tako došao do mog bloga. Kad naletim na nešto poput ovoga, poželim da to iskoristim za naslov nepostojećeg filma, balade, ili makar kao pseudonim.




Sutra krećem putem Hercegovine, na nedelju dana. Odoh do kola da im zalepim SCG nalepnicu.


Dok lipe ne procetaju, pozdravlja vas vaš
Ja_Idem_Peške_Bez_Magarca_u_Noć Siboney




- 16:36 - Komentari (8) - Isprintaj - #

26.05.2006., petak

Božemesačuvajisakloni


Klima će se menjati, led topiti, nivo mora će rasti. Plodne ravnice će se naći pod vodom, stotine miliona ljudi ostaće bez domova. Nafta će se potrošiti. Doći će do novih ratova zbog gladi i potreba za energentima i drugim resursima. Haos će rasti, neko oružje će se oteti kontroli i sve će otići dovraga.

Ali to nema veze sa nama ovde, u zemlji Srbiji, jer ovdašnja brzina rastajanja sa mozgom (i svim ostalim što čini civilizvonog homo sapiensa), daleko nadmašuje brzinu topljenja ledenog pokrivača na južnom polu.

Ostaje mi samo da govorim reči iz naslova, koje sam naučio od moje pokojne bake, ili da se, sve češće, mefistofelski nasmejem...


Beograd -- Književnik Dušan Kovačević kaže da Srbija trenutno nema nikoga u svetu poštovanijeg od Aleksandra Karađorđevića. linak



"Sve što je Srbija sa vladom Vojislava Koštunice uradila, po principu 'tiha voda breg odranja', tako će biti i do kraja, i uvešće Srbiju u Evropu. To, mislim, i vrapci na grani znaju, a kamoli verzirani politički analitičari. To je odgovor principijelni i o Ratku Mladiću i o priključivanju i pridruživanju i prisajedinjenju Evropi i ispunjenju svih standarda u svim oblastima", rekao je Vuksanović. linak



Povodom najava da će od septembra nekoliko niskobudžetnih avio-kompanija početi da lete iz Beograda, Starčević je za B92 rekao da smatra da domaće tržište još uvek nije spremno za kompanije koje nude jeftine avio-karte kao i da će se putnici pre opredeliti za Jat, jer je kvalitetniji. linak



Uzgred budi rečeno - ovi blogovi (ili štogod da su) uopšte nisu loši!



- 14:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

25.05.2006., četvrtak

All the way 'til the wheels fall off and burn



Well, there was this movie I've seen one time,
About a man riding 'cross the desert and it starred Gregory Peck.
He was shot down by a hungry kid trying to make a name for himself.
The townspeople wanted to crush that kid down and string him up by the neck.

Well, the marshal, now he beat that kid to a bloody pulp
as the dying gunfighter lay in the sun and gasped for his last breath.
Turn him loose, let him go, let him say he outdrew me fair and square,
I want him to feel what it's like to every moment face his death.

Well, I keep seeing this stuff and it just comes a-rolling in
And you know it blows right through me like a ball and chain.
You know I can't believe we've lived so long and are still so far apart.
The memory of you keeps callin' after me like a rollin' train.

I can still see the day that you came to me on the painted desert
In your busted down Ford and your platform heels
I could never figure out why you chose that particular place to meet
Ah, but you were right. It was perfect as I got in behind the wheel.

Well, we drove that car all night until we got into San Anton'
And we slept near the Alamo, your skin was so tender and soft.
Way down in Mexico you went out to find a doctor and you never came back.
I would have gone on after you but I didn't feel like letting my head get blown off.

Well, we're drivin' this car and the sun is comin' up over the Rockies,
Now I know she ain't you but she's here and she's got that dark rhythm in her soul.
But I'm too over the edge and I ain't in the mood anymore to remember the times when I was your only man
And she don't want to remind me. She knows this car would go out of control.

Brownsville girl with your Brownsville curls, teeth like pearls shining like the moon above
Brownsville girl, show me all around the world, Brownsville girl, you're my honey love.

Well, we crossed the panhandle and then we headed towards Amarillo
We pulled up where Henry Porter used to live. He owned a wreckin' lot outside of town about a mile.
Ruby was in the backyard hanging clothes, she had her red hair tied back. She saw us come rolling up in a trail of dust.
She said, "Henry ain't here but you can come on in, he'll be back in a little while."

Then she told us how times were tough and about how she was thinkin' of bummin' a ride back to where she started.
But ya know, she changed the subject every time money came up.
She said, "Welcome to the land of the living dead." You could tell she was so broken-hearted.
She said, "Even the swap meets around here are getting pretty corrupt."

"How far are y'all going?" Ruby asked us with a sigh.
"We're going all the way 'til the wheels fall off and burn,
'Til the sun peels the paint and the seat covers fade and the water moccasin dies."
Ruby just smiled and said, "Ah, you know some babies never learn."

Something about that movie though, well I just can't get it out of my head
But I can't remember why I was in it or what part I was supposed to play.
All I remember about it was Gregory Peck and the way people moved
And a lot of them seemed to be lookin' my way.

Brownsville girl with your Brownsville curls, teeth like pearls shining like the moon above
Brownsville girl, show me all around the world, Brownsville girl, you're my honey love.

Well, they were looking for somebody with a pompadour.
I was crossin' the street when shots rang out.
I didn't know whether to duck or to run, so I ran.
"We got him cornered in the churchyard," I heard somebody shout.

Well, you saw my picture in the Corpus Christi Tribune. Underneath it, it said, "A man with no alibi."
You went out on a limb to testify for me, you said I was with you.
Then when I saw you break down in front of the judge and cry real tears,
It was the best acting I saw anybody do.

Now I've always been the kind of person that doesn't like to trespass but sometimes you just find yourself over the line.
Oh if there's an original thought out there, I could use it right now.
You know, I feel pretty good, but that ain't sayin' much. I could feel a whole lot better,
If you were just here by my side to show me how.

Well, I'm standin' in line in the rain to see a movie starring Gregory Peck,
Yeah, but you know it's not the one that I had in mind.
He's got a new one out now, I don't even know what it's about
But I'll see him in anything so I'll stand in line.

Brownsville girl with your Brownsville curls, teeth like pearls shining like the moon above
Brownsville girl, show me all around the world, Brownsville girl, you're my honey love.

You know, it's funny how things never turn out the way you had 'em planned.
The only thing we knew for sure about Henry Porter is that his name wasn't Henry Porter.
And you know there was somethin' about you baby that I liked that was always too good for this world
Just like you always said there was something about me you liked that I left behind in the French Quarter.

Strange how people who suffer together have stronger connections than people who are most content.
I don't have any regrets, they can talk about me plenty when I'm gone.
You always said people don't do what they believe in, they just do what's most convenient, then they repent.
And I always said, "Hang on to me, baby, and let's hope that the roof stays on."

There was a movie I seen one time, I think I sat through it twice.
I don't remember who I was or where I was bound.
All I remember about it was it starred Gregory Peck, he wore a gun and he was shot in the back.
Seems like a long time ago, long before the stars were torn down.

Brownsville girl with your Brownsville curls, teeth like pearls shining like the moon above
Brownsville girl, show me all around the world, Brownsville girl, you're my honey love.


Brownsville girl
Bob Dylan and Sam Shepard
Bob Dylan - Knocked Out Loaded

- 16:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #

24.05.2006., srijeda

Eating the life with the big spoon

(or at least trying to do so)


Image Hosted by ImageShack.us Ovog proleća se sa vremena na vreme osetim kao kada sam bio studenat, onako poootpuno opušteno - vreme ne postoji, sutra ne postoji, svaki trenutak po želji može biti beskonačno dug, sve je lako i moguće. Navijam da bude što više takvih trenutaka.

Petak, subota, nedelja - do Pešterske visoravni i nazad. Repasaž ture od pre osam godina. Divan vikend, u sjajnom društvu.

Novi Pazar, centar, lokal "Kod Jonuza". Najbolji ćevapi na svetu. Nema piva, ima kiselog mleka.

CD sa muzikom, Nouvelle Vague, nisam slušao ranije... Ijao!!! Zamalo da sletim s puta! Obožavam kada Francuskinje pevaju, bilo šta, pa još onakvim glasovima! Ako izgledaju onako kao što zvuče, onda je možda bolje što nisam bio na koncertu, moje srce ne bi izdržalo!

Sjenica, veče, stigli taman na korzo. Korziranje gore-dole, traženje odgovarajućeg lokala gde ćemo omlatiti pivo.

Oluja nad horizontom. Odbljesci sevanja. Kasnije, zvezdano nebo.

Šume. Sve nijanse zelene, štono reče RS. Svuda četinari prošarani brezama. Breze! Bele se, trepere, prozračne, tanke. Divno, erotično drvo.

Uh, klopa! Mimoza salata na hiljadu metara nadmorske visine! Pa piroške na travi po povratku sa lomatanja, dok se sunce primiče horizontu. Onda roštilj! Prekratka hvataljka kojom okrećem ćevape, moram da se polivam vodom po ruci.

Otkriće vikenda, vino u plastičnoj ambalaži od 5 litara, valjda se zove Ždrebac. Po sličnoj ceni kao flajka pravog vina, verovatno je videlo više šećera nego grožđa, ali što je najbitnije radi radnju, itekako. Pravi pogodak ako se konzumira u odgovarajućim uslovima.

Povratak, poslastičarnica u Sjenici. Prava poslastičarnica. KBK: kolač, boza, kafa. Konzumirano u jedan popodne, u poluhladu, na reskom planinskom vazduhu. Čuje se poziv na molitvu.

Put od Sjenice do Ivanjice. Ljuljuškanje u zelenilu. I dalje breze, dok nismo počeli da se spuštamo.



Latest news na radiju:
Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević zatražio je obnovu monarhije u Srbiji

moj odgovor (kroz smeh):
Id u pičku materinu!!!

- 13:19 - Komentari (14) - Isprintaj - #

17.05.2006., srijeda

Ludački snovi


Kao što sam već pisao, ujutro me sunce budi direktno u vugla, što je super - - - ako su baterije dovoljno napunjene. Ako nisu, traži se ćošak kreveta koji je u polusenci, pokušava se dremnuti još malo. To poluspavanje posle buđenja često biva ispunjeno pamtljivim polusnovima.

*******

U nekom pozorištu, amfiteatru, će se odigrati predstava. Gledalište je puno, iščekuje se početak, ja sam u foajeu sa poznanicima. Neka avangardna predstava, kostimirani glumci ulaze zajedno sa publikom, nonšalantno, pojedinačno ili u parovima. Neki od glumaca su obučeni u jarkocrvene starinske uniforme.

Odjednom, hvataju me pod pazuhe i nose me, uspravno, sa jedne strane rediteljka koju kao poznajem, sa druge strane poznanik. Nose me nizbrdo kroz gledalište, pa na pozornicu, tamo se u središtu nalazi mala platforma. Rediteljka me nosi jednom rukom, stavlja na tu platformu, prema gledalištu. U publici tišina.

Glasno mi kaže: Hteo si da pričaš. Pričaj sada!

Budim se uz olakšanje i osećanje teskobe koje traje još neko vreme.

*******


- 11:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #

15.05.2006., ponedjeljak

Lutanje, istraživanje, percipiranje. Noć opasnog življenja

Mislio sam - ne, nema šta da se piše; nemam šta da kažem; možda, eventualno, da vas uputim da pogledate nove dogodovštine na The proba.

Ono što sledi veze s mozgom nema, no blog za to služi...

Vikenad! Divnog li vremena! 48 sati Tolouse!

U subotu sam pola prepodneva smišljao kako ću evo sada odmah da se pokrenem i obavim tisuću poslova. U podne sam konačno krenuo na levu obalu Save da obavim završne korake u vezi plinskog atesta. I naručih dasku za trpezarijsi sto, yeah! Dalje je trebalo na Bajlonijevu pijacu, na njoj navodno ima neki deda što još uvek prodaje smrčke, a valja i rasad kupiti, ali već je bilo kasno i daleko, zato bolje do zemunske pijace kad sam već tu. Što ne bih malo u istraživanje, putem kojim se ređe ide, levo, desno, pravo, prođoh pored nekih šetača, kao da sam video poznatu blogerku... ups, da li je tamo Dunav?

Vidi vidika jebo te, vidi roze kuće, itd, ali to ne mogu podeliti sa vama, brand name NiMh baterije u aparatu se nisu napunile, aparat ne radi. Do dole vode stepenice, čuju se ljudi - kafanica - notirano!

Dalje ulicom, neka kaldrma se spušta, bolje da parkiram dok mogu i nastavim peške, što i učinih. Nizbrdo, kad ono - eve centar Zemuna, bog te mazo. Sad kad sam saznao gde sam, probio sam se kroz restoranske mirise sve do pijace... Na poznatom mestu, još se nisu razbežali prodavci cvetnih i povrtnih rasada. Nazad, sa kesurinom bosiljka, nane i žalfije, uzvodno kroz nadiruću reku slovenačkih turista.

Uveče - dalek put u obližnji grad, na zakazani blogerski skup. Kao pravi štreber, krenuh sigurnijim i novijim putem, beskonačno dužim, jedini auto na sabalasnom auto putu kroz šumu. Tišina. Desno od mene, ogromni niski narandžasti mesec, preko njega krpice oblaka. Ispod se raširila rafinerija, crne konture kao u crtanim filmovima, sijalice bele tačkice, nanizane horizontalno, vertikalno, dimnjaci...
E tu sada dolazi ono percipiranje iz naslova. Naime, percepcija vrhunska, reprodukcija mućak. Eh da sam imao foto aparat kao što nisam pa da umem da fotografišem kao što ne umem, ili da mogu opisati rečima kao što pokušavam... U svakom slučaju, prizor veličanstven, neponovljiv, sablasno stripovski kliše...

Malo kasnije, vođen savršenim osećajem za snalaženje u prostoru, stigoh do pivnice gde se održavao velelepni skup. U društvu od ranije poznatih blogera, provedeni su prijatni sati, uz živu muziku na sintisajzeru i repertoar pesama koji je neke sećao na rano detinjstvo a neke na malo manje rano detinjstvo. Šetajući pančevačkim ulicama, preživao sam dva izzuzetna pokušaja atentata. Prvo je neki tip rešio da pred mojim kolenima isprobava koliki trag ostavlja njegovo auto kada koči na šljunku. Nešto kasnije se kamikaza kolima zakucao u 16 tona tešku žardinjeru, bez kočenja, par metara od Freye i mene, ispred kafića iz kog upravo izađosmo. Posle ovog iskustva, razmišljam: da sam savetnik za bezbednost u američkoj ambasadi, odmah bi naredio da okolo metnu 10 puta veće žardinjere!

Ostatak vikenda je protekao uobičajeno uneventfully.

- 13:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.05.2006., utorak

Na slavi se ne priča o Mladiću

"Mogu da vam kažem sve što se tiče slave. Sve sam rekao u saopštenju. Prednost saopštenja u odnosu na usmeno obraćanje javnosti je to što je ono vrlo precizno. Dodatna pitanja se ne postavljaju na slavi, je l' vam to jasno? Možda ćete čuti sutra ili prekosutra, ali na slavi se ne govori ni o čemu osim slave, ako znate šta je slava", rekao je Koštunica.


Nije sve u pticama i cveću, medu, mleku i korijanderu.

Podario sam im isuviše sivih ćelija da bih još koju utrošio na praćenje i pamćenje svih sranja. Uprkos svakodnevnom optimizmu, dugoročno su zavladali rezignacija i pesimizam, i nijedno od političkih dešavanja nije neko spektakularno iznenađenje.

Svejedno, ne mogu da oćutim: ni jedan, ali baš ni jedan političar nije rekao zašto se zaista digla potera za Mladićem. Niko, ni sa jedne strane, ne sme da prevali reči: zato što je osumnjičen za zločine. ("Sumnja" je samo kulturno izražavanje - ona je itekako osnovana i lako dokaziva) Umesto toga, baljezga se o "preuzetoj obavezi", "teretu", "oficirskoj časti" i tako dalje. Sinoć je na B92 opet bio neki dokumentarac o Mladiću, njegove slike kako seiri po ulicama Srebrenice.

Ovo je već nešto drugo. Marsel Bozone, direktor “La Comédie-Française”, je stao iza svoje lične odluke da sa programa za narednu godinu skine Handkeovu predstavu. Svaka čast!

Kako je u svom članku preneo “Le Nouvel Observateur“ Handke je u Požarevcu izjavio da je “ponosan što je blizu Slobodana Miloševića, čoveka koji je branio svoj narod” te je na sahrani mahao srpskom zatavom i na grob položio crvenu ružu.

Marsel Bozonea je taj Handkeov postupak šokirao i javno je saopštio da mu je nezamislivo da u svom pozorištu ugosti čoveka koji ima takav odnos prema nekome ko je optužen za genocid i zločine prema čovečnosti.


Bilo je u istoriji velikih umetnika koji su branili zločinačke ideologije, pa ništa, pojeo vuk magarca, i danas uživamo u njihovoj umetnosti. Da li je to licemerje? Mislim da nije. Možda će se za koju desetinu godina ponovo bez problema igrati Handkeove predstave. Sada, dok je ta istorija još živa, on mora da vodi računa o posledicama svojih postupaka. Kojim posledicama? Nije posledica to što mu je predstava otkazana, jebeš predstavu; posledica je to što svojim postupkom daje legitimitet zločinačkoj ideologiji. Pardon: ... nekome ko je optužen za ... U svom buntu protiv dvoličnosti zapadnoevropskog morala, Handke me podseća na dete koje se buni protiv nametnutog roditeljskog autoriteta. U tom buntu, gubi kontrolu i pravi još veće sranje, u svakom pogledu.

- 11:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

08.05.2006., ponedjeljak

Volim pasulj sa slaninom! Volim pasulj sa slaninom!


Image Hosted by ImageShack.us

By popular demand, postavio sam slike sa prvomajskog povratka prirodi.

Još uvek sam šmrkav, ne znam da li je to recidiv nazeba, ili je već procvetalo nešto na šta sam alergičan.

Sredinom prethodne dekade sam primetio da svakog proleća dobivam konstantni nazeb. Nos curi, grlo bridi. Ne valja kada se inženjeri igraju doktora: to sam pripisao činjenici da smo nedavno uveli klima uređeje po kancelarijama, s proleća počinje lahko oblačenje, vrućine i hlađenje; promajna strujanja se obrušavaju na nejak organizam. Stoički sam to podnosio nekoliko godina, dok nije došlo bombardovanje. Nema posla, nema klima uređaja, a ja svejedno ponovo bolan. Glasno se požalih kolezi, koji je slučajno imao alergiju, i prepoznao je simptome. Preporuči mi pilule za lilule, i mojim mukama dođe kraj.

Što ovo pišem kog đavola?

Elem, šta je bitno: u gustišu preko puta moje zgrade se nastanila neka ptica, slavuj li je, svake noći se razbija od pevanja. Meni se to mnogo sviđa. I još mi prozor spavaće sobe gleda na istok, svako jutro sabajle me budi žuto sunce ravno u oči. I to mi se sviđa.

Pojavio se korijander kod Kineza. Radnjica br. 97, sa začinima, prema ulici. Korijander je dole levo kod vrata u kutiji, veza pedeset dinara. Ljubi ga majka.

Bio sam kod Đane. To je kineski restoran u istom tržnom centru, na spratu, prema OMV pumpi. Jedini restoran u tom delu, simetrično, u sredini, u prolazu. Praznik za čula. Ludnica. Đana je simpatična, stoji ispred pulta odakle pristižu jela, diriguje, naplaćuje, javlja se na telefon. Kad diže slušalicu, kaže Oee!? poput Faye Wong u 2046. U velikom plastičnom buretu za kupus, plivaju neke ribe, mušterije što čekaju (domaće) se ubiše pogađajući koja je riba u pitanju. Iza se vidi u kuhinju, nekolko kuvara žongllira, presipa, prosipa, haos. Uzeh dva jela kući, zapržih pirinač sa celerom i mladim lukom uz to, ladno belo vino, mmmm. Drifting in space. Niks trovanje so far, ima da idem ponovo.




- 13:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.05.2006., petak

Srce me vuče ka mestu tom, što ga nosim u srcu svom

Image Hosted by ImageShack.usNije sasvim svejedno, a odavno nije ni tragično. I poslednji razlog protivu otcepljenja CG se gubi. Otkrio sam crnogorsku planinčinu ovde u Srbiji. Suvu Planinu kod Niš. Naravno, ništa ne može zameniti srcu drag crnogorski krš, ali makar u početku, prvih desetak godina dok se ne ukinu vize i standard ne poraste, Suva Planina će biti tu.

Logor na 1400, štrapaciranje na 1600. Sneg koji se brzo povlači. 6 ljudi & 16 tons. Kamenje dere plinski rezervoar. Logorsko vatriranje, ekstremno kuvanje, lokanje i purnjanje dok ima. Još 6 ljudi, 3 države, 4 jezika. Kad nestane pijače, tamani se jedača. Manu Chao i Nick Cave. 5 noći. Ovčiji sirac. Masovni nazeb. Kiša i blato. Smrzavanje. Kuntanje. Sneg za prvi maj. Drugomajski uranak u podnožju planine. Povratak u veliki prljavi grad.
- 18:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

04.05.2006., četvrtak

Image Hosted by ImageShack.us

W.H. Auden

In Praise Of Limestone


If it form the one landscape that we, the inconstant ones,
Are consistently homesick for, this is chiefly
Because it dissolves in water. Mark these rounded slopes
With their surface fragrance of thyme and, beneath,
A secret system of caves and conduits; hear the springs
That spurt out everywhere with a chuckle,
Each filling a private pool for its fish and carving
Its own little ravine whose cliffs entertain
The butterfly and the lizard; examine this region
Of short distances and definite places:
What could be more like Mother or a fitter background
For her son, the flirtatious male who lounges
Against a rock in the sunlight, never doubting
That for all his faults he is loved; whose works are but
Extensions of his power to charm? From weathered outcrop
To hill-top temple, from appearing waters to
Conspicuous fountains, from a wild to a formal vineyard,
Are ingenious but short steps that a child's wish
To receive more attention than his brothers, whether
By pleasing or teasing, can easily take.



Watch, then, the band of rivals as they climb up and down
Their steep stone gennels in twos and threes, at times
Arm in arm, but never, thank God, in step; or engaged
On the shady side of a square at midday in
Voluble discourse, knowing each other too well to think
There are any important secrets, unable
To conceive a god whose temper-tantrums are moral
And not to be pacified by a clever line
Or a good lay: for accustomed to a stone that responds,
They have never had to veil their faces in awe
Of a crater whose blazing fury could not be fixed;
Adjusted to the local needs of valleys
Where everything can be touched or reached by walking,
Their eyes have never looked into infinite space
Through the lattice-work of a nomad's comb; born lucky,
Their legs have never encountered the fungi
And insects of the jungle, the monstrous forms and lives
With which we have nothing, we like to hope, in common.
So, when one of them goes to the bad, the way his mind works
Remains incomprehensible: to become a pimp
Or deal in fake jewellery or ruin a fine tenor voice
For effects that bring down the house, could happen to all
But the best and the worst of us...
That is why, I suppose,
The best and worst never stayed here long but sought
Immoderate soils where the beauty was not so external,
The light less public and the meaning of life
Something more than a mad camp. `Come!' cried the granite wastes,
`How evasive is your humour, how accidental
Your kindest kiss, how permanent is death.' (Saints-to-be
Slipped away sighing.) `Come!' purred the clays and gravels,
`On our plains there is room for armies to drill; rivers
Wait to be tamed and slaves to construct you a tomb
In the grand manner: soft as the earth is mankind and both
Need to be altered.' (Intendant Caesars rose and
Left, slamming the door.) But the really reckless were fetched
By an older colder voice, the oceanic whisper:
`I am the solitude that asks and promises nothing;
That is how I shall set you free. There is no love;
There are only the various envies, all of them sad.'



They were right, my dear, all those voices were right
And still are; this land is not the sweet home that it looks,
Nor its peace the historical calm of a site
Where something was settled once and for all: A back ward
And dilapidated province, connected
To the big busy world by a tunnel, with a certain
Seedy appeal, is that all it is now? Not quite:
It has a worldy duty which in spite of itself
It does not neglect, but calls into question
All the Great Powers assume; it disturbs our rights. The poet,
Admired for his earnest habit of calling
The sun the sun, his mind Puzzle, is made uneasy
By these marble statues which so obviously doubt
His antimythological myth; and these gamins,
Pursuing the scientist down the tiled colonnade
With such lively offers, rebuke his concern for Nature's
Remotest aspects: I, too, am reproached, for what
And how much you know. Not to lose time, not to get caught,
Not to be left behind, not, please! to resemble
The beasts who repeat themselves, or a thing like water
Or stone whose conduct can be predicted, these
Are our common prayer, whose greatest comfort is music
Which can be made anywhere, is invisible,
And does not smell. In so far as we have to look forward
To death as a fact, no doubt we are right: But if
Sins can be forgiven, if bodies rise from the dead,
These modifications of matter into
Innocent athletes and gesticulating fountains,
Made solely for pleasure, make a further point:
The blessed will not care what angle they are regarded from,
Having nothing to hide. Dear, I know nothing of
Either, but when I try to imagine a faultless love
Or the life to come, what I hear is the murmur
Of underground streams, what I see is a limestone landscape.

Image Hosted by ImageShack.us
- 00:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>