Kao što sam već pisao, ujutro me sunce budi direktno u vugla, što je super - - - ako su baterije dovoljno napunjene. Ako nisu, traži se ćošak kreveta koji je u polusenci, pokušava se dremnuti još malo. To poluspavanje posle buđenja često biva ispunjeno pamtljivim polusnovima.
*******
U nekom pozorištu, amfiteatru, će se odigrati predstava. Gledalište je puno, iščekuje se početak, ja sam u foajeu sa poznanicima. Neka avangardna predstava, kostimirani glumci ulaze zajedno sa publikom, nonšalantno, pojedinačno ili u parovima. Neki od glumaca su obučeni u jarkocrvene starinske uniforme.
Odjednom, hvataju me pod pazuhe i nose me, uspravno, sa jedne strane rediteljka koju kao poznajem, sa druge strane poznanik. Nose me nizbrdo kroz gledalište, pa na pozornicu, tamo se u središtu nalazi mala platforma. Rediteljka me nosi jednom rukom, stavlja na tu platformu, prema gledalištu. U publici tišina.
Glasno mi kaže: Hteo si da pričaš. Pričaj sada!
Budim se uz olakšanje i osećanje teskobe koje traje još neko vreme.
*******
Post je objavljen 17.05.2006. u 11:15 sati.