Sinoć sam ispred svoje zgrade, na jednom od stepenika, primetio dobro poznatu siluteciu. Jež! Otkud ti ovde, druže stari! Šta sada da radim s tobom?
Oko moje zgrade ima zapuštenih zelenih povrština, dovoljno dobrih da mudar jež proživi svoj vek. Ali ima još više puteva, točkova, kučića. Ako ga vratim u zeleniš oko zgrade – stradaće. Pretpostavio sam da je ovaj momak dolutao odnekud, i reših da ga sutra repatriram u veću i bezbedniju divljinu. Nadam se da ne činim još veću štetu ako ga odnesem tamo gde nije nameravao.
I tako, ubacih ježa u rančić i nazad do stana (sreća da nije bilo dežurnih penzionera u blizini). Nahranio sam ga i napojio, noć je proveo u kartonskoj kutiji na terasi. Danas sam ga odneo na centar Ade, u šumu – tamo ima dovoljno insekata i puževa, nema saobraćaja, ako reši i uspe da se vrati na kopno, ima samo stari Obrenovački put kao opasnost, a iza je Makiš, opet šuma.