Ishikoridome No Mikoto

27.11.2006., ponedjeljak

Kako



Jer, Gospode, sto da ucinim?
Ja sam nitko.
Ja sam nista.
(u ovom trenutku)
Ne brinite, ne obracam se bogu koji ljubi,
obracam se Bogu Koji Jest (Ljubav).
U redu, Majko.
Ne moras
pricati sa mnom.
Zapravo, nije Majka,
nego Mater.
Stari moj, sto cu ja dalje?
Zamisli, ako ne budem imala smjestaj.
Zamisli, ako ne upadnem.
Koja mucna misao.
Ako mi se rijec "Mucnina" jos jedanput
otme masti; desno oko ce morati pobjeci desnije (hi hi).
-Toliko puno stvari, a toliko malo vremena, sredstava,
neurona i Ljubavi.
Moze li se mene uopce voljeti?
Hocu reci, onako kako ja volim.
Kako ja volim zvuk, sliku, rijec; kako ja volim oblik.
Zasto kazu da izgledam tuzno?
Samo sam
utopljena u svoje prirodno osjecanje.
A to nije negativna emocija.
Oslobodimo se okova kliseja.
(Ili neka slicna isklizejizirana maksima =))
Fak! Moram napisati "razmisljanje na temu ovisnosti o stereotipima."
Za kog vraga mene to traze - nemam ja senzibiliteta.
Dugo nisam nesto napisala.
A da je onako,
sonetski,
ili da je jako fino stihovano.
Vrijedjajuce bi bilo tjerati se na to.
Puno vise slika (crtam zapravo) u zadnje vrijeme.
Zelim slikati ovo nebo.
Toliko je Snazno, sa svim tim komplementarnim kontrastima,
i svim tim porculanskim bojama.
Zelim to cini impresionisticki.
Jer, nisam u stanju takve boje izmijesati.
I oh! Da!
Zelim nacrtati onaj ljubicasti zalazak kakav sam
vidjela na Velebitu nakon trosatnog planinarenja.
Kada se izgubio signal; nebo preslo iz purpurne u
vjesticje ljubicastu; planine se zatvorile i napravile
vijenac mojim prvim korakom na livadu na toj visoravni;
zrak postao blago ostar i burovit; moja koza postala
ledenom od vode koju sam prolila po sebi u od znoja - pa ju je
bura ucinila kristalno hladnom; uvlacila mi se
u nosnice i grlo i grebla me milozvucno po grkljanu, i stipala mi
pluca jezovito;
tada sam po prvi puta osjetila svoju golu Poeticnu Bit kako se
zadovoljila tek tim cinom - mukotrpnim,
siljastim, skrapastim, krvavim uspinjanjem - da bi ugledala to
ljubicasto nebo.
Tada sam osjetila sav valovito-strmovito-poskakujuci umor, suh
poput kamenja a kojim sam, opcinjena i duhovno i tjelesno
natopljena vrelo-barsunastim tkivom bozanskog ispunjenja,
stajala zureci u najkonkretniju ravnicu i u najmirisniej
prirodnom ljepotom emanirajuce planine
i u najljubicastiji svod koji sam ikada vidjela;
shvatila sam da cu za Dozivljaj uraditi Bilo Sto svome tjielu.
*
Ajme Debil sam.
Sad vidim zasto ne mogu stihovano pisati.
Prozaicnost me okupirano ucinila potrebitom sebe same (nje =))
Opet se imam snage igrati da sam ja
Djelatni Uzrok Proze.
*
I drijen.
Covjece, zaboravih spomenuti drijen kojim sam se, skoro
pa djetinje gorstacki, hranila gore; na Velebitu.
Okus mu je crven poput njega.
Malene bobice, nalik sipku, jarko crvene (one bordeauxastije su sladje),
okusa sirovog i nabranog poput crtza brda na tetrapaku mlijeka
z'bregov, ili poput gora na Rabuzinovim slikama - ali smionijeg,
kiselkasto pireastog, dosta rahlog okusa; crvene bobice poput
voca koje je Eva smjela jesti
(cak i one bordeaux-sljivaste, slatke, okusa prstece
purpurnog, poput krvi ili indigo modrog likvora neke vrste;
slabe povrsinske napetosti)
ali je, tipicna i ohola, posegnula za uistinu
bezukusnog jabukom one anijansne crvene boje.
Sa vrlo iritantnim zutim tockicama.
Jao, ta zuta.
Stalno me prati u nekim mrljama mirisa neceg vocnog
sto je natrulo, pomijesanog s necim sto vrlo
uvjerljivo imitira ukiseljeno mlijeko. Ah, ta zuta.
Nego, drijen.
Nabraniji okus grabljivaste strukture, neopisivo suh,
unatoc svoj svojoj prstecoj tekucini (za koju zaista ne znam kako je toliko
stane u tako malenu bobicu) i vrlo, vrlo neponovljiv.
*
Kada odredjen Netko pojede kolacic skoljkaste strukture, to u Njemu
izazove duhovnu dilemu, i to cijelozivotnu,
a kad ja pojedem kolacic skoljkaste strukture, ja sam
cijeli zivot u dilemi kako sto Dozivljajnije
opisati taj jedan jedini okus.
Cini li me to manjom od odredjenog Nekog?
Podloznija sam toj nekoj staticnoj ljepoti Svega.
Samo volim sinestezirati, ok?
*
Nisam u stanju sada trpjeti nista
Picassovski sasjeceno; ostrice, ugrusene krvave udubine, oziljci
bolni poput oziljaka Afrikanki koje dobrovoljno daju bicevati
svoje grudi i ledja; i razapeti insekti cine
Kandinskog carobnim dok sve te pojave ostavljaju prostora
ruskim utisnutim zorama u samo naizgled pozadinskom
efektu Panela 4.
*
Ajme. Ja sam Debil.
Ovo je biljeznica iz glazbenog.
Oprostite, profesorice. Ako vas tjesi,
upalih Ravela upravo, za kojim cu zagrabiti u Satiev opus.

- 23:57 - "Mind if I smoke?" (2) - "-Care if I do." - #

<< Arhiva >>

12.08 (1)
09.08 (1)
08.08 (1)
06.08 (1)
04.08 (1)
03.08 (2)
02.08 (1)
01.08 (1)
12.07 (1)
11.07 (1)
10.07 (1)
09.07 (1)
08.07 (1)
07.07 (2)
06.07 (3)
05.07 (2)
04.07 (2)
03.07 (2)
02.07 (1)
01.07 (1)
12.06 (1)
11.06 (3)
09.06 (1)
08.06 (3)
07.06 (4)
06.06 (3)
05.06 (2)
04.06 (2)
03.06 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Teško promiču ceste, noć je trudna.
Noć je vatra i srebro pojasa tvoga.
Brda se crna ziblju, goveda budna,
raste šuma kao sudbina nijema i stroga.
Tamo je zapad, žut, ti ideš zanesen;
nespokojno te neko krilo zove.
Kamenita je zemlja, put rastresen.
Reci mi, zašto voliš neba i galebove?

---

VJEČNOST

Našli smo je opet.
A koga to? - Vječnost.
Val do sunca propet,
More uzneseno.

Dušo stražarice,
Šapnimo priznanje
Te ništavne tmice
I plamena danjeg.

Od svih ljudskih težnja
I općih elana,
Slobodnijih čežnja
Krilima si gnana.

Jer po tebi samo,
Žeravo od svile,
Mi Dužnosti znamo
Što nas stalno sile.

Tu nikakve nade
Preporoda nema.
Strpljen taj tko znade,
Patnja nam se sprema.

Našli smo je opet.
A koga to? - Vječnost.
Val do sunca propet,
More uzneseno.

Arthur Rimbaud


---

Nocturno s prozora
Pomaljam glavu
kroz prozor i vidim
kako je želi nož vjetra
odsjeći.

Na tu nevidljivu
giljotinu postavio sam
glavu bez očiju
svih mojih želja.

I miris limuna
ispuni beskrajni trenutak,
dok se vjetar
u koprenu pretvori.
Federico Garcia Lorca


---

ŽUTI CVJETOVI NIŠTAVOSTI

Žuti cvjetovi ništavosti
opadaju. Cvili u žlijebu
vodopad i prhće na vrhu bukve
vrabac.
Alabastrene madone
prate me; nehajni moji koraci
ne znaju do li put ne-
svjesnosti. Uzdam se u ovu slabu svjetlost
što preobrazuje, i što više krzmam to više
udaljujem se od sebe.
Otajne harfe
večeri razapinju mi mreže
sna.
Stvoren od trava i misli,
ne ćutim student osamljenosti.

Osvaldo Ramous

---

KRISTAL

Gruda skrućene svjetlosti zatvorene
u simetričnom obliku, kristal.
Irisno jutro u tebi spava
stoljećima;
i gledaš, netremice, vrtoglavo
proticanje sunca.

Osvaldo Ramous

---

LANCI

Bolovao sam od lanaca zvukova
i neprohodnih krugova svjetla.
A ritam, ritam neprestani: krv,
zvijezde, godišta.

Vrijeme je samo brujanje zvona.

Osvaldo Ramous


---