Ishikoridome No Mikoto

27.11.2006., ponedjeljak

Kako

Jer, Gospode, sto da ucinim? Ja sam nitko. Ja sam nista. (u ovom trenutku) Ne brinite, ne obracam se bogu koji ljubi, obracam se Bogu Koji Jest (Ljubav). U redu, Majko. Ne moras pricati sa mnom. Zapravo, nije Majka, nego Mater. Stari moj, sto cu ja dalje? Zamisli, ako ne budem imala smjestaj. Zamisli, ako ne upadnem. Koja mucna misao. Ako mi se rijec "Mucnina" jos jedanput otme masti; desno oko ce morati pobjeci desnije (hi hi). -Toliko puno stvari, a toliko malo vremena, sredstava, neurona i Ljubavi. Moze li se mene uopce voljeti? Hocu reci, onako kako ja volim. Kako ja volim zvuk, sliku, rijec; kako ja volim oblik. Zasto kazu da izgledam tuzno? Samo sam utopljena u svoje prirodno osjecanje. A to nije negativna emocija. Oslobodimo se okova kliseja. (Ili neka slicna isklizejizirana maksima =)) Fak! Moram napisati "razmisljanje na temu ovisnosti o stereotipima." Za kog vraga mene to traze - nemam ja senzibiliteta. Dugo nisam nesto napisala. A da je onako, sonetski, ili da je jako fino stihovano. Vrijedjajuce bi bilo tjerati se na to. Puno vise slika (crtam zapravo) u zadnje vrijeme. Zelim slikati ovo nebo. Toliko je Snazno, sa svim tim komplementarnim kontrastima, i svim tim porculanskim bojama. Zelim to cini impresionisticki. Jer, nisam u stanju takve boje izmijesati. I oh! Da! Zelim nacrtati onaj ljubicasti zalazak kakav sam vidjela na Velebitu nakon trosatnog planinarenja. Kada se izgubio signal; nebo preslo iz purpurne u vjesticje ljubicastu; planine se zatvorile i napravile vijenac mojim prvim korakom na livadu na toj visoravni; zrak postao blago ostar i burovit; moja koza postala ledenom od vode koju sam prolila po sebi u od znoja - pa ju je bura ucinila kristalno hladnom; uvlacila mi se u nosnice i grlo i grebla me milozvucno po grkljanu, i stipala mi pluca jezovito; tada sam po prvi puta osjetila svoju golu Poeticnu Bit kako se zadovoljila tek tim cinom - mukotrpnim, siljastim, skrapastim, krvavim uspinjanjem - da bi ugledala to ljubicasto nebo. Tada sam osjetila sav valovito-strmovito-poskakujuci umor, suh poput kamenja a kojim sam, opcinjena i duhovno i tjelesno natopljena vrelo-barsunastim tkivom bozanskog ispunjenja, stajala zureci u najkonkretniju ravnicu i u najmirisniej prirodnom ljepotom emanirajuce planine i u najljubicastiji svod koji sam ikada vidjela; shvatila sam da cu za Dozivljaj uraditi Bilo Sto svome tjielu. * Ajme Debil sam. Sad vidim zasto ne mogu stihovano pisati. Prozaicnost me okupirano ucinila potrebitom sebe same (nje =)) Opet se imam snage igrati da sam ja Djelatni Uzrok Proze. * I drijen. Covjece, zaboravih spomenuti drijen kojim sam se, skoro pa djetinje gorstacki, hranila gore; na Velebitu. Okus mu je crven poput njega. Malene bobice, nalik sipku, jarko crvene (one bordeauxastije su sladje), okusa sirovog i nabranog poput crtza brda na tetrapaku mlijeka z'bregov, ili poput gora na Rabuzinovim slikama - ali smionijeg, kiselkasto pireastog, dosta rahlog okusa; crvene bobice poput voca koje je Eva smjela jesti (cak i one bordeaux-sljivaste, slatke, okusa prstece purpurnog, poput krvi ili indigo modrog likvora neke vrste; slabe povrsinske napetosti) ali je, tipicna i ohola, posegnula za uistinu bezukusnog jabukom one anijansne crvene boje. Sa vrlo iritantnim zutim tockicama. Jao, ta zuta. Stalno me prati u nekim mrljama mirisa neceg vocnog sto je natrulo, pomijesanog s necim sto vrlo uvjerljivo imitira ukiseljeno mlijeko. Ah, ta zuta. Nego, drijen. Nabraniji okus grabljivaste strukture, neopisivo suh, unatoc svoj svojoj prstecoj tekucini (za koju zaista ne znam kako je toliko stane u tako malenu bobicu) i vrlo, vrlo neponovljiv. * Kada odredjen Netko pojede kolacic skoljkaste strukture, to u Njemu izazove duhovnu dilemu, i to cijelozivotnu, a kad ja pojedem kolacic skoljkaste strukture, ja sam cijeli zivot u dilemi kako sto Dozivljajnije opisati taj jedan jedini okus. Cini li me to manjom od odredjenog Nekog? Podloznija sam toj nekoj staticnoj ljepoti Svega. Samo volim sinestezirati, ok? * Nisam u stanju sada trpjeti nista Picassovski sasjeceno; ostrice, ugrusene krvave udubine, oziljci bolni poput oziljaka Afrikanki koje dobrovoljno daju bicevati svoje grudi i ledja; i razapeti insekti cine Kandinskog carobnim dok sve te pojave ostavljaju prostora ruskim utisnutim zorama u samo naizgled pozadinskom efektu Panela 4. * Ajme. Ja sam Debil. Ovo je biljeznica iz glazbenog. Oprostite, profesorice. Ako vas tjesi, upalih Ravela upravo, za kojim cu zagrabiti u Satiev opus.

- 23:57 - "Mind if I smoke?" (2) - "-Care if I do." - #