šegrt Hlapić.blog
31.12.2006., nedjelja
Bilo i bit će!!!
|
Nekako svi briju na rezime godine (jedan sam veliki napisala na poslu, izašao je u dva navrata), pa evo i mene: - Deba i ja proslavili 6 godina, a 16. studenog se i zaručili! - Odlučili graditi potrkovlje na proljeće. - Preživjela tetin moždani i sve ono što je slijedilo nakon toga - skužila da imam puno živaca i jaka pleća! - Preživjela saznanje da mi je brat dobio dijabetes, još ne kužim to da se ne zna čuvati. - Dobila posao za stalno i prilično napredovala, plaća mi dostigla čak 3.600 kuna. - Naradila se k'o majmun. - Krenula na viozački, još krajem srpnja, još ga nisam položila. Isuse, tek sam na 21. satu, a stala sam zbog posla. - O da, oženili smo kumove, dobro se proveselili, a onda su slijedili Riči i Ines. Mislim da je to manje više sve. Nije se puno novih stvari dogodilo, ali to je ok jer ja ni ne volim previše nove stvari. U sljedećoj si godini želim: - Na proljeće se udati (bez svatova, molim). - Početi graditi potkrovlje, do zime se useliti. - Ostati trudna (nije baš pod mus). - Položiti vozački (još u siječnju, nadam se). - Imati sve zdrave zube. - U kilaži doći do svojih 61 kilu. - Nastaviti s pilatesom. - Skroz prestati psovati. - Imati malo veću plaću i više slobodnog vremena. - Naučiti mijesiti tijesto. Deba me gnjavi da prestanem. Smeta mu kada sam ja za kompom, a on se blesira. Inače on to uvijek radi meni. Ubit ću ga. Da, želim da je on manje za kompom (a da više da meni). SRETNA VAM NOVA, LJEPŠA I BOLJA, NOVA GODINA!!!   |
Blagdan sv. Obitelji
|
Deba je zaključio da bečka filharmonija falša i da uopće ne sviraju u tonalitetu u kojem ja zviždim. A baš volim zviždati, a on me uvijek zeza da fulam tonalitet. Meni se, naravno, ne čini tako. Mislim kako znam zviždati najbolje na svijetu. Kada sam bila skroz mala, nisam baš znala zviždati, ali me teta naučila. Onda sam postala pravi maher. U srednjoj školi me je frendica s kojom sam sjedila uvijek opominjala kada bih zviždala jer kao, to priziva vraga. Bože, glupo mi je uopće to i spominjati. Kako bi takvo nešto... Ma! Tata me zvao svojom fićukajlom, a i sada svaki puta kada dolazim kući, zazviždim još s ulice pa Deba zna da dolazim. Bude mi jedino bed kada netko prolazi jer bi mogao pomisliti da zviždim njemu. E sad. Danas sam htjela nešto malo napisati o blagdanu Sv. Obitelji koji se slavi danas, a kod nas na Jugu 2 je svetkovina jer se i crkva tako zove. Meni je obitelj prva stvar na svijetu. Kada sam imala dvije godine, otišla sam živjeti kod tete u Mikanovce (privremeno) i ostala cijeli život. Teta nije imala muža, a odgajale su me ona i baka. Naravno, voljela sam ići kod staraca koji su živjeli u Osijeku, ali ih nekako nisam doživljavala kao obitelj. Zapravo, s tim sam uvijek imala problema jer smatram da bi dijete trebalo živjeti s roditeljima, ali na kraju, ispada kako sam zapravo imala sreće. Stari mi je bio alkos i uvijek bi razjeb'o (oprostite što psujem, iako sam odlučila prestati, ovaj mi izraz sada najbolje odgovara) svaki blagdan i neko važnije okupljanje pa mi i nije bio nekakav gušt biti s njima. Onda je stara umrla, pa je došao rat tako da je zapravo sve trebalo biti onako kako je bilo. Kasnije, kada sam počela studirati, prve dvije godine sam živjela kod starog. Isprva mi je bilo bed jer sam navikla na puno stvari koje on nije znao pružiti, ali sam počela cijeniti mir, samoću, povjerenje. No, uvijek bi na kraju završila kod brata ili s tatom (iako sam imala poseban ulaz i sve potrebno kako ne bi ovisila o njima) jer mi se nije dalo biti samom. Kasnije sam dvije godine živjela s cimericama, a onda još dvije na relaciji stanovi - Deba. Na kraju sam se skroz preselila kod Debe jer nije imalo smisla plaćati stan, a stalno biti kod njega. On je jedinac, starci ga obožavaju, a od prvog dana i mene. U ovoj sam se kući uvijek osjećala domaće, prihvaćeno i voljeno. Da, napokon sam našla obitelj, onakvu kakva treba biti. Kasnije se doselila i baka. Sada nas petero živimo u trosobnoj kući i svatko bi rekao da nam je tijesno. Ali, gdje čeljad nije bijesna, nije ni kuća tijesna. Istina, nedavno sam pričala o nekim forama gdje mi svi idu na živce, ali to su jednostavno takvi dani. Ne bih ih mijenjala ni za što. Zato ćemo i graditi to potrkovlje da bismo mogli biti svi zajedno. Danas je na misi svećenik pričao u pravo o tom zajedništvu između generacija. Prije je po tri, četiri generacije živjelo pod istim krovom, poštivali su se, uvažavali i pomagali jedni drugima. Sada se sve to izgubilo. Istina, vrijeme nas je sve promijenilo i mnogima je teško živjeti na takav način, ali mogu reći da meni moja obitelj znači puno. Volimo se, udovoljavamo jedni drugima, poznajemo se, pomažemo si. Nekada se ljutimo, ali ne bih mogla zamisliti život bez njih. Koliko se puta znalo dogoditi da je Deba duže radio ili bi negdje otišao. Rijetko sam bila sama u sobi. Najčešće bih večer provela s njima. Nekada se baš poželim priče s njima, savjeta, zafrkancije. Ništa ne skrivamo jedni od drugih, potpuno smo iskreni pa je lakše. Na poslu imam kolegicu koja isto živi sa svekrvom. Ona mrzi odlaziti kući jer se stalno s njom svađa, šute jedna od druge, zagorčavaju si život. A meni svi problemi nestaju kada pređem kućni prag. Kao da sam ih ostavila na stepenicama. Najviše volim biti kod kuće jer sam tu najsigurnija. Jednom me je šef zezao kako sam se uvalila Debi u kući i rekao kao je to vjerojatno zato jer nisam odrasla u pravoj obitelji. Nisam se naljutila nego sam zaista skužila da bi se malo tko odlučio tek tako žvijeti s dečkovim starcima. Ali mi to nije bed. Već dvije i pol godine živimo tako i zaista me nikada nisu jače naživcirali, a kontam si da će mi biti puno lakše kada budem imala djecu. Istina, sto puta sam rekla da bih voljela napokon sama prati i peglati veš, kuhati ručak i spremati. Ali mislim da kada do toga dođe, da ću žaliti za ovim danima. Iako misim da je moja svekrva (koju zovem mama) spremna i dalje sve to raditi za nas. Uostalom, već se izjasnila s tim forama, da zašto bi nam trebala mašina, ona će i dalje sve prati i peglati. Kada smo pričali o djeci i kako za njih treba prostora, stari je rekao da kada rodim dijete, da će ono i tako biti stalno kod njih. Kao, tko tebe šta pita. Isprva mi je to bilo bed, ali sada znam da moja djeca nikada neće biti prepuštena sama sebi i da će imati toplo i sigurno gnijezdo dok mi budemo radili. Voljela bih da sam tako povezana i sa sestrama i bratom. Mislim, jesmo povezani, ali se rijetko viđamo (iako smo blizu). Isto je s tetom, ona mi sve više znači. Čujemo se i dva puta dnevno, a voljela bih da mi je puno bliže. Nadam se da će jednog dana i biti tako. Samo, s njom ne bih mogla živjeti jer je jako teška osoba, a to sam joj odavno dala do znanja. Sada sam vas baš udavila s tim obiteljskim forama, ali danas je dan obitelji i drago mi je što svoje mišljenje mogu podijeliti s nekim. Poštujte i vi svoje obitelji jer nakon svega, oni su ti koji su uvijek uz nas. Sretna vam Nova godina!!! |
30.12.2006., subota
|
Dobar vam dan dobri ljudi! Evo mene, napokon. Jučer me je Đurica, moj najbolji frend ukorio jer čeka na post mjesec dana. Nije baš tako, ali ovih je dana na poslu bila totalna gužva, a i oko samih blagdana je bila totalna gužva. Ovaj je vikend napokon trebao biti za odmaranje, ali ne, naravno da su glupi vijećnici morali baš danas održati svoju sjednicu o kojoj će se dogovarati oko proračuna Grada i to u 4 popodne. Dobro, bilo bi mi još gore da je bila jutros jer ne znam kako bih to izdržala. Naime, Deba je jučer slavio rođendan (inače mu je danas). Pravio je ručak i već onda počeo cugat vino, a kada su došli gosti, već je bio lud. Al' ono lud k'o puška. Uopće se ne sjeća šta je sve radio, a ja sam cijelo vrijeme hodala za njim, smirivala ga, pazila da nešto ne sruši, čistila kosu od baklave, čagala s njim da ne bi gnjavio druge i tako dalje. Naravno, svi smo se dobro nasmijali s njim, a povučene su paralele između njega i njegovog ujaka koji je isto tako blesav. Da se razumijemo, nikada nije bed kada je cuga samo što je jako naporan, ali onako, simpatično naporan. Istina, ne budem svaki puta raspoložena, pa se na kraju znamo i posvađati. Ali ga uglavnom pustim da se iživi pa onda danima sve bude ok. U svojim smo se mlađim danima znali totalno ubiti vani i onda se na smrt posvađati kada bi išli kući. To je znalo biti prestrašno. Cuga on, cuga ja. On dosadan, ja odvratno živčana jer sam pospana, gladna ili što već. Dovoljno je bilo da me malo krene zezati da se ja razbjesnim i da se totalno posvađamo. Koliko sam puta znala nazvati frendicu i pitat je mogu li prespavati kod nje (kad sam počela živjeti kod njega) ili bismo do kuće dolazili drugim putevima (samo zato jer smo se inatili). Sjećam se, jednom sam došla prije njega, a nisam znala je li on već stigao. Kako nisam nosila svoj ključ, bilo mi je bed kucati ili, ne daj Bože zvoniti. Zvala sam ga, a onda sjela na stepenice jer nisam znala kud sad. Onda se on pojavio iz mraka, otključao vrata pa smo ušli. Mrzila sam ga. Ali bi nam zato svako jutro bilo smiješno kada bismo se prisjetili što nam se sve izdogađalo. Više nema takvih fora, sada je samo on lud (i to u stvarno rijetkim prilikama), a ja sam napokon skužila da kada je takav, ne vrijedi nikakva galama, nego ga samo uhvatiti pod ruku, pomilkiti po glavi i skulirati se. Evo, sada se smije u krevetu prisjećajući se svega. Zapravo, uopće se ne sjeća nego mu ja prepričavam što je sve bilo. Ušiljila sam mu spiku da smo se ševili u kupaonici.  Nije povjerovao. MIslim da ću danas morati prebrisati čitav pod u sobi jer ne znam što sve nije završilo na njemu. Hrpa vina, soka, kolača..., ali nema veze, bilo je baš ok. Jedete li i vi ovih dana više nego obično? Mene će ovi blagdani ubiti. Baš smo komentirali na poslu kako su nam se želuci raširili pa stalno traže još. Sve je krenulo krajem tjedna prije Božića. Dvije su kolegice imale rođoše, pa smo onda u firmi imali Božićnu feštu, na Badnjak smo se ubili od fiša, a onda od prženog šarana i kolača (toliko o postu), na sam Božić kod brata, drugi dan Božića kod tete i tetka (baklava me je dotukla), treći dan nam je na posao klopu donijela jedna vjerna čitateljica. Čistila sam se jedan dan voćem, vlaknima i jogurtom. I onda opet jučer brodet za ručak, hrpa hrane navečer, danas za ručak patka, a čokolada ispred mene skoro pojedena, sutra pečenka i francuska salata.  Pre pre pre pre prestrašno!!!Ne znam kakvu dijetu započeti 1. 1., odnosno 2. da mi se organizam unormali. Da ne pričam o kilama. Ali dobro, znam da ću se dovesti u red. Gdje ćete za Novu? JOj, pa nisam vam čestitala ni Božić. Sretan vam Božić mili moji, a u Novoj vam želim puno zdravlja, ljubavi, dobrih ljudi, veselih i mirnih dana!!! E da, za Božić sam od Debe dobila vestu. Super je! Pusa vam sto šaljem i lijepo se provodite ovaj vikend!!! |
23.12.2006., subota
Pod bor
|
Pokloni, pokloni, pokloni... NIsam pod utjecajem komercijalizacije svega, već zaista volim kupovati ljudima ono što ih veseli. Volim i dobivati poklone. Volim iznenađenja. Ne moraju to biti velike stvari. Neka je sitnica, ali njome svatko može pokazati koliko me poznaje. Međutim, Deba s tim ima problema. Svaki Božić, Uskrs, rođendan... i sve druge poklonske dane, ne zna sam od sebe što bi mi kupio nego mu moram reći, ići s njim u kupovinu i to je to. Ok, pristala sam na takav način darivanja, ali sinoć sam pukla. Dogovorili smo se da će mi kupiti arafaticu (skužila sam da ih ima kod Čočića). Prvo me sprdao, kao, više nisi punkerica, šta će ti to sad u ovim godinama... Na kraju je sinoć ispalo kako u Čočiću imaju još samo plavu i zelenu. I sad, šta ću ti kupiti, arafaticu ćeš dobiti poslije... Ali nije to bit. Voljela bih kada bi me jednom iznenadio s nekom sitnicom: gaćama, dezodoransom, blokićem, maskarom... Ali ne, on ne zna gdje kupiti takve stvari. Rekla sam mu da ne zna ni osluškivati jer ja sam bar ta koja uvijek govori, ja bih ovo, ja bih ono... Njemu je bed otići u takvu nekakvu trgovinu i tražiti recimo, potkošulju. I sve je zapravo stvar lijenosti i neugodnosti. Meni to ide na živce jer ne pokazuje ni malo mašte, a ni truda. Kada bi on rekao da mu se nešto sviđa, otišla bih na kraj svijeta po to. Navikao je da mu se sve servira, jako je razmažen. Neku večer raspravljamo kakvu ćemo klopu praviti za Badnjak. STari je htio praviti perkelt od štuke što je prefino jelo. Onda je Deba krenuo zanovijetati da bi on šarana jer je to tradicija (mo'š mislit') i kad smo ga zadnji puta jeli... A svi su šarani tako masni i uopće nisu fini, a štuke imamo pun frižider (stari je pecaroš) da bi na kraju mama ušutkala tatu i pravit će se, naravno šaran! Ja sam na to zamračila, rekla sam mu da je moje dijete, da bi već odavno dobio šamarčinu. A staroj sam rekla da je ona kriva za te stvari jer ga je razmazila. Zato Deba i ne zna u trgovinu. Sinoć smo se oko svega gadno posvađali, rekla sam mu i ono što nisam trebala, ali danas je sve ok. Idemo u grad po poklon (moj i ostale), ali sam mu rekla da je ovo posljednji puta da na taj način kupujemo moj poklon. Isuse, kad se sjetim koliko sam ga molila za kaiš i za prsten. Što je najbolje, nije ni malo škrt. Dapače, zadnju bi lipu potrošio na mene. Ali jednostavno ne voli kupovat. Stari je staroj danas kupio naušnice koje idu uz nekakvu tigrastu majicu. Neki dan joj je kupio depilator. I sve sam. E to ja hoću. Pa da bude i ledena Dorinina čokolada. Ali da bude samo od sebe. Ja sam njemu kupila čaše za vino. Furala sam ih od Emezzete do Juga 2. Baš me zanima njegova reakcija kad ih bude vidio (jer ih već odavno želi), tim više što je rekao da mu bilo koji poklon neće ništa značiti. Jedva čekam. |
19.12.2006., utorak
Tulum, pozitiva i ispovjed
|
Evo me nakon sto godina. Radim punom parom, od jutra do sutra. U petak je firma imala tulum. Totalno sam se razbila. Sve žive sam ljubila, govorila im da ih volim, davila, čagala. Strašno. Ti firmini tulumi uvijek budu ok tim više što smo mi u svom bliskom okruženju dosta vezani. To mi strašno puno znači jer ne znam kako bih radila s ljudima koje ne volim. Ovi moji su svi divni od reda. Istina, netko je malo manje divan, netko više, netko je predivan... Uglavom, ubila sam se k'o stoka. No, u ponoć mi je došlo da bih ja kući, u svoj krevet, svojoj Debi i jednostavno, put pod noge i u maglu. Mislila sam da ću umrijeti dok dođem do kuće. E da, popušila sam dvije cigarete, a ne pušim već, valjda 4 godine. Deba me zezao cijeli dan. U Osijeku se u posljednjih nekoliko dana izdogađalo puno tužnih stvari. Vjerojatno i sami znate iz vijesti i dnevnika, a ako ne znate i bolje je jer je zapravo bed širiti tu negativnu energiju. Na neke sam se iz dna duše isplakala, na neke razbjesnjela, a na nekima se zamislila. Zapravo, svatko je kovač svoje sreće i ako se u životu postaviš pozitivno, nikakvi vanjski utjecaji te ne bi smjeli ugroziti. Smatram da ako čovjek živi normalno, pazi na svoje zdravlje i duhovnost, onda je i inuicija jača pa upozori na one moguće sudbinske događaje koji mogu promijeniti život. Ispada kako mislim da mi se ništa ne može dogoditi. Nije tako, ali treba razmišljati kako živiš i učiniti život boljim na svakom aspektu na kojega možeš utjecati. Prekjučer sam se ispovjedala. Opet nisam dobila oprost. Kao ni prije godinu dana. Ne brinite se, smiješno je i nije mi preveliki bed. Naime, prošle sam godine pred Božić otišla na ispovjed kod jednog starog svećenika. Kada sam rekla da živim s dečkom (što znači ševim se), uhvatio se za glavu i krenuo s pitanjima. Pa je l' tebe poznaju njegovi roditelji, a ti njih. Pa kako si to možeš dopustiti, pa to je grijeh, pa to si ne smiješ dozvoliti... Kontam si, ajd dobro, to mu je dužnost. Ali kada je rekao da me neće odriješiti grijeha i da se takva ne mogu pričestiti, zanijemila sam. Izašla sam iz ispovjedaonice, taman je trajala pričest, a ja se nisam mogla ići pričestati. Ne znam kada sam se prije toga osjećala tako jadno. Došla sam kući s nevjericom, ispričala svojima (svekrvi, njezinoj svekrvi, Debi) na što su oni poludjeli i zaključili kako oni u takvu crkvu ne bi išli i neka se idem ispovjedati kod drugog svećenika. NIsam imala tu namjeru jer si kontam. Svećenik je u pravu, koliko god se zavaravala. Ma, ne smatram ja ševu prije braka grijehom, ali crkveni je zakon takav i treba ga poštovati. Naravno, redovito sam nastavila ići u crkvu, ali me mučilo to što se ne mogu pričestiti. To vam je kao da dođete nekome na rođendan, a ne uzmete ni sok, ni kolačić, ni štapić. Bed. Onda sam se odlučila otići ispovjediti kod drugog svećnika, našeg relativno novog župnika koji je u župu došao kad i onaj stari. Nisam očekivala da mi dade oprost, ali mi je jednostavno trebao razgovor. Nije mi dao oprost, ali nije bed. Popričali smo i zaključili kako će mi dan vjenčanja (koje planiramo na proljeće) biti ljepši jer ću se tada nakon toliko vremena moći pričestiti. Rekla sam mu kako ovo razdoblje doživljavam ujendo i kao iskupljenje grijeha. Bilo mi je lakše nakon svega toga. Nisam vjerski fanatik i jako sam kritična prema crkvi kao instituciji, ali do nekih stvari mi je jako stalo. E da, još i ovo. Odlučila sam smanjiti, odnosno prestati psovati. Moram priznati da mi čak i ide. Samo treba uključiti mozak. A mozak imam. Smislila sam sve darove. Čak imam i viškove! Sad ih samo treba stići kupiti! Što ćete vi kupiti svojim najdražima? Pusa!!! |
13.12.2006., srijeda
Malo ljudi
|
Jedem smokve, lješnjak i badem i zalijevam doziranim količinama đakovačkog traminca. Predivno je! Jedan lješnjak, jedan badem, griz pola smokve i mrčuk vina. A kada se okus razlije po nepcu, prođe kroz nos, vrati se u usta... čisto božanstvo. Obožavam hranu i cugu, odnosno okus fine hrane. Kada kažem fina, ne mislim na skupe delikatese (iako i njih volim) nego na jednostavne okuse koji mogu biti super fini. Na primjer, obožavam kombinaciju hladna piletina i crveni luk, ili pašteta i crveni luk. Čak volim kada mi se dugo nakon toga podriguje taj okus luka. Mah mah Đuro!!! Lei pusa!!! Đurica me je sad prekinuo u snatrenju o hrani, ali nema veze. Da, htjela sam reći kako sam u subotu bila na onom rođendanskom tulumu. Kasnili smo jer se Deba nije sto godina vraćao kući pa je došao pa se zezao na kompu pa bio na wc-u pa je sve naravno potrajalo. Da nas nije stari vozio, a onda i Kruno, pošteno bi kasnili. JOš smo čekali Đuru da jede. E sad, priča o tulumu. Neću tupiti, ali čovjeku baš treba vremena da skuži da se promijenio i da su se drugi promjenili. I sve one godine koje si proveo s nekim u svakodnevnom prijateljstvu kao da su ostale zaista tek sjećanja. Kati sam na čestitkicu napisala da imam dovoljno sjećanja da se ne moramo vidjeti idućih sto godina što je istina, ali ponekada pomislim da će tako i biti jer uvijek kada se nađemo pričamo budalaštine, ogovaramo, prisjećamo se nečega. Nema više konstruktivnih razgovora, dobrih zajebancija. Super smo udaljili, i mogu vam reći da mi nije ni tako žao. Skužila sam da imam zaista malo ljudi koji me kuže i pred kojima mogu biti ono što jesam. Deba, naravno. Kumovi (koji su nam poslali slike kuće, a mi ih još nismo ni nazvali, pizde), Đuro, neki ljudi s posla. I to je to. To su ljudi koji mi nikada ništa ne bi zamjerili, svako moje ponašanje, kopanje nosa, glupiranje, ljutnju, nadrkanost, pretjeranu zajebanciju i sve ostalo što znam proizvesti. Bude mi žao, pitam se gdje je sve nestalo. Gdje su nam se putevi tako nepopravljivo razišli i u čemu smo toliko različiti da ne možemo podnijeti neke mane. Ma, nisu to ni mane, nego jednostavno životni stavovi. U jednom se trenutku dogodilo da smo krenuli na druge strane u političkom, religijskom, glazbenom smislu. I onda se nakon nekog vremena više ne poznaješ. |
09.12.2006., subota
Odjeća i vremenske (ne)prilike
|
Ljudi moji, šta vi kažete na ovo vrijeme? Dežurna sam danas, sjedim u firmi, peći ne griju, a ja u kratkim rukavima. Danas sam trčala na sve strane, motomrazovi, djeca u GISKO-u, skupština antifašista, izložba slika. Tek sam malo prošvrljala po ostalim blogovima, ostavila tragove, u svoj strci kupila roza bodi, a sada idem kupiti poklon frendici koja večeras ima rođendanski tulum. Odnosno, ona ne zna za tulum, a prirema ga njezina sestra. Vidjet ću hrpu ljudi koje nisam vidjela sto godina i baš se veselim tome. Da, vrijeme... Nije da mi posebno smeta jer volim sunce i vedrinu, ali mi je bed što je pretoplo. Osim toga, volim pravi prosinac, sa snijegom, zimom, hulahopkama... Dobro, kape i šalove baš ne volim, ali volim kad stegne, sterilizira svu trulost jeseni. Kada je sve čisto i bijelo, zrak miriše tek na kolače ili kakav ukusan ručak, kokice... A ljudi su obučeni, Bože me sačuvaj! Majušne majčice, kratke hlaćice, čizme, šalovi, kape, bunde, pa opet cipelice... Ja se oblačim uvijek isto, rifle ljeti zimi, obične majice ljeti, zimi. Zimi malo deblja jakna, više slojeva majica, više cipele koje nosim od prve jače kiše do travnja. Baš sam nemaštovita. Deba me je neki dan zajbavao i rekao da ne bi bilo loše da se počnem ljepše oblačiti. Ono, stalno sam u tim pamučnim majicama (sve boje, bez ikakvih natpisa) i jaknicama s kapuljačom. Ubedirao me je jer ni nemam drugačije odjeće. Imam hrpu košulja, ali kada ih obučem, nekako kao da nisam ja. Sviđa mi se hrpa nekih stilova koje bih rado nosila, ali bih si bila čudna. I drugima bih bila čudna vjerojatno. Misilim da se moram samo odvažiti i početi... kupovati takvu odjeću. Iako mi je trošenje veće love na odjeću bogohuljenje. Ono, kupit ću 3 - 4 hlače godišnje..., nekoliko majica..., gaće, potkošulje, čarape, grudnjak, koju jaknicu... i to je to. Super je jeftino, služi svrsi prekrivanja tijela od vanjskih utjecaja i gotovo. Sve ostale kerefeke su mi smiješne. RAdije tu lovu pojedem, popijem, pročitam, poslušam (nadam se da kužite). I preparativna kozmetika, naravno. Baš sam se nasrala. Pusa! Uživajte u ovom toplom i sunčanom prosincu, a za Božić će valjda biti snijega! A onda slijede i siječanj i veljača! Pusa!!! |
05.12.2006., utorak
Dobra volja je najbolja, to si stavi za uho!
|
Deba je depresivan. Deba misli da ga ne razumijem. Sjeban je jer ima još jedan ispit, diplomski i za 20 dana 30 godina. Deba je jarac. A sve to nisu razlozi. Za jednog lava. Uopće ne znam kako se ponašati. Podupirem ga, pozitivna sam, tješim... Kada vidim da nema pomaka, popizdim, vrijeđam, odvratna sam. Znam da nema svrhe. Treba biti tu i sada i zauvijek. Dati do znanja da što god se desilo... Ne znam zna li, ali uvijek je tako. Da, zna li? To je bitna razlika. Na proljeće planiramo to famozno potkrovlje. Proljeće, ono, peti - šesti mjesec. Ako i ne bude radio, nekako ćemo skucati kredit od moje plaće. Radim k'o pas jer znam za što radim. A on mi večeras kaže: Ti stvarno misliš da ćemo graditi potkrovlje? I sjebe me, ljudi moji, u trenutku. Imam veliku volju za životom. Mislim da ću živjeti jako dugo godina. Imam puno toga životinjskog u sebi. Svakog sam trenutka spremna za borbu za opstanak. Deba je puno civiliziranija osoba. A to ne valja. Zato ga stalno izvlačim, a depresije su prilično učestale od kako je prestao raditi. Bila sam sretna jer sam mislila kako će bar imati vremena za završiti faks. A on sad filozofira. A ja ne znam kako se postaviti. Kada ga pustim, onda odeee... Znam da ćemo se jednog dana smijati. Ali sada mi uopće nije do smijeha. A nema ni snijega. |
Zez
Da znam. Sutra. Sutra je sveti Nikola.  |
04.12.2006., ponedjeljak
Zvončići zvone zvon zvon... a aa aaa
|
Osjetite li vi dolazak Božća? Ja malo da. Ono, hvata me. Grad je već odavno okićen, ali uopće mi nije bila fora. Sada već malo je. Neki dan sam čula jednu od najdražih božićnih pjesama, na radiju. Nemam pojma kako se zove. Sada se ne mogu sjetiti ni melodije, ali me uvijek rasfićuka. I bilo mi je super. Uvijek serem protiv komercijalizma i kupovine, ali mislim da ću i ovaj Božić kupiti hrpu darova. Jednostavno me veseli kupovati ljudima gluposti koje vole, a nikada si ne bi kupili. Volim i primati poklone. Obožavam sve u vezi bilo kakvih poklona. Istina, Deba baš nema smisla za to pa uvijek zajedno kupujemo moje poklone. Nema iznenađenja, ali dobro je to. Tko zna što bi mi sam kupio. Neki dan me je pokušao nagovoriti da si za ovaj Božić ništa ne kupimo jer je glupo da poklone donosi djeda Mraz koji je zapravo replika sv. Nikole. Onda sam mu rekla da meni poklone nikada nije donosio djeda Mraz nego mali Isus, a Nikola je svoje poklone nosio posebno, 6. prosinca u čizmicu. O Bože, pa sutra je sveti Nikola. Teta bi mi uvijek nešto ubacila u čizmicu, čak i kada sam odrasla. Ove godine je dala svakome po 100 kuna što mi je super smiješno jer radim. Ali znam da joj je to zadovoljstvo. Od te love ću si kupiti telefon u sobu da mogu brbljati iz kreveta. O gdje su mene odnijeli blagdani. Baš se veselim. Skoro sam napisala ideje o tome što bih mogla kupiti Debi (a imam ih više), ali neću jer ponekada čita blog. Iako znam da će izvući to iz mene prije Božića. Uvijek me nasamari pa mu na kraju kažem što ću mu kupiti. K'o mala djeca smo. Od njega sam tražila arafaticu, ali tko zna što ću još izmisliti do Božića. Inače, kuća nam je već totalno okićena. Ne volim baš te fore tako rano jer ipak je sad u nedjelju bila prva nedjelja Došašća. Za mene se kuća kiti neposredno prije Božića, a bor na sam Badnjak. Stara se voli igrati pa je danas izvukla sav nakit osim onoga za bor. Nije mi to bed pogotovo ako nju veseli. O Bože, ako bude išlo sve po planu, Deba i ja bismo idući Božić mogli čekati u svom gnjezdašcu! Kako bi to bilo lijepo i kako se tome veselim. Već drugu godinu za Božić neću biti u Mikanovcima što mi prilično nedostaje. Ponoćka u mikanovačkoj crkvi je posebna i nezamijenjiva. Mislim da je i teta tužna zbog toga. Trebala bi i ove godine na Božić doći k nama. Bit će drugačije, ali lijepo. Sjećam se prošle godine. Bilo je super smiješno. Teta i ja smo se uvijek na glas molile prije jela na Badnjak, Božić i ostale blagdane. Debini starci nisu baš praktični vjernici, stari je poput njega, ateist, a baka ide u crkvu. Zamolila sam ih da se pomolimo prije jela. Svi su bez beda pristali što je ispalo jako smiješno, ali i lijepo. Ovaj je post trebao biti kratak. I da, snijeg mi miriše u zraku već danima. Jedva ga čekam! Jedva čekam Božić!!! |
03.12.2006., nedjelja
Obiteljska posla
|
Možda nisam fer, ali danas sam skroz popizdila. Inače, Deba i ja živimo s njegovim starcima. Ono, ja se uvalila u kuću nakon 3,5 godine veze i sad sam ovdje već 2,5 godine. S nama živi i baka, a sve u trosobnoj kući. Inače sam dosta temperamentna, ne dopuštam si da me se zajebava, smetaju me neke sitnice, ali oni mi karakterno odgovaraju pa se svi skupa manje više slažemo. Naravno, najbolje je kada sam sama s Debom. Nikada se ne svađamo ni ne prepiremo, ako mi netko ide na živce, maknem se i to je to. Ali, nedjeljni ručak je totalno druga priča. Tu znam popizdit... Danas sam radila do pola 3, došla kući željna nedjelje i odmora, toplog ručka i razgovora s Debom, a kad ono. Uglavnom, nedjeljom na ručak dođe druga baka pa kada oni odručaju, stolu pristupamo Deba i ja što ne bi bilo bed da se oni maknu od stola. Ali, druga baka uvijek kuka kako joj je u dnevnoj prenisko pa nas za vrijeme cijelog ručka udavi svojim lovačkim pričama koje sam čula već 500 puta. Deba i ja uopće ne možemo pričati, a hranu nabacamo u sebe kao da jedmo slamu. U tim mi se trenucima sve gadi. Uz to ona i stara cijelo vrijeme puše što me strašno smeta jer sam već dugo godina nepušač i ide mi na živce kad netko puši dok jedem. E sad, i stara je danas radila do 2, stari je skuhao ručak, a baka (koja je s nama) nije radila ništa iako je imala silnu želju. Stari je ispekao i kolač. Poslije ručka sam se prihvatila suđa da bi stara rekla, ja ću suđe. Mo'š mislit. Onda je rekla kako će ona oprati štednjak kojeg je stari totalno zasr'o, ja sam rekla ne treba, a onda je jedva dočekala. Ja nju ne bi ništa ni pitala nego bi joj pomogla. Osim toga, za to vrijeme nij e ništa drugo radila nego sjedila pokraj mene i dimila. Tako da sam oprala hrpu suđa uz tepsiju od kolača, pobrisala štednjak i totalno zamračila. Debi sam rekla da ako u ovo vrijeme iduće godine ne budemo imali svoju kuhinju, da neću biti ni u ovoj. Planiramo graditi potkrovlje i zaista jedva čekam da se maknem od svega. Uvijek se uvale u kuhinju dok jedemo, ne možemo ništa sami napraviti da nam nisu za vratom, stalno nas dave kojekakvim pitanjima i svojom prisutnošću. Mislim, predivni su kakvih ima i stvarno ih volim, ali u takvim situacijama ne podnosim tetu koja me odgojila i ovo mi zaista smeta. Stvarno ne mogu vjerovati da ne kuže koliko nas nekada znaju udaviti. Istina, kada budem sve sama morala raditi, peglati, prati, kuhati bit će mi teško, ali znat ću da radim za sebe i neće mi biti bed. Eto, morala sam olakšati dušu. |
