šegrt Hlapić.blog
29.10.2006., nedjelja
Jovo nanovo
|
Jučer mi je snajka poslala poruku kako je moj pametni brat ponovno počeo piti i žderati. Po starom. A kreten je od takvog načina živtota dobio šećer. Baš sam ga neki dan hvalila kako je discipliniran. Kako je nevjerojatno da se drži nepijenja alkohola, a pio je 4 litre piva, rakije i pelinkovca dnevno. Kako je počeo jesti kelj, a mislila sam da je zaboravio kako ta biljka izgleda. Kako je smršavio i kako se brine za svoje zdravlje. Usporedila sam ga sa tatom koji se cijeli život zajebav'o ne misleći na nikoga, a na sebe najmanje. Kukavica je bio samo onda kada se s nekim trebalo potući. Mislila sam kako će brat biti veća kukavica i da će prestati sa sranjima prije nego se ozbiljno ne razboli, ali kako jabuka ne pada dalje od stabla, ide istim putem. A jebiga, u svakom zlu i neko dobro. Možda će mojim nećacima biti bolje bez glupog oca koji je svaki dan pijan, koji maltretira mamu, izgleda k'o svinja, ponaša se još gore... Znam da zvučim bezdušno. Ali... preko nekih se stvari lako može prijeći kada znaš što one sa sobom nose. Nemir, strah, neugodu, prezir. Baš me zanima što će reći i kakvo glupo opravdanje imati kada ga danas nazovem i pitam zašto je toliki kreten. |
28.10.2006., subota
|
Teško je u ovim trenucima živjeti u Osijeku. Večeras sam išla popratiti priredbu 12. dana makednoske kulture. Znala sam da će biti zabavno pa iako je bila subota, a kod kuće se roštiljalo, čak mi nije bilo teško pokupiti stvari i otići popratiti taj događaj. Vozim se GPP-ovim autobusom, slušam mjuz i nekako neizbježno dođem do Urbanovog Astronauta. Ne znam zašto, ali ta stvar zaista zna kada će se naći na repertorau mog MP3 playera. Gledam ulice kroz prozor busa i mislim si kako su do prije 15 godina zidovi zgrada na Vukovarskoj, ali i bilo kojoj drugoj ulici, čuvali leđa Osječana. Na njima su ostali tragovi ljudi koji su se bojali. Iskonski su se bojali za svoje obitelji, kuće, živote. Svakodnevno nas vesele nove boje starih fasada, ali nekako se ne da isprati ta gorčina koja živi u sjećanjima. Uvijek sam prezirala ljude koji žive od prošlosti, koji se neprestano osvrću živeći na ružnim danima i pitanjima, gdje si bio '91? Možda će mi već sutra biti žao što sam pustila u opticaj ovaj post, ali imam potrebu. Možda i pivo, na žalost, Karlovačko (imamo goste) radi svoje, ali toliko se emocija večeras složilo da ih moram ispljuniti ako želim mirno spavat. Zatvorili su tog Glavaša. Ne znam je li mi žao. Čitavo vrijeme tvrdim kako je sigurno kriv i kako je to zaslužio. Imamo osjećaj da se srce otima i da želi reći nešto drugo. Ne dam mu jer moja glava zna ZNA da nema opravdanja koji bi opravdao ubojstva metak u čelo. Razumijem sve ono što se događa na bojišnici, ali ubojstva u garaži, na Dravi... ne razumijem. I zato mi je žao Glavaša, žao mi je što si je to uopće dopustio. Žao mi je što uz njega pate ljudi koji to nisu zaslužili. Kojima je u tim trenucima na pameti bila samo domovina, i to ne Hrvatska, nego Slavonija, Osijek, njihovo dvorište na, možda Jugu 2. Da razjasnimo, ja sam teški lokal patriot i kada me netko pita što sam, prvo sam Šokica pa Slavonka. I zato mi je žao. Žao mi je što mnogi ne razumiju zbog čega je Glavaš zatvoren. Mnogi u njegovu uhićenju vide obezvređenje borbe za svoje dvorište. Mnogi u ovome vide pljuvačku u obraz, a to nije isto. Zločin se mora kazniti, ali ljudima koji su proživjeli to što su proživjeli to nikada neće biti jasno. I ne treba ih zbog toga osuđivati. Ako im ne možemo pomoći, možemo se za njih moliti. Znate li da je za vrijeme 2. svjetskog rata u Rusiji postojala zgrada u kojoj je bila škola ili tako nešto, uglavnom ustanova s puno djece ili ljudi koji su poginuli kada je bombardirana iz zraka. Bila je sravnjena sa zemljom. Kasnije je na tom mjestu sagrađen Černobil. Negativna je energija privukla još više negativne energije. Zato se bojim za moj Osijek i Slavoniju. Što će se još dogoditi sa zidovima koji su do nedavno bili zaštićeni s vrećama pijeska i gledali mrtve na ulicama? Voljela bih kada bi mogla sve Osječane izvući na ulice da svojim pljeskom i pjesmom istjeraju zle duhove iz grada i da se zlo nikada više ne vrati. Makednoci su bili sjajni. Na kraju su članovi KUD-a Željezničar iz Osijeka zajedno s Vardarkama, Malim i velikim tancem otpjevali Makednosko devojče. Sjetila sam se svojih slikovnica iz djetinjstva. Bilo ih je sedam. Slovenija, Hrvatska, Srbija, Vojvodina, Kosovo, Crna gora i Makedonija. Opisivale su način života, prirodne ljepote, nošnju, hranu i tradiciju. Bili smo gotovo jedno o čemu je jučer na promociji dokumentarija Makedonsko kulturno društvo 1994. - 2006. kojega je napisao Blagoja Jovanovski, moj nekadašnji profesor Makedonskog jezika i književnosti pričao, također profesor Stare hrvatske književnosti, Stanislav Marjanović - poslije Strossmayera, a ispred Balaševića, najveća duša slavenska. I zato mi je žao. |
26.10.2006., četvrtak
Predstojnik mišjeg kabineta
Deba me danas nazvao oko pola jedan na posao i pitao znam li koga ima u kabinetu fizike? Nisam imala pojma. Prvo što mi je palo na pamet bio je Đurica purica. Kaže Deba, imam jednog bišekana. Upitnik iznad glave nije dugo trajao jer sam skužila da se radi o mišu. S oduševljenjem je pričao o maloj životinjici (kao da prvi puta zaista vidi miša) koja je jako lijepa jer izgleda poput miševa iz slikovnica. Umrla sam od smijeha. Bilo mu je žao jer se miš boji jer je mali jer ne zna izaći van i tako dalje.  Predložila sam mu da ga uhvati za rep i baci kroz prozor. Rekao je da mu je to bed jer se boji da ga ne povrijedi. Moš mislit, pa mišekan to ne bi ni osjetio. Mislim da se Deba zapravo malo bojao. Onda sam mu predložila da ga uhvati papirom pa je prekinuo vezu kako bi to napravio. Poslije mi je pričao kako je u tom trenutku ušla druga profesorica s kojom dijeli kabinet, iznenadila se kad je skužila miša i onda zaključila kako treba reći podvornicama da sutra donesu otrova. Deba će sutra ponijeti sira trapista da miš malo ojača kako bi mogao izaći van i izbjeći opasnost. Uostalom, zašto ne bi imali miša u kabinetu fizike. Deba se odmah sjetio Amosa, miša koji je sudjelovao u pisanju američke deklaracije nezavisnosti.  Kaže Deba kako je lijep jer ima gustu dlaku, a ja pretpostavljam da je to zimska dlaka. Nadam se da ga nitko neće zgaziti, otrovati ili zalijepiti onim odvratnim ljepilom. U djetinjstvu sam se nagledala gomile miševa. Uvijek bi u ovo vrijeme godine ulazili u verandu, a onda i u kuhinju. To je bio pravi pakao jer ih je teta mrzila. Mislim, mrzila. Bila je ravnodušna prema njima inače. NIje ih se bojala, ali joj je bilo bed što ulaze u kuću. Hvatali smo ih na svakakve načine. Od lonca na orahu, mišolovki, mačaka, a onda i tih odvratnih ljepila. Najgore je bilo to što je uvijek štedjela ljepilo. Morala sam na komadiću kartona istresti malo ljepila, razmuljati ga tako da unutra ostane prazan krug kako bi se što manje ljepila potrošilo, a u krug staviti komadić slanine, kobasice ili sira. Onda bi se miš zaljepio, no njoj je bilo bed baciti sve skupa jer je hrpa ljepila ostala neiskorištena pa bih morala skidati još žive miševe. To mi je bio totalni bed jer su mi miševi uvijek bili preslatke životinjice. Zamislite da se u nešto ulijepite i onda dođe neko veliko čudovište i krene vas gurati s ljepila s nekim drvcetom i sličnim. U kojoj su oni agoniji bili. A tek ja.  Onda sam skužila da ih treba prije ubiti kako se ne bi mučili. Otresla bih ih s tim komadom drveta po glavi. Često su krvarili, ali ih je barem manje boljelo. Nikada nisam plakala iako sam bila strašno tužna zbog toga. Jednom sam imala parcova za ljubimca. Ne pravog parcova, onog bijelog kućnog. Dobila sam ga kad je već bio veći. Do tada je vrijeme provodio u kavezu pa je bio strašno nespretan. Dala sam mu ime Milovan po mom dotadašnjem najdražem profesoru. Milovan je bio velika maza. Obožavao je grickati skripte, a hrpu puta bi me probudio kada bih zaspala na fotelji pred TV-om. Tata i brat ga nisu voljeli. Nije im se sviđao njegov dugi parcovski rep. Inače im je bio lijep. Poslije sam ga odnijela u Mikanovce, a tamo je često znao izaći iz kaveza. Kada je prvi puta izašao, teta ga je vratila unutra što me je totalno iznenadilo. Nisam mogla vjerovati da joj nije bilo bed. Znala je da je meni stalo pa se primorala na to. Kasnije je izašao i pojeo otrov za parcove koji je stajao u šupi. Bilo mi je odvratno što to nikada nismo previdjeli. Nije mi palo na pamet da bi jeo tako nešto kada je uvijek imao hrpu fine hrane u kavezu. Brzo je uginuo. A sad objašnjenje za predstojnika kabineta. Deba je zadužen za nabavku nekakve aparature za nastavu fizike pa je lupio kako mu je kolegica rekla da je predstojnik kabineta ili tako nešto. Dobro pa nije rekla čuvar pečata kabineta nastave fizike. Zbog malog mišonje koji sada možda caruje u tom kabinetu dobio je titulu predstojnika mišjeg kabineta.  |
20.10.2006., petak
Najbolje se putuje...
|
Uskoro idem u Mikanovce. Teta se danas vraća iz doma. Već kuka kako će nakon 6 mjeseci okružena hrpom ljudi opet biti sama. A kuka i kada je tamo jer joj smrdi baba s kojom je u sobi. Zapravo, bilo bi najbolje da je nema. Ali neke stvari ne biramo. Danas sam joj rekla da bi bilo dobro da joj nabavim psa. Popizdila je i pitala me da valjda ne mislim ozbiljno. Slagala sam da ne mislim. Ali svejedno mislim da bi joj dobro došao pas. Ode mi još jedan vikend u nepovrat. A lijepo sam mogla uživati kod kuće. Sinoć je Igor Mandić imao predstavljanje knjige, autobiografije Sebi pod kožu u Magisu. I lijepo je zaključio ono što već svi znamo. Život je tako nepredvidiv. Sami sebe ne smijemo shvaćati previše osobno. Trebamo šutjeti i raditi. A ja bih još dodala, i boriti se za druge. Dvolično. Ispada kako mi se ne da boriti za tetu. Pa i ne da mi se. Ali se borim. Danas sam super izvozila rikverce. Postajem pravi maher. Jedino sam u gradu malo mulac. Uglavnom ne pratim znakove, ali zato bez beda skužim jesu li drva za ogrjev složena po pravilu ili u križ. Što ima u izlozima i kako izgleda žena na biciklu. Ma bit će sve ok. Jedino mi Deba ostaje sam preko vikenda. A popila sam mu i posljednju čašu piva.  |
19.10.2006., četvrtak
Životni učitelji
Prije par mjeseci, više se ni ne sjećam kada točno, sam krenula na vozački. Kolegica s posla, moja draga D. nagovorila me, gotovo natjerala da se upišem jer sam stalno nešto odlagala i odugovlačila. Smiješne su mi bile sve one predradnje, liječnički pregled i te fore. O predavanjima da ne govorim. Nekada su bila nevjerojatno dosadna, a gradivo mi se u odnosu na praksu činilo strašno apstraktno. Zamisli, ja ću voziti. Bilo mi je smiješno jer do tada nikada nisam sjedila za volanom. Samo sam jednom pridržala volan tatinog traktorčića i jednom volan prijateljevog automobila.  Predavanja sam odslušala, položila teoriju, istina od druge, a onda mi je trebalo gotovo mjesec dana da uopće počnem voziti. Bila me je malo frka, ali ne tolika koliko sam očekivala da će biti. Prvi me je sat instruktor učio tek komandama u autu i sličnim glupostima. Sjela sam tek toliko da dobijem osjećaj pritiskanja kvačila, mijenjanja brzine i sličnog. Insturktor je stariji čovjek i kako inače bliske ljude doživljavam kao obitelj i uspoređujem ih sa članovima obitelji, njega sam odmah prihvatila kao oca koji će me nečemu naučiti. Sad, prilično bih se zajebala da me vlastiti tata (koji je već tri godine pokojni) učio voziti jer je bio nevjerojatno nervozan, netrepeljiv, nije baš imao sluha za tuđe pogreške. Što je najgore, tu sam manu naslijedila od njega i kada bilo što radim, htjela bih da to bude što prije i što bolje napravljeno.  E sad, tu je moju brzopletost već drugi sat prepoznao moj dragi instruktor jer sam sve htjela odjednom napraviti. Mislila sam kako ću čim sjednem za volan odmah znati voziti. Što je najgore, već i drugi očekuju od mene da sve odmah znam pa mi je tako Deba nakon drugog sata rekao: ja sam mislio kako ćeš ti odmah skužiti vožnju, kada treba stisnuti kvačilo, mijenjati brzine. Ne mogu vjerovati da to ne znaš. Isto mi je rekao kada sam krenula učiti rolati.  E pa, nisam baš tako pametna koliko god volja bila snažna. Ovo je bio tek uvod u ono što se danas dogodilo. Mislim, ništa tako značajno, ali nekada nismo ni svjesni koliko nam znače ljudi koje poznajemo tako kratko. Došla sam u dogovoreno vrijeme na parkiralište, ušla u auto i odmah po instruktoru skužila da nije baš raspoložen. Inače je uvijek ok, zna se našaliti, ali me i ozbiljno i strogo upozoriti na pogreške. Odmah sam mu rekla što sam primjetila. Rekao je da je umoran (a bilo je tek 10 sati) od ljudi koji ne žele shvatiti njegove primjedbe. Izgleda da mu se netko suprotstavio kada je tri puta morao ponoviti i upozoriti na njegovu pogrešku. Baš se osjetio umor, čak se malo pizdio što ne bih već sama napravila ono što trebam nego sam čekala da mi on to sam kaže i tako dalje... Učila sam voziti u rikverc između čunjeva i nije mi baš išlo najbolje i bio mi je totalni bed zbog toga. On me pomalo grdio, a ja sam šutjela jer sam znala da je u pravu. Sat je bio gotov pa smo se odvezli do Zrinjevca gdje se parkiraju automobili auto – škola. Ugasila sam motor, spustila ručnu, otpustila kvačilo i onda iz prve prebacila u ler na što je totalno popizdio. Sad, zašto sam to napravila i zašto nisam smjela napraviti, nije ni bitno, no to me je strašno rastužilo.  Ne to što mi se obraća takvim tonom i na takav način nego što sam ga rastužila već tužnog. Slušala sam, klimala glavom i osjećala kako mi naviru suze. Znala sam da bi to u ovom trenutku bilo strašno, no nisam se mogla suzdržati. Suza je kanula, a on se zacenio. Mislim, nije popizdio, ali znamo kako muškarci reagiraju na ženske suze. Vidjela sam da mu je žao i da se osjeća strašno, a onda mi je bilo još gore. Rekla sam mu zašto plačem i da mi je žao što ispada da ga nekada ne slušam, ali stvar je u tome što je instinkt nekada jači od mozga. Upravo sam ja ta koja uvijek govori kako je sve u glavi i kako je mozak jači od svakog poriva. Inače uspijevam, ali u vožnji su neke stvari drugačije. Tek sada shvatila kolika je uloga tog čovjeka u mom životu. Zvuči pretenciozno, ali koliko vas ljudi u životu uči nečemu tako važnom. Roditelji se trude malo dijete naučiti hodati, jesti, ići na lonku, pričati što je prirodno za čovjeka i kada ga netko ne bi tome učio, uz druge bi i sam naučio. U školi i na faksu nas uče stvarima koje nas zanimaju, proširuju vidike i osposobljavaju za rad u struci. Životni te partner osim nesebičnoj i bezuvjetnoj ljubavi uči suživotu, kompromisu, poštivanju želja drugih. A vožnja, ona je poput hodanja. Nevjerojatno važna i nemamo je od koga naučiti (a da bude priznata vozačkom dozvolom) nego od instruktora. Ako ne naučimo odmah dobro hodati, nećemo nikoga time ugroziti, ako ne radimo dobro svoj posao, dobit ćemo otkaz, ali ako naučimo loše voziti itekako možemo ugroziti nečij život. Zato mi je bilo grozno. Moj me učitelj uči nečemu tako važnom, a ja ne uključujem svoj mozak i ne dopuštam mu da sluša njega nego puštam da ruke i noge rade po svom. Zato sam se rasplakala jer je izgledalo kako sam neposlušna i kako mi nije stalo, a on se toliko trudi. Skužio je o čemu se radi i rekao da zna da imam volje za vožnjom, ali da mi mozak mora biti jači od instinkta. On je definitivno jedna od značajnijih osoba i učitelja u mom životu i mislim da će me osim vožnje naučiti puno toga važnijeg. No, i vožnja je sama po sebi nevjerojatno važna. Nadam se da ću biti dobar vozač. |
16.10.2006., ponedjeljak
A sada zaista...
Sada mi blog izgleda super romantično iako sama i nisam baš takva. Bar se ne smatram takvom.  Zašto šegrt Hlapić? Sada, nakon svih ovih godina i razmišljanja i seciranja dojmova mogu reći kako mi je upravo taj mali dječak "malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao kraljević Marko, mudar kao knjiga i dobar kao sunce". Nisam malena kao lakat, ali pokušavam biti vesela kao ptica i hrabra kao kraljević Marko. Mudra kao knjiga nisam, a dobar kao sunce je mogao biti samo šegrt Hlapić. Toliko je dojmova i toliko dugo želim zbaciti kamen sa srca, ali dok ne nađem svoju knjižicu Šegrta Hlapića, svoj životni molitvenik neću se smiriti. Istina, mogla bih ih kupiti na desetke, prelistati sva izdanja svih mogućih oblika, ali ja želim svoju knjižicu, svoje Čudnovate zgode šegrta Hlapića izašle u biblioteci Lastavica. Nekada je to bila knjiga moga brata. Čak se nespretnim štampanim slovima i potpisao na tu knjižicu, na samoj naslovnici. Nekim ružičastim flomasterom. Ne sjećam se kada sam prvi puta pročitala ove zgode. Ali sjećam se prizora kada sam siguran da sam čitala. Sikirevci, moja rodna kuća, prednja soba (od ulice), veliki bračni krevet, polumrak, hladovina, šorc od pliša, majica bez rukava i šegrt Hlapić u rukama. Kako sam skupa s njim prolazila sve avanture, bila ljubomorna na Gitu, uživala u igri s Bundašem. Ne sjećam se koliko sam ga puta pročitala. No, znam da bi se često događalo da kada spremam sobu, mičući knjige s police stolića nailazim na Hlapića, uzimam ga u ruke, otvaram i ne nastavljam sa spremanjem sobe dok ga ne pročitam. Nakon toga ga godinama nisam čitala, ali sam ga nosila sa sobom. Prošao je valjda sve studentske stanove. Bar ja mislim da je jer ga sada ne nađem. Ne znam gdje sam ga ostavila ili kome sam ga dala. Možda je ostala kod starog, a možda je negdje zametnuta u mom novom domu. Njegova neprisutnost me jako muči. Nekada se navečer jako rastužim kada shvatim da ga nema. Ta mi je mala knjižica pružala sigurnost jer šegrt Hlapić je pobjeđivao svako za njega veliko zlo. Ponekad poželim (da ga stavim u njedra... ) da ga mogu staviti ispod jastuka, a onda ujutro omirisati stare požutjele stranice koje mirišu na vlagu, uspomene, kuću i prednju sobu koja više nije u našem vlasništvu...Tražila sam je na svim mogućim mjestima. Samo se sjetim, a onda prerondam sve moguće police, kutije, zakutke. Nedavno sam nazvala brata da ga pitam jesam li šegrta Hlapića posudila nekome od njegovih klinaca. Moj je brat inače pravi Del Boy, prodaje sve i svašta na autopiji pa mi je odgovorio da nema šanse da je kod njega jer se točno sjeća kada je na autopiji kupovao klincima Hlapića, a kada su ga pročitali, opet ga je prodao. Kao i svu drugu njihovu lektiru. Užas. To mi je bilo dovoljno. ja: ok, ništa onda, pokušavam tog hlapića naći, ali nigdje ga nema. ako se sjećaš, na njemu je bio tvoj potpis brat: nemam pojma ja: ma da, štampanim slovima brat: ti si luda, šta će ti to ja: pa eto, kao što tebi znači neki stari glupi Zagor, tako meni Hlapić, kao da nisi isti brat: ma nije kod mene ja: ok, pozdravi klince i Ljubu brat: a kako dragi, je li diplomirao ja: ne, kada bi diplomirao, nije ni bilo faksa preko ljeta brat: a šta ja znam, kada se vraća baka ja: za svisvete (uopće mi se ne da pričati) brat: da, kakvo je stanje u Sloveniji, možda se i ne vrati ja: da (sad ga već mrzim) brat: a šta kažeš na papu, dobro je rekao mudžahedinima ja: jako pametno, da je normalan nikada mu takvo nešto ne bi ispalo. on je javna osoba i treba paziti šta govori brat: šta, bio je u pravu, sve te mudžahedine, srbe i ostale treba... ja: brate, ne da mi se o globalnim temama, ako ti je toliko stalo, odi na trg i sve im lijepo reci brat: pa i hoću, da znaš ja: ajd sad bog, ne da mi se više pričati brat: a šta kažeš na Mađare, oni su pravi ja: ok, bog (spuštam slušalicu) To je bilo posljednji puta kako sam ga čula pijanog. Rijetko se viđamo. Ja puno radim, a kada dođe vikend ili opet imam posla, ili nemam pa mi se baš ništa ne da, kamo li otići do njega. Iako nije daleko, tek pola sata busom od Gajevog. Dobro, i 20 minuta s Juga  (polažem vozački).Idući puta kada smo se čuli, a prošlo je dosta vremena, rekao je da već 16 dana ne pije. To me nije previše uzbudilo jer je imao takvih perioda. Pet dana ne bi pio, tri bi i tako nanovo. Kontala sam da je ta praksa i ovaj put. Bio je tužan što se ne javljam pa sam obećala doći taj tjedan ili vikend. U petak me je nazvao i rekao da roštilja to popodne pa da dođem. Debu nisam ni zvala jer me svaki puta odbije. Mislim, odbije, jednostavno mu se ne da pa ga ne volim gnjaviti. Zato sam ga ovoga puta i zaboravila zvati. Poslije mi je bilo bed i žao jer je ispalo da ga isključujem, ali on to nije tako shvatio. Ni brat ga više previše ne zove jer zna da se ovaj neće odazvati. Mislim da ću ipak morati poraditi na tome. Da, hodala sam kroz naselje u kojem nisam bila od svibnja. Dosta se toga promijenilo, a onda mi je i Erik uletio u naručje. Istina, pogled je bio na vrečici sa slatkišima, ali znam da me se poželio. Poljubila sam se s ljubom i veselo, fićukajući ušla u kuhinju. Ondje me čekala druga osoba. Brat mi je strašno smršavio. Inače, imao je okruglu glavu koja se spajala s vratom i ogroman napuhan trbuh. Presjeklo me. Sjetila sam se 16 dana be cuge i tek me onda zabrinulo. Brat: Mislio sam da ti ne kažem. Imam šećer. Trigliceridi su mi bili 91, a treba biti 1,7, šećer 19, a i kolesterol mi je bio visok. Kada sam saznao za šećer, htio sam otići u šumu ubiti se. Sada je ok. Znam da ćeš srati jesam ti govorila... Ja: Neću ti ništa srati. Jebiga, trebala ti je šamarčina da se promijeniš. Svako zlo za neko dobro. Brat: Doktori su se bojali da ću pasti u delirij jer sam dnevno pio 8 piva, pelinkovac i rakiju. Da mi se nije dogodilo ovo, umro bi od ciroze jetre... ... pričao je moj brat, tek deset godina stariji od mene. Odjednom se postarao, uozbiljio. Roštiljali smo tek pet krmenadli i 6 skuša. Istina, bilo nam je više nego dovoljno, ali nekada bi to bile enormne količine hrane. Bilo mi ga je žao. Moj svemoćni, nedodirljivi brat koji bi vozio mrtav pijan u autu punom djece. Odmah sam tu večer zahvalila Bogu na šećeru. On zna što radi. Brat je prevelika kukavica da bi se izlagao sranjima. Bar se nadam. Moj tata nije bio kukavica, on je jebao život do kraja. A onda ga je život skar'o u 66. godini. Uskro će biti tri godine kako je umro. Pušio je dvije kutije dnevno, pio rakiju i pivo. Prkosio svima, a najviše sebi i onda je umro tako da je ovisio o drugima. Koje je, naravno, zajebavao. Drago mi je što je moj brat naučio na tuđim greškama, što je naučio biti kukavica. Tata me je zvao fićukajla jer sam uvijek ulazila u kuću fićukajući. Vesela, hrabra već dugo godina, ponešto i mudra, a mislim i dobra. Pokušavam. |
četvrtak, 12. listopada
|
Još uvijek sam na poslu. Pola pet je, ali i Deba je na poslu pa nemam tako veliku grižnju savjesti. Sunce je već došlo na ovu stranu zgrade pa već ozbiljno grije. Pijem drugo pivo i lagano se spremam kući. Na grah. Večeras idem na Partibrejkerse, po zadatku Debi se ne ide pa ću biti osuđena na kolegu s posla. Mislim, nije bed, strašno je drag. Pravi šmekac kako bi rekla M. Strašno fin, gradski dečko, prefin za povratiti. Nikada ne bih mogla imati takvog frajera. Mislim, nije da volim grube dečke što pokazuje to što sam s Debom bebom, ali prestrašno je kada netko u ovo vrijeme ima manire od prije 50 godina. DA SE RAZUMIJEMO, NISAM PROTIV MANIRA, ali mi se ne da ograničavati se na takav način razgovora, druženja i sličnog. Uvijek promijeni glas kada preko telefona govori s nekim "važnim". Unjkavo izgovori svoje ime i prezime, uđe sam sebi u šupak, cijelog ga obliže i onda je opet na telefonskoj slušalici. Umiremo od smijeha kada ga skužimo. Još nitko nije pogledao moj blog. A trudim se. Bed mi je ići na nečije tuđe blogove da bi skužili moj. Ali čini se da to tako ide. Možda pokušam. Upravo unjka Opet sam nisam javila svojoj bivšoj cimerici Tanji. Neku sam je noć sanjala, a zajedno smo s Anom, a onda poslije i Marijom žvijeli prije 6 godina. Sanjala sam da je jako lijepa. I je lijepa. Ima onu Cameron Diazovsku facu, nekako zvjerastu, a strašno privlačnu. Jednom je tetin prijatelj rekao kao svi lijepi ljudi imaju uglavnom životinjske face jer fizički još nisu evoluirali. Ta me teorija tješi godinama Uglavnom, nekoliko dana nakon sna saznala sam, na koncertu Gustafa da se Tanja udala. Za svog dugogodišnjeg dečka. Baš mi je bilo drago. Vjerojatno sam je sanjala baš u to vrijeme. Već joj se dugo želim javiti, a nikako da napravim taj korak. Voljela bih biti s njom u kontaktu. Makar mailom. Zapravo i bi samo mailom jer mi se inače ne da razgovarati s ljudima preko telefona. Snovi su inače čudni. Ja svaku noć sanjam. I to uglavnom lucidne snove. Neku sam noć sanjala nekakav antikomunistički prosvjed. Skupili su se nekakvi kršćani (da se razumijemo, aktivna sam kršćanka, katolkinja) koji su srali protiv komunista (komunist sam u duši, poput Isusa). Bilo mi je strašno bed, no tu su noć (u mom snu) umrla tri nadbiskupa. Noć kada mi je umrla stara, baka je sanjala da sjedi na krevetu, a ona pokraj nje. U to je pored njih prolazila teta, u bijelom. Baka ju je pogledala, a onda skrenula pogled na mamu, svoju snahu. Nje više nije bilo. Vjerojatno je u tom trenutku umrla. Kada nekoga sanjaš u bijelom, nešto će mu se dogoditi. Teta je ujutro jednu nogu slomila, drugu uganula. Ja sam ostala s bakom koja je već tada nekoliko godina ležala nepokretna u krevetu i čekala neku ekipu koja će me odvesti u Sikirevce gdje su odfurali i mamu. Imala sam 11,5 godina. Sada imam 27 i sve to više nije ni malo bed. Drugi kolega s posla, a imamo ih 10 |
Više nisam sama
|
Neki dan sam otkrila da postoji stranica mog rodnog sela. Pregledavala sam galeriju slika i na njoj otkrila svoju rodnu kuću. Rasplakala sam se jer smo ju prodali. A ja sam djedovinu već davnih dana probećarila. Deba se vratila s večere. Više nisam sama. Sada me zajebava zbog bloga. Ruga mi se jer mu izgleda kao da ga piše neki klinac. Ni ne želim nešto komplicirano. Jednostavnost prije svega. U izražavanju, životu, jelu, dobro, možda ne baš jelu, odnosu s ljudima... Danas sam si kupila zimsku kapu. Šarenu s velikom gombicom. Gombetinom. Moram priznati da mi ne stoji baš najbolje. Ah, kao da mi je to nekada bio problem . A sada bismo mogli PEĆI KESTENJE!!! Prije nego se ucrva. Danas, dok sam ručala skužila sam da u kuhinji nešto pucketa. Prvo sam se uplašila da sam ostavila plin i da se nešto krčka u šerpi, ali nije bila stvar u tome. Pažljivo sam oslušnula i skužila da zvuk dopire iz zdjelice u kojoj je kestenje. Crv je radio svoje. Bio je nevjerojatno glasan. Poslije sam razabrala kestenje, izbacila ono s rupicom, a onda naišla i na debelog zdepastog crva. Pomislila sam da bi dobro došao nekom pecarošu. Bacila sam ga u sudoper. Možda i preživi pa ga u kanalizaciji pojede neki parcov. Neko sam jutro na kući ispred naše skužila ogromnog parcova kako se šeta po ravnom krovu. Vikala sam iš i šic, ali me nije fermao ni malo. Možda se samo pravio frajer, a zapravo se usro od straha. Taman kada sam ga htjela slikati, okrenuo mi je leđa. Stoka. Sigurno se molio Bogu (ali da ja ne vidim) da ne izvučem dvocjevku i raskomadam ga na sto komada. To bi bila slika. Fuj. Vjerujem da pečeni crv ne bi bio strašan za pojesti. Oni u trešnjama nisu strašni. |
Pojašnjenje
Malo sam se igrala pa promijenila naziv bloga. Prvi je post nastao 11. listopada, pa stoga taj nesrazmjer između utakmice i današnjeg datuma. No, to nije ni bitno. Idući se post također odnosi na tadašnji datum, a ovaj iza njega na 12. listopada. Prilično sam zakomplicirala, je l' da? Ako uopće nekoga i zanima.  |
Kao prvo :-)
|
Napokon sam se odlučila pisati blog. Već sam par puta pokušavala, ali mi nije uspjelo. Možda nije bio trenutak. Sama sam kod kuće, imam vremena i mogu s mirom napraviti što i kako želim. Ne znam zašto mi treba blog i koliko će trajati. Nije na nemam viziju, ali bojim se da će završiti kao svi moji dnevnici u djetinjstvu. Prekinuti nakon nekoliko dana upisivanja dojmova. Mogli biste mi i vi pomoći. Nadam se da ću imati vremena i volje. Ono što me motivira je otkrivanje samoj sebi, vama sve ono što me muči, a stoji duboko da bi prešlo preko jezika. Ne obećajem ništa šokantno, već ne izgovoreno i slično. Samo želim da ova igra bude zabavna, bezbolna i da potraje. Tko sam, odakle i što radim, nije toliko bitno. Bavim se ljudima i problemima. Ne rješavam ih, samo na njih pokazujem prstom. Hm, dobro zvuči Uskoro će početi utakmica Hrvatska - Engleska. Nogomet kao i sport uopće rijetko gledam. Ne volim taj način pražnjenja energije koji se usto masno plaća što mu je postala jedina svrha. Utakmicu ću vjerojatno gledati samo zato jer sam sama, kako sam već rekla. Deba je s ljudima s posla na nekakvom kasnom ručku ili ranoj večeri. Dani su kruha, sveopće veselje, a i sama je jesen valjda takva. Barem njezin početak. Stalno se nešto događa, dani starih, oceana, zubiju, čokoladnih papirića, balaca... Sve same prilike da bi se ljudi opustili i uživali u slavljenju nečega. To je ok. Moj je 21-godišnji nećak s kojim sam gotovo odrasla vjerojatno na utakmici. On je skins. Visok je, obrijan i ima ogromne i klempave uši. Jako je smiješan. Kao mali bio je velika dobrica. Zapravo je i sada, ali stvarnost u kojoj živi totalno ga je iskrivila. Postao je mrzitelj svega. Mrzi Muslimane (a tata mu je muslić), naravno Židove (a imamo navodno nekakvog židovskog porijekla), crnce (tu nemamo ništa ), cigane i mnoge druge. Već sam se milijun puta svađala s njim, ali na žalost on ne brani gorljivo svoje stavove nego mi se tek kesi u facu, a to stvarno mrzim. Ne mogu vjerovati da onaj mali dobri dečko nekoga tuče. Zamislite, počinjete tući nekoga samo zato što je Cigan (ne želim ih ponižavati tim izrazom, ali Rom mi zvuči prehladno), a ništa vam pod milim Bogom nije skrivio. Tek je fuckin Cigan koji vjerojatno nigdje ne radi, inače je više gladan nego sit, nema osnovne životne uvjete, školu, normalan život i onda mu dolazi neki objesni skins i krene ga mlatiti. Samo zato što je čovjek, ali Cigan ili Čovjek, ali cigan ili zato što skins nije Čovjek ili je čovjek. Ma! Svaki puta protrnem kada čujem da su negdje neki navijači uhapšeni ili su se potukli. Tako i danas. Uhapšeno je 16 hrvatskih navijača, do sada. On je dinamovac i lako se može dogoditi da je i sam u tih 16. Jednom je pravio nered u vlaku ili gdje već. Bio je totalno lud i pijan (nadam se da je bio samo pijan), toliko da su ga strpali u Popovaču. Kada mi je to ispričao, ostala sam zapanjena. Nisam mogla vjerovati. U Popovaču su uvijek odlazili neki drugi ljudi. U obitelji nikada nismo imali nikoga s takvim problemima. Što samo po sebi, naravno ne bi bilo bed jer ni jedna bolest nije sramota, ali da ti netko nećaka strpa u Popovaču jer je pijan, lud i navijač. To već boli i zabrinjava. Ponekada mi se gadi iako fizički jako sličimo. I ja imam klempave uši. Što je najgore, njegova je majka, moja sestra digla ruke od svega. Kada je sve počelo, kada je počeo slušati Thompsona i družiti s čudnom ekipom, bilo joj je drago što je na taj način izražavao svoju nacionalnost. U kući su se slušale domoljubne stvari, Gradiška i slično. Onda su krenule pizdarije pa joj više nije bilo drago. No sada je digla ruke što je nevjerojatno glupo i jadno. Uglavnom se bavi svojim problemima. Preživaljva, bori s mužem alkoholičarom, ali i s alkoholom. Usput pokušava školovati trinaestogodišnju kćer no taj ću teret s leđa skinuti neki drugi puta. To je sve što mogu učiniti u vezi toga. Sebično pomoći samoj sebi jer njima ne mogu. Baš sam ubedirala za prvi puta. Nadam se da ovaj blog neće svaki puta imati takav ton. |
