šegrt Hlapić.blog
24.03.2008., ponedjeljak
Posveta Biškanu!
|
Biškan je Deba, a Deba je moj muž! Već 9 mjeseci! A zajedno smo (bez i jednog prekida) gotovo 8 godina! I sjajan je! Ono što me trenutno inspirira (a htjela sam pisati o sasvim drugim stvarima) za ovaj post je ono što se događa iza mene. Naime (ovo je onaj glupi novinarski naime  ) Deba svira gitaru, a ja ležim s laptopom u krilu i čačkam po Netu, čitam blogove... Svirao je Bowiea, Waitsa, Dylana..., a onda se uhvatio komercijale poput Plavog orkestra, Crvene jabuke, Prljavaca... koje inače nikada ne svira. No, kako ja uglavnom ne znam tekstove pjesama onih prvih, a ovih drugih znam samo zato jer su postojali (i još uvijek postoje  ) na našim prostorima, krenula sam pjevati s njim. Sjajno je to što možemo na ovakav način podijeliti ovo rano proljetno večer, svatko u svom filmu, a opet zajedno. Naravno, zahvalni smo i tehnologiji jer svako na svom kompu izvlačimo tekstove pjesama koje su obilježile naše djetinjstvo (Suada, Sava tiho teče...).Uglavnom, obožavam svog muža. Naravno, uvijek su prisutne i neke glupe razmirice, ali kako bi život bio zanimljiviji. Jesen u meni tuguje....  shvatili smo da je previsoka za nas  Razmirice kreću onda kada nam se nikako, ali baš nikako ne poklapaju interesna polja (on svira, a ja pokušavam čitati). Na sreću, oboje smo osebenjaci, ali smo i dovoljno samosvjesni pa uvažavamo nedostatke i negativnosti drugoga, odnosno, na njih gledamo kao na vlastite mane. E ljudi, pretjerujete li vi u hrani i cugi? Ja da! Ovih dana posebno što je super glupo jer nisam jela ništa kvalitetnije nego inače samo imam izgovor da zbog blagdana jedem gomilu toga. Užas! A sve mi je fino. I mogla bih svaki dan tako. Na nesreću, kada bih jela onoliko koliko bih htjela (nije da gladujem) bila bih kao bure. Ove sam ... ... u pozadini... Ne znam kako da pobegnem od sna, I ne znam dal' te iko voli kao ja, Al' ne bi ova noć tako bolela, Da me nisi volela...) ... sam se zime pomalo i udebljala i što je najgore, znam da mi nije teško skinuti kilograme pa se svako malo prepuštam užicima. Užas. Osim toga, i cuga je cijelo vrijeme prisutna. Svaki dan nešto za opuštanje oko 13 sati (tada zaključim najstresniji dio dana na poslu i spremam se za drugi, malo manje stresan dio), onda aperitiv kod kuće prije klope pa pivkan ili vino poslije klope. Što je najgore, kužim da to rade i svi ljudi oko mene i zbog toga mi je priličan bed. Mislim, ružno je što smo došli do toga da se ne zanmo drugačije opustiti. O Bože, pa ja sam svima vama zaboravila čestitati Uskrs (al' neka sam pričala o klopi, užas)! Pa SRETAN VAM I BLAGOSLOVLJEN USKRS, DOBRI LJUDI!!! Nadam se da ste ga lijepo i u miru proveli. Ja sam bila kod tete u Mikanovcima i bilo je uobičajeno. Teta je, na žalost, bila bolesna pa je malo gnjavila što me je više iscrpilo nego napunilo baterije, ali dobro. Biškan i ja smo bili na Veliku subotu na misi Vazmenog bdijenja i bilo je lijepo. Istina, cijelo vrijeme smo umirali s klincima koji su se stalno glupirali. Baš su smiješna ta djeca. Opet sam srela kolegicu iz osnovne koja je svake godine sve ljepša i zgodnija, a ima dvije kćerkice i sina. Mislim da je najstarija 5 ili 6 godina. Kada gledam tu njezinu predivnu dječicu, žalim što i sama već nemam koje. Zato sam odlučila idućih nekoliko mjeseci poraditi na pripremama (srediti zube, kralježnicu, težinu) i dovesti se u red, odnosno pripremiti zemlju za sjeme ha ha ha (moram još dodati). Naravno da nisam mislila na doslovno sjeme, odnosno doslovno na sjeme, ali dobro. Kada se odlučimo na taj veliki korak, želim učiniti sve što je u mojoj moći da to dijete (ili djeca, ako budu blizanci  ) bude začeto u zdravoj okolini. Mislim, kada sam već toliko čekala, za njega ili nju mogu još toliko napraviti. U što se ovaj post pretvorio. A i Biškan je poludio, počeo je svirati i pjevati Sweet Child of Time od Deep Purplea, ali mu je previsoko i puca mu grlo. Eto, uživajte u ovom postuskrsnom tjednu! Volim vas, grlim i ljubim!!! |
15.03.2008., subota
Vrijeme, vrijeme, vrijeme...
|
Dragi moji! Evo me opet nakon sto godina. Prošli je tjedan bio naporan, ali sam njime i zadovoljna. Pretprošli sam tjedan preležala jer sam imala gripu, no skužila sam kako se to moralo dogoditi i kako mi je gripa poslana od gore, da se malo odmorim. Valjda su mi se baterije totalno istrošile, a imunitet skroz oslabio. U nedjelju, prije dva tjedna me uhvatila temperatura od 39,8 stupnjeva i svi su se moji (Deba, teta, starci) uzvrpoljili. Teta je čak htjela da zovemo hitnu što mi je bilo super smiješno, Deba je hodao s oblozima od rakije, a tata (odnosno, moj svekar) išao u dežurnu ljekarnu i donio čepiće koje na sreću nisam morala koristiti  jer mi je tuširanje skinulo temperaturu. U cijeloj sam bolesti popila tek par andola i 4 lupoceta, ali sam zato pojela dvije tegle meda, hrpu propolisa, bijelog luka... I da, najsmiješnije je što sam samo dva dana bila bez apetita (i tu me Deba natjerao da jedem pa sam morala) dok sam sve druge dane imala super apetit. Zezala sam se da me valjda ni smrtna bolest ne bi spriječila u jedenju jer hrani ne mogu odoljeti.  Prva dva dana sam se odvratno dosađivala jer nisam mogla ni čitati ni gledai TV, ali sam zato kasnije totano uživala u dokoličarenju. Čak sam uspjela pročitati i knjigu (i inače čitam, ali za svaku mi knjigu treba jako dugo jer imam jako malo slobodnog vremena), zbirku priča Flannery O'Connor - Sve što raste, mora se i sastati. Ta je američka književnica iz prve polovice, i rane druge polovice prošlog stoljeća značajno utjecala Raymonda Carvera, a priče su joj sjajne. U svakom slučaju, sada sam zdrava (još malo kašljucam) i prilično odmorna i spremna za nove izazove. Naime, na poslu dobivamo hrpu novih ljudi s kojima bih trebala raditi idućih dana. Nadam se da ću ih naučiti svemu što bi trebali znati i da će njihove nove ideje i teme osvježiti naše novine. To će biti olakšanje i starim novinarima koji su pucali po šavovima od posla koje su svakodnevno morali obavljati. No, isto tako, morat će se izboriti za svoj dio kolača jer će se napokon dogoditi da ću kao urednica imati hrpu materijala od kojega ću moći birati što ide u novine, a na čemu se mora još poraditi. Bit će bed neobjavljivati nečije tekstove jer su manje kvalitetni, no tako jednostavno mora biti. Sigurno će mi se neke stvari i zamjeriti, no ekipa s kojom sam do sada radila su odreda sjajni ljudi i vjerujem da će se znati nositi s novima, ali i da će shvatiti moje postupke. Strašno se radujem proljeću i nadolazećim blagdanima. Kada sam bila mala, Božić mi je bio draži blagdan od Uskrsa, a što sam starija, sve više volim Uskrs. U petak idem kod tete u Mikanovce, Deba dolazi u subotu, a u nedjelju po nas dolaze starci. Drago mi je što ću i ovaj Uskrs provesti u Mikanovcima, no još više čekam da kada uselimo u novi stan mogu sve običaje koje obožavam primjenim u vlastitoj kući. Sve do sada su to bili kompromisi jer si uvijek morao trpjeti nečij raspored i uklapati se u njega. Uskoro ću ja imati svoj raspored i svoj način kako proslaviti te dane. Svakim danom se sve više radujem našem stanu (koji je, usput rečeno, još uvijek veliko gradilište) i nadam se da ćemo se uspjeti useliti na ljeto. Što je najgore, najveća prepreka nije novac (kojega imamo malo, no krpamo se nekako) nego nedostatak vremena. Većina je stvari mogla već biti gotova, no nemamo vremena za poskidati tapete (sama sam ih skinula u hodniku i jednoj sobi), nazvati majstore da dođu napraviti ovo ili ono, pozvai čovjeka koji će nam raditi kuhinju, ugradbeni ormar... Evo, danas je prošao dan, a da ništa nismo napravili jer mi je subota jedini slobodan dan u tjednu pa ga radije provedem odmarajući se i lapeći. Ponjela sam i posao kući, ali mi se ništa nije dalo raditi. Sve se odvija lagano pa iako je to ok, polako mi ide na živce jer bih se htjela već jednom maknuti. Ali sve će doći u svoje vrijeme. Valjda. Eto, nisam napisala ništa pametno. Sada idemo jesti kokice i gledati filmove dok se boje ne rastope! Pusa!!! |
07.03.2008., petak
Je li samokritika produkt poznavanja sebe?
|
Naslov je parafraza rečenice iz jednog nedavnog posta Kinky Kolumnistice kojega sam pročitala tek jučer, a nadovezao se na ono čime mi je um intenzivno zaokupljen. Moram priznati da nisam u toj mjeri zaljubljena u sebe, no mislim da sam za razliku od Kinky, a u odnosu na samu sebe u puno sebičnijem, egoističnijem i samim tim nezahvalnijem i ružnijem položaju. Naravno, ovo pitanje ne traži odgovora. Odgovor je jasan, no samokritika ne mora nužno biti izraz nečega dobroga. Samokritika može biti samo još jedan način na koji sebični ljudi još više pokazuju svoju sebičnost. Oni koji me poznaju, neće se složiti s onim što ću sada napisati, no to će značiti samo to da me ne poznaju dobro. I zapravo je za njih same puno bolje da me niti ne upoznaju tako dobro. Dvije osobe koje jedine znaju o čemu govorim kada ovo pišem, vjerojatno post neće ni pročitati, a to su Deba i teta, osobe koje me poznaju u dušu. Imam jedan molitveničić, nasljeđe moje bake iz kojega svaki dan prije posla pročitam lijepu misao, priču, molitvu ili pjesmu predviđenu za taj dan. Kako nisam počela od početka godine, jedno sam se jutro vratila na datum oko Nove godine, a u jednom je danu ponuđeno nekoliko misli, a ona koju si uzmeš, trebala bi biti misao vodilja kroz cijelu godinu. Najviše mi se svidjela misao Svetog Pavla, Želim svima biti sve. Naravno, već to jutro na putu na posao, na to sam zaboravila. Psovala sam svima sve, na poslu sam razmišljala o ljenosti drugih ljudi, išlo mi je na živce što moram obavljati ovo i ono, javiti se Debi petsto puta na telefon, nazvati tetu i slušati njezine jadikovke, doći kući i slušati ukućane, željela sam nešto sasvim drugo. JA SAM ŽELJELA NEŠTO DRUGO. JA KOJA SAM IZABRALA BITI SVIMA SVE. Reći ćete kako izmišljam jer treba imati vremena za sebe. Naravno. No, ja se sve vrijeme trudim imati vremena za sebe kukajući kako me drugi iskorištavaju, kako sam jadna, kako puno radim i sve vrijeme posvećujem vrijeme sebi okrivljujući druge. A i kada radim nešto za druge, to je samo zato kako bih pokazala da sam dobra i požrtvovna. Trenutno u životu prolazim nekakvu vrstu katarze. Bar se nadam da je katarza. Došla sam do dna. Sagledala svoj problem sa svih strana i sada ne znam što s njim dalje. Jutros sam čačkla po netu i došla do bloga gdje sam se podsjetila Poslanice Korinćanima i Hvalospjeva ljubavi. Ondje se našla vrlo jednostavna, hm, mogla bih reći vježba za ispit savjesti. Podsjetimo se na srž toga hvalospjeva koji je poput zavjeta pročitan i na Debinom i mom vjenčanju. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi, ljubav nikad ne prestaje. Vježba se sastojala u tome da umjesto imenice ljubav izreknemo JA. Često nisam velikodušna, a i kada jesam, činim to potpuno svjesno i proračunato. Često nisam dobrostiva, nego sjebana, zla i bezobrazna. Često zavidim ne želeći to priznati ni sebi. Hvastam se često i to pod raznim krinkama i na perfidan način želeći istaknuti svoju osobu, veličanstvenu, najpametniju i najsnalažljiviju. Uhvatim se kako se nadimam. Nepristojna sam često, nametljiva, čangrizava, nestrpljiva, nosom do neba, tko mi je ravan. Tražim svoja prava, svoje zasluge, ja koja sam učinila ovo i ono, meni koja sam... Razdražljivost je moje drugo ime, razdražljivost sam ja sama. Rado praštam, ali pamtim. Pamtim više nego što sam svjesna i naravno, izvlačim u najprigodnijem trenutku kako bi poput otrovne strijele ranila one koje najviše volim. Licemjerno se radujem nepravdi ističući sebe kao pravednu i staloženu osobu kojoj je zapravo na prvom mjestu zadovoljenje vlastitih potreba i niskih strasti, a onda sve drugo. Radujem se istini, ali najčešće onda kada mene može potvrditi kao dobru osobu. Sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi... do ovoga zaista dođem, ali nakon što se uvaljam u blato vlastite duše i tek kada spoznam koliko sam pogriješila. Ja sam valjda najsebičnija osoba koju poznajem. Što je najgore, imam osjećaj kako je i ovaj post vrlo sebičan. Iskren, ali sebičan jer sam opet JA u pitanju. Kako je ona samokritična, samosvjesna, kako ona zna. Imam jednu prijateljicu koju sam upoznala ove jeseni (i da, mogu već reći prijateljicu) koja, kada joj sve ovo izreknem kaže kako sam previše samokritična i preoštra prema sebi. Ali, kako ne bi bila kada sam svjesna svega lošega u sebi. Gdje bi se tek nalazila da nisam tako samokritična. Ono što me najviše boli je nemoć koju osjećam kada se odlučim promijeniti. OK sam neko vrijeme, ali tako lako ponovno posrnem. Uostalom, ne sviđa mi se (jer da, opet želim biti najbolja) što ako se i promijenim, ta velikodušnost, dobrostivost, skromnost, pristojnost, ljupkost, nenametljivost možda neće biti iskrena nego tek naučena, rezultat kontrole i stalne prisutnosti svijesti koja sa mnom upravlja. Da, možda dugujem i objašnjenje toga što me nije bilo sto godina. Recimo da sam dobila unaprijeđenje i da sam u priličnoj stisci s vremenom pa ne stižem odlaziti do bloga, kako svoga tako i ostalih. To ne znači da se u budućnosti neću oko toga više potruditi. Prije tjedan dana me uhvatila gripa pa sam još uvijek kod kuće, liječim se. Pusa svima!!! |
