šegrt Hlapić.blog
28.12.2007., petak
Lijekovi, za i protiv
|
Dobro večer, sretni narode! Sigurno se pitate, odakle ovo raspoloženje. Pa, idućih devet dana sam na godišnjem!!! Jeee! Naravno da je dovoljno za radost, sreću, zadovoljstvo, ispunjenost i pivo. Upravo smo ručali, Biškan dolje cijedi naranče, a ja sam se prihvatila piva. Nadam se da ste lijepo proslavili božićne blagdane. Kod nas je bilo ok, kao i svake godine. LIjepo, obiteljski. Teta je bila kod nas, išli smo u crkvu (čak je Biškan išao sa mnom na ponoćku), poslala sam 500 SMS-ova što inače ne volim raditi, ali, ove sam godine dobila potrebu i - zadovoljila je. Bilo je sjajno što su meni cijelo popodne stizale povratne poruke. Možda zvuči malo sebično jer mi svi ti ljudi ne bi sami od sebe poslali poruke. Ali nema veze, ja sam se osjećala dobro. Kako nisam radila čak dva dana (na Badnjak i prvi dan Božića), previše sam se opustila i - razboljela. Uhvatila me prehlada, glavobolja, kihanje, šmracanje i svi ostali simptomi. Naravno, vrlo dobro znam gdje sam se prehladila. Dakle, nije gripa, nije viroza - najčešći razlozi koje uglavnom navodimo ne želeći priznati da ne pazimo na svoje tijelo, da ga izrabljujemo što više možemo, da se prema njemu ponašamo dušmanski, da ga svakodnevno gazimo, a hranimo se jeftinim sadržajima, ljudima i, naposljetku, hranom. S prvim snijegom i smrzavicom sam prestala voziti bicikl što mi je bilo strašno bed jer sam skužila da se super osjećam, no isto tako, nisam htjela dolaziti blatnjavih hlača, preznojena i pokisla na posao, a uvijek je postojala i opasnost od pada. Dok sam ga vozila, nosila sam kapu, a onda sam prestala jer kao, nije tako jako hladno, uglavnom sam u busu, bla bla... Hodam ulicom i osjetim kako mi mrzne čelo i znam da ću platiti. Otrčim do trgovine gologlava, bez hulahopki, nabcim tek jaknu na tanku majčicu. Naš organizam nije tako jak kako zamišljamo. Zimi ga trebamo utopljavati, posebno glavu kroz koju odlazi najviše topline. Naravno, ja sam to platila. Istina, prehlada nije bila jaka, čak nisam imala ni temperaturu. No, i ova mala prehlada je nepotrebna i lako sam ju mogla izbjeći. No, kada se već dogodila, odlučila sam liječiti se bijelim lukom, medom, propolisom, čajem, limunom, eukaliptusom, jabučnim octom, đumbirom, znojenjem, a ako baš zagusti, andolom. I uspjelo mi je. Trebali ste vidjeti moje koktele koje sam u termosici nosila na posao, stalno sam šnjofala eterično ulje eukaliptusa, smrdila po bijelom luku i... nije da sam u potpunosti ozdravila, ali dobro mi je. Mogla sam normalno obavljati svoj posao, istina da mi je nos izgreban, ali ništa strašno. E sad, imam kolegicu koja se također prehladila (sad bi Biško rekao, opet si našla mjesto gdje ćeš ju ogovarati, ali o tome ću drugom prilikom) prije oko tri tjedna. Uhvatilo ju je nešto u kičmi pa je brijala po miofleksu. Popila bi 6 miofleksa dnevno na što sam se ježila, no cijelo je vrijeme govorila kako joj to pomaže. Onda bi kod velike glavobolje popila saridon ili Coldrex cijelo se vrijeme žaleći kako joj ne pomažu. Vukla se ko crknuta kokoš, kukala, srala, a ja sam joj cijelo vrijeme govorila da prestane piti te lijekove i da se dobro oznoji, jede bijeli luk i sve gore navedeno. Naravno, bila sam smiješna, i vjerojatno glupa u njezinim očima. Nakon svega je otišla kod liječnika i zatražila antibiotike. Na to sam stvarno popizdila. Nisam mogla vjerovati da akademski obrazovana žena (i to je kategorija za sebe, ali dobro), načitana (barem novina, a u novinama piše svašta) odluči tako nešto. Svašta sam joj se nasrala, a ona je uporno tupila kako ima upalu. Mozga, vjerojatno. Za Badnjak se napila vermuta, pa kako kaže, stornirala djelovanje antibiotika. Dva dana nakon toga je totalno zalegla i sada ne može iz kuće. Kako je totalna radoholičarka, totalno pizdi što mi ostali radimo njezin posao, ali ne može iz kreveta jer je zaista stornirala samu sebe. Ne znam kakvo vi mišljenje imate o lijekovima, ali ja ih uglavnom ne konzumiram. Ne kažem, ako postoji upala i ako su antibiotici jedini lijek, popit ću ih, ali sve ostale bolove riješavam prirodnim načinom. LIjekovima samo uništavamo svoj imunološki sustav suzbijajući simptome i ne dopuštamo da se tijelo samo bori s bolesti i na taj način ojača. Na žalost, farmaceutske su kompanije danas toliko jake da nam lijekove nude kao čipi čips. Prisjetite se samo reklame za Lekadol gdje mlada žena, supruga i majka kaže nešto poput, kod svakodnevne glavobolje uzmem Lekadol, bla bla... Istina, lijekovi poput andola, lekadola i sličnih nisu toliko jaki. No, ne bi li trebali tražiti uzroke svojih glavobolja, iscrpljenosti, mučnina i ostalog nego ih zatomljavati nekakvim lijekovima koji, zamislite, ne stvaraju ovisnost. Ljudi su tako labilni, slabi, ne znaju se suočiti s vlastitim problemima nego rješenje traže u analgeticima. Umjesto da muža, majku, sestru, sina zamole za masažu, za to se vrijeme malo ispričaju... ili si skuhaju fini čaj s limunom, propolisom, đumbirom, uživaju u njegovom mirisu i okusu... ili si pripreme finu večeru s hrpom bijelog luka sa začinskim uljem i podijele ju s najdražom osobom, radije posegnu u ladicu s lijekovima i misle ako je prošla glavobolja da je i problem riješen. Ne znam, možda preuveličavam, ali lijekovi su poput svih drugih poroka. Oni su poput oslonca koji nam pruža sigurnost, a zapravo je tek jastuk koji će ublažiti pad koji je neizbježan. Osim toga, uništavaju jetru. Šalu na stranu. Ja ću i večeras umlatiti par češnjeva bijelog luka, ubit se u kuhanom vinu (jer sam na godišnjem, halo), dobro se naspavati, da nemam tehničkih problema i poševila bih se jer to itekako utječe na imunitet (bijeli luk u ovom slučaju nije tehnički problem). Zanima me kako vi stojite s lijekovima. Koliko ih često pijete i razmišljate li o njihovoj pravoj vrijednosti (naravno, tu ne mislim na kronične bolesti). Ako do sada niste, razmislite. Za sve postoji alternativa. U nedjelju Biško i ja putujemo u Bjelovar. Vidjeti našeg malog kuma Žarka koji nema ni dva mjeseca. Dojmove ću vam ispričati kada se vratim. Sigurna sam da će ih biti bezbroj. Šaljem vam sto pusa i želim vam sretnu Novu godinu. Riješite se svih dugova i neriješenih stvari i u Novu uđite čista srca i s hrpom želja. Živjeli! |
23.12.2007., nedjelja
|
Najdraži moji, ja sam vam još na poslu. Da, nedjelja je uvečer, a ja sam tu. Samo kratko, želim Vam da božićne blagdane provedete najljepše na svijetu. Da se odmorite, budete sa svojim najmilijima, da Vaša srca budu ispunjena mirom i zadovoljstvom, da Vas ispuni ljubav i da se dobro naklopate. O kilama i porocima ćemo razmišljati 31. 12. Pusa svima! Volim Vas! A sad idem ručat pa na božićnu ispovjed! |
20.12.2007., četvrtak
Koliiko je to 700 kuna?
|
Danas smo Deba i ja napokon otišli potrošiti 700 kuna božićnice. Radovala sam se tom bonu jer bolje išta nego ništa. Osim toga, u Konzumu ima toliko toga što se može kupiti. Prva na listi je bila Niveina noćna oxygene krema. I naravno, bila je prodana!!! Nije to neki bed jer ću si je već sutra kupiti negdje drugdje. Zapravo, ne znam zbog čega sam se toliko i naljutila. Biško je bio dobar, nije bio nervozan jer smo, zapavo, kupovali uglavnom sve s popisa i ono što nam zaista treba. Mislili smo kako ćemo naići na neviđenu gužvu, ali smo potrefili pravo vrijeme. Hm, ušli smo u trgovinu u pola devet. Bila sam sigurna da će nas sve prodavačice mrziti, ali nisu, bile su pristojne, a ja sam ih gnjavila s glupim pitanjema o cijeni Dove sapuna. Katastrofa. Mislim da nikada ne bih mogla raditi taj posao. Ili možda bi, uglavnom sam pristojna na većinu "pacijenata" koji me svakodnevno gnjave telefonom. Uglavnom, kupili smo benkicu s pingvinima za Žarka (o da, Žarko je naš mali kum i ima mjesec i pol dana, a Deba i ja se totalno furamo na pingvine i miševe), poklone za mamu i tetu, viski i još nekoliko gluposti. Teta me je pitala jesmo uspjeli potrošiti 700 kuna. Pitala me što smo kupili što mi je bilo super smiješno. Kada je čula da smo kupili nešto malo stvari, začudila se pitavši što smo mogli kupiti za 700 kuna. Zamislite! Mislim, ona je žena koja u pekarnici kupuje kruh od jučer jer taj košta 2 kune. I onda zaista, za 700 kuna se može kupiti toliko toga, ali zaista puno toga. Nekim ljudima je to mirovina, odnosno mjesečni prihod, a mi smo samo butelju vina platili 40 kuna. Ona bi za litru vina najviše dala 15 kuna, to su ona bolja. No, ta je žena nama dala 5 tisuća eura koje je uštedjela (istina, to joj je životna ušteđevina, a ima 76) i koji su nam pomogli pri kupnji stana. Pitam se, hoću li ja moći jednog dana na taj način pomoći svojoj djeci. Hoće li mi biti važnije piti iločki traminac i jesti fini sir od toga hoće li se moja djeca na mene moći osloniti. Voljela bih imati i jedno i drugo. Voljela bih da djeca imaju povjerenje u mene i da im osiguram budućnost, no ne bih se voljela odricati nekih stvari, a onda kasnije izigravati mučenika. Jer, moja teta to radi, a to nije lijepo i ja se ne osjećam dobro. Ali opet, dala mi je 5 tisuća eura. Mogu li vaši roditelji vama u ovom trenutku dati toliku lovu? Krenula sam s predblagdanskom kupovinom, a upala u začarani krug. Ja volim novac i volim ga trošiti i to ne samo na sebe nego i na druge. Mislim da nisam škrta i da ću djeci i onima kojima mogu pomoći dati koliko mogu, ali neću prigovarati. Škrta sam jedino u situaciji kada znam da neću moći preživjeti do kraja mjeseca jer nema šanse da idem u minus i slične fore. Mislim da će biti dobro ako ne budem djecu uvaljivala u dugove, ako mi ne budu morali dodatno plaćati starački dom, ako ne budem morala posuđivati lovu od njih. Joj, sve su ovo preteške riječi za jednu srijednu večer. Idem sada spavati, moji me dečki čekaju ispod jorgana. Da, naravno da smo prešli tih 700 kuna. Ne puno jer ćemo sve druge stvari koje nam zaista trebaju kupiti sutra. Uostalom, 700 kuna je goli kurac. Za tu lovu možete kupiti i samo jednu majicu, na primjer. Laku noć! |
17.12.2007., ponedjeljak
Ljubiša, Matijaš... novi stan!
|
Biško i ja smo večeras bili u stanu gotovo dva sata. Dočekala sam ga na busu, a sa mnom su bili Ljubiša i Matijaš. O da, nisam vam pričala o nijma. Ljubiša je miš, spašen iz McDonaldsa i super je sitan i mali, a Matijaš je pingvin, velik je, ali se sjajno slažu, kao prava braća. Njih doživljavamo kao svoje klince... znam da je pomaknuto i da ne kužite, ali to je vjerojatno odraz naše snažne želje za djecom. Zaista jako želimo imati djecu iako se još uvijek čuvamo. Planiramo imati dijete dva, tri mjeseca nakon što uselimo. Znam da sve zvuči super isplanirano, ali voljela bih barem dva mjeseca potpuno uživati u stanu, bez obaveza, razmišljana smijem li popiti koje pivo ili ne. Što je najgore, prije nekoliko mjeseci smo ponovno počeli pušiti. Nakon stanke od četiri godine mi smo počeli malo, pomalo pušiti. Ja na poslu, kod kuće kada nešto popijemo, jedno ledamo drugo... ružno. Večeras ni danas nismo zapalili ni jednu. Da, spominjala sam dva, tri mjeseca čuvanja. Mislim da to nije tako bed, ali me brine, što ako mi nakon što odlučim imati dijete bude potrebna hrpa vremena da to i uspijem. Sada smo hrpu toga podredili toj misli, hoće li dijete dohvatiti prozor, što ako udari balkonska vrata... Deba je u tome poseban, jako je brižan i o svemu i previše misli. Čak me i zabrinjava. S druge strane je to ok jer će biti čvrsta ruka u obitelji koja će određivati što se smije što ne smije. Po tom sam se pitanju uvijek bojala sebe, znam koliko sam popustljiva i vjerojatno bih odgojila male razmaženke i divljake. Ovako će imati oca kojega će se ustručavati i pred kojime im biti bed napraviti neku glupost. MIslim da je svakom mladom čovjeku to potrebno. Imati neku mjeru u svemu. Da, Ljubiša i Matijaš su sjajni. Sada već spavaju jer su se izmorili večeras i bili na svježem zraku. Mislim da ćemo Deba i ja biti dobri roditelji. Pomisao na to mi je smiješna, ali volim misliti o tome. I jedva čekam. I sve češće spominjem. Sve to će se izdogađati u idućih nekoliko mjeseci što znači da će to biti najburnije razdoblje u mojm životu. Jedva čekam. Pusa!!! |
Možemo li pomoći?
|
Koliko ste spremni pomoći? Ali zaista pomoći, konkretno i odmah? Nedavno sam upoznala mladu obitelj koja ima djevojčicu koja boluje od cerebralne paralize plus mnoge druge bolesti. Naravno, financijski jedva izdržavaju, no ne žale se. Ono što je ta žena istaknula je velika potreba za volonterima, odnosno osobom koja će s njezinom kćerkicom provesti dva sata dok ova pegla, kuha ili od do trgovine. Svatko, barem jednom tjedno može izdvojiti ta dva sata za drugoga, a nakon čega bi se osjećali sretniji, ispunjeniji i zadovoljniji. Prošli tjedan sam bila kod žene koja je godinu dana mlađa od mene (ima 27 godina), ima dva sina i tri sestre o kojima brine. Njezina je mama umrla i ostavila sestrice na brizi. Nju je muž ostavio jer se nije mogao nositi s tolikim teretom. Žena nigdje ne radi jer jednostavno ne stigne. Živi u Tenji gdje ljudi uzgajaju stoku, perad, imaju vrtove, žive u izobilju... Nitko se nije sjetio dati joj zdjelicu čvaraka, kobasicu, krvavicu, komad mesa... kilu krumpira, bilo čega što bi joj olakšalo život. Za troje školaraca plaća školsku kuhinju čak 260 kuna i recite mi da se nastavnici ne bi mogli skupiti i dati svaki po 20 kuna i platiti joj barem jedan mjesec u polugodištu. Znam da ima puno takve djece i obitelji, ali vjerujem da se može napraviti nekakav dogovor i pomoći im barem nekada. Ovako uvijek postoje izgovori, zašto bi pomogli ovima, a ne onima, ako ne možemo svima, nećemo nikome, a to su gluposti. Sve je stvar ogranizacije. Jučer sam gledala RTL-ovu emisiju Za osmijeh tvoj i totalno se prenerazila nad onim o čemu je Kinky pisala, o leptirovoj djeci. Naravno da sam se rasplakala i odlučila kako ću što češće pomagati ljudima u potrebi. Deba me je pitao kako to mogu učiniti i što mi to znači. Podsjetila sam ga, koliko hrane napravimo za Božić i Novu godinu, ne znam za vas, ali kod nas se hrpa toga baci. Već sada je stara naručila dvije kile kolača, a napravit ćemo još četiri vrste. Znači, u startu će biti previše i bilo bi dobro kada bismo dio, dok su friški i za vrijeme blagdana, odnijeli ljudima u Pučku kuhinju ili nekim susjedima za koje znamo da si ne mogu priuštiti. No, tu postoji izgovor, njima će biti neugodno... Ne, njima će biti drago, a nama će biti neugodno i to je ono što nas spriječava. Idući njegov razlog je da ljude ne treba navikavati na pomoć nego treba napraviti reogranizaciju sustava, obrazovati ih kako bi si sami pomogli. Tu sam se stvarno naljutila jer što treba napraviti s čovjekom koji radi k'o mazga kako bi financirao potrebe svoga djeteta, a još uvijek ima malu plaću. Žena, naravno, ne može raditi jer mora brinuti o djetetu. Treba li ga upisati na fakultet kako bi imao veću plaću? Ne, njima treba pomoć sada i odmah. Pedeset kuna, pedeset kuna. Isto je i s onima koji su siromašni i jednostavno ne mogu zaraditi više. Zar bismo trebali dopustiti da se smrznu, umru od gladi i bolesti dok sustav i država ne postanu osjetljiviji. Ne, treba im pomoći odmah. Ne moramo si uzeti za zadatak brinuti o deset obitelji, ili se upisati u hrpu volonterskih centara. Trebamo pomoći onoliko koliko možemo u skladu s vremenom kojega imamo na raspolaganju, a da ne zapostavimo svoje bližnje i u skladu s financijama. No, mala pomoć je sasvim dovoljna i nekome jako važna. Ne kažem kako ću sada napraviti totalne reforme u svom životu i podrediti ga samo tome jer nemam dovoljno vremena, no, svakako ću više razmišljati o ljudima koji su u potrebi i koji nas trebaju samo malo, nama neznatno. Sjetila sam se još nečega što možda nije u skladu s ovime što sam napisala, ali bit će vam jasno. Imam sestru (rođenu sestru) koja živi na rubu siromaštva. Grije se na drva, no ove ih godine nije nabavila jer je lakše upaliti klimu i onda neplatiti struju dok joj ne isključe. Onda će posuditi lovu, platiti struju i praviti se blesava te čekati da joj se oprosti. U životu je imala milijun prilika u kojima se mogla izboriti za sebe. Ma, nije se morala ni izboriti, trebala je samo čuvati ono što ima. NO, bila je dovoljno neodgovorna i bezobrazna prema sebi i svojoj obitelji pa je izgubila mnoge poslove samo zato što bi zaspala i slično. Takve ljude ne treba žaliti. Mislim, meni je nje žao što je toliko glupa (mislim, nije uopće glupa, super je inteligentna osoba, no jednostavno se ne zna brinuti za sebe), ali upravo je ona ta koju ne treba navikavati na pomoć jer nije zaslužila. Nju život nije zeznuo, ona ga je sama zeznula. Djeca su joj zdrava, školovana je, imala je dobre poslove. A sada čisti kravlja govna kod jednog seoskog zemljoposjednika. Smatram da takvim ljudima ne treba pomagati jer koliko god im dajete, njima nije dovoljno i što je najgore, uvijek obezvrjeđuju ono što date. Često se znalo dogoditi da sestra ponosno kaže kako bi ona preživjela i bez tuđe pomoći te da je sretna time što ima i da joj ne treba više. Zašto joj onda pomagati? Znam da je ovo malo ružno od mene, ali takve me stvari ljute. Pozdrav svima i razmislite malo o onome što možete učiniti. Pusa!!! |
12.12.2007., srijeda
|
Ne znam zbog čega sam opet ovdje, ne znam hoće li mi zamjeriti oni koje sam zapostavila sve ovo vrijeme, ne znam hoću li imati što pametno za napisati, ne znam koliko će i ovo trajati, ne znam ništa, ali evo me. Ponovno mi je sto puta palo na pamet otići na blog.hr, ali nekada nemam vremena za otovoriti omiljeni portal i vidjeti najnovije vijesti. Nemam vremena čitati, nemam vremena za niša, ali zna se, sve je to stvar organizacije. I zaista je tako. Samo kada se sjetimo koliko vremena na poslu prolaprdam, koliko vremena kod kuće provedem na glupe emisije ili časopise tipa Story, Gloria... nije ni čudo što jednu knjigu čitam već mjesec i pol dana ili ne stignem ispeći kolač ili očistiti kupaonicu. No sve je to uzrokovano i drugim stvarima. Tješim se. Da, ljudi, udala sam se!!! 23. lipnja ove godine. Dakle, Deba i ja ćemo proslaviti pola godine braka pred sam Božić. Kupili smo stan od 56 kvadrata na kredit od 22,9 godine. Rata je prilična, 2.300 kuna, ali da se nismo usudili, nikada ga ne bi imali. Sada imamo hrpu posla, čekamo da nam stave prozore, moramo mijenjati parkete, instalirati centralno, novu kupaonicu, sav namještaj... joj posla ko u priči. Ako imate bilo kakvih saznanja tipa laminat/parket, pločice/laminat, junkers/vaillant... sve što se tiče uređenja interijera, javite. Da, još uvijek sam na istom poslu, zadovoljna sam. Deba je dobio posao u osnovnoj školi, ali u Vinkovcima pa putuje svaki dan. Uglavnom cijele dane nismo kod kuće, ali nije nekakav preveliki bed. Imamo vremena jedno za drugo jer se čujemo gotovo pod svakim odmorom. Sad idem. Trudit ću se javljati češće i s nekim temama, a ne ovako raspršeno. Valjda! Pusa svima!!! |
