Napokon sam se odlučila pisati blog. Već sam par puta pokušavala, ali mi nije uspjelo. Možda nije bio trenutak. Sama sam kod kuće, imam vremena i mogu s mirom napraviti što i kako želim. Ne znam zašto mi treba blog i koliko će trajati. Nije na nemam viziju, ali bojim se da će završiti kao svi moji dnevnici u djetinjstvu. Prekinuti nakon nekoliko dana upisivanja dojmova. Mogli biste mi i vi pomoći.
Nadam se da ću imati vremena i volje. Ono što me motivira je otkrivanje samoj sebi, vama sve ono što me muči, a stoji duboko da bi prešlo preko jezika. Ne obećajem ništa šokantno, već ne izgovoreno i slično. Samo želim da ova igra bude zabavna, bezbolna i da potraje.
Tko sam, odakle i što radim, nije toliko bitno. Bavim se ljudima i problemima. Ne rješavam ih, samo na njih pokazujem prstom. Hm, dobro zvuči
Uskoro će početi utakmica Hrvatska - Engleska. Nogomet kao i sport uopće rijetko gledam. Ne volim taj način pražnjenja energije koji se usto masno plaća što mu je postala jedina svrha. Utakmicu ću vjerojatno gledati samo zato jer sam sama, kako sam već rekla. Deba je s ljudima s posla na nekakvom kasnom ručku ili ranoj večeri. Dani su kruha, sveopće veselje, a i sama je jesen valjda takva. Barem njezin početak. Stalno se nešto događa, dani starih, oceana, zubiju, čokoladnih papirića, balaca... Sve same prilike da bi se ljudi opustili i uživali u slavljenju nečega. To je ok.
Moj je 21-godišnji nećak s kojim sam gotovo odrasla vjerojatno na utakmici. On je skins. Visok je, obrijan i ima ogromne i klempave uši. Jako je smiješan. Kao mali bio je velika dobrica. Zapravo je i sada, ali stvarnost u kojoj živi totalno ga je iskrivila. Postao je mrzitelj svega. Mrzi Muslimane (a tata mu je muslić), naravno Židove (a imamo navodno nekakvog židovskog porijekla), crnce (tu nemamo ništa ), cigane i mnoge druge. Već sam se milijun puta svađala s njim, ali na žalost on ne brani gorljivo svoje stavove nego mi se tek kesi u facu, a to stvarno mrzim. Ne mogu vjerovati da onaj mali dobri dečko nekoga tuče. Zamislite, počinjete tući nekoga samo zato što je Cigan (ne želim ih ponižavati tim izrazom, ali Rom mi zvuči prehladno), a ništa vam pod milim Bogom nije skrivio. Tek je fuckin Cigan koji vjerojatno nigdje ne radi, inače je više gladan nego sit, nema osnovne životne uvjete, školu, normalan život i onda mu dolazi neki objesni skins i krene ga mlatiti. Samo zato što je čovjek, ali Cigan ili Čovjek, ali cigan ili zato što skins nije Čovjek ili je čovjek.
Ma!
Svaki puta protrnem kada čujem da su negdje neki navijači uhapšeni ili su se potukli. Tako i danas. Uhapšeno je 16 hrvatskih navijača, do sada. On je dinamovac i lako se može dogoditi da je i sam u tih 16. Jednom je pravio nered u vlaku ili gdje već. Bio je totalno lud i pijan (nadam se da je bio samo pijan), toliko da su ga strpali u Popovaču. Kada mi je to ispričao, ostala sam zapanjena. Nisam mogla vjerovati. U Popovaču su uvijek odlazili neki drugi ljudi. U obitelji nikada nismo imali nikoga s takvim problemima. Što samo po sebi, naravno ne bi bilo bed jer ni jedna bolest nije sramota, ali da ti netko nećaka strpa u Popovaču jer je pijan, lud i navijač. To već boli i zabrinjava. Ponekada mi se gadi iako fizički jako sličimo. I ja imam klempave uši.
Što je najgore, njegova je majka, moja sestra digla ruke od svega. Kada je sve počelo, kada je počeo slušati Thompsona i družiti s čudnom ekipom, bilo joj je drago što je na taj način izražavao svoju nacionalnost. U kući su se slušale domoljubne stvari, Gradiška i slično. Onda su krenule pizdarije pa joj više nije bilo drago. No sada je digla ruke što je nevjerojatno glupo i jadno. Uglavnom se bavi svojim problemima. Preživaljva, bori s mužem alkoholičarom, ali i s alkoholom. Usput pokušava školovati trinaestogodišnju kćer no taj ću teret s leđa skinuti neki drugi puta. To je sve što mogu učiniti u vezi toga. Sebično pomoći samoj sebi jer njima ne mogu.
Baš sam ubedirala za prvi puta. Nadam se da ovaj blog neće svaki puta imati takav ton.
Post je objavljen 16.10.2006. u 17:23 sati.