Deba je depresivan. Deba misli da ga ne razumijem. Sjeban je jer ima još jedan ispit, diplomski i za 20 dana 30 godina. Deba je jarac. A sve to nisu razlozi. Za jednog lava.
Uopće ne znam kako se ponašati. Podupirem ga, pozitivna sam, tješim... Kada vidim da nema pomaka, popizdim, vrijeđam, odvratna sam. Znam da nema svrhe. Treba biti tu i sada i zauvijek. Dati do znanja da što god se desilo... Ne znam zna li, ali uvijek je tako. Da, zna li? To je bitna razlika.
Na proljeće planiramo to famozno potkrovlje. Proljeće, ono, peti - šesti mjesec. Ako i ne bude radio, nekako ćemo skucati kredit od moje plaće. Radim k'o pas jer znam za što radim. A on mi večeras kaže: Ti stvarno misliš da ćemo graditi potkrovlje? I sjebe me, ljudi moji, u trenutku.
Imam veliku volju za životom. Mislim da ću živjeti jako dugo godina. Imam puno toga životinjskog u sebi. Svakog sam trenutka spremna za borbu za opstanak. Deba je puno civiliziranija osoba. A to ne valja. Zato ga stalno izvlačim, a depresije su prilično učestale od kako je prestao raditi. Bila sam sretna jer sam mislila kako će bar imati vremena za završiti faks. A on sad filozofira. A ja ne znam kako se postaviti. Kada ga pustim, onda odeee...
Znam da ćemo se jednog dana smijati. Ali sada mi uopće nije do smijeha.
A nema ni snijega.
Post je objavljen 05.12.2006. u 22:53 sati.