Šetnjica
28.08.2005., nedjelja
Singapurkjani
|
Pitate se zašto ovakav naslov? Zato jer sam gledao Tesnu kožu treći deo i Šoik je imao u gostima Singapurkjane. To pokazuje da nemam pametnija posla, nego li bulazniti po blogu. Živa je gluvara, iako GSM mreža stalno pokazuje signal, poruka se može primiti ili poslati sa nekoliko sati zakašnjenja. Na primjer, danas popodne u 3 sam dobio poruku "good morning" poslanu 5 sati ranije. Obične telefonske linije su izgorile nedavno u požaru u pošti, tako da samo ostaje satelit. A njega se ne isplati trošiti na gugutanje preko telefona s... :-) Zanimljivo je kako se povijest ponavlja. Prošle godine, negdje baš u ovo vrijeme i baš u ovoj zemlji, dogodio se mali zračni incident kada je kompjuter zahtjevao od pilota da se digne, ocijenivši kako ćemo se srušiti. Ovog puta, kompjuter je opet nešto vikao, ali nije bilo ni blizu toliko dramatično kao prošle godine. Vrlo zanimljivo, indeed. Dakle, našli smo se iznad ovog gradića u punoj brzini od 250 čvorova - 450 km/h i ja sam virnuo pilotu preko ramena - bili smo na 15000 stopa, to jest 5 km visine. Aerodrom je bio vrlo blizu, skoro ispod nas. Mislio sam da ćemo napraviti neki krug kako bi smanjili visinu i onda lijepo sletjeti na miru. Ali ne, gospoda su odlučila izvesti manevar a la Duško Dugouško (ilitiga Zekoslav Mrkva) i spustili su nos aviona žestoko prema zemlji i krenuli na juriš. Naravno, dovoljno blizu zemlje rečeni kompjuter je počeo zanovijetati dok su piloti mukom ispravljali njušku ka vodoravnom položaju, čini mi se nešt kao "TOO CLOSE, TOO CLOSE!!!". Na 500 metara od piste, isto toliko visine, a iznad rijeke, kompjuter je još uvijek vikao. Ispravili smo se, no imali smo preveliku brzinu, tako da smo dotaknuli pistu tek njenoj na polovici i onda jedva nekako smanjili brzinu i zakočili na drugom kraju piste. Za razliku od prošle godine, nije bilo šokiranih ni uneređenih, nitko nije prigovarao. Mislim da je ovaj put ključ u izostanku osjećaja propadanja koji sve redom izluđuje, tako da možda nisu ni shvatili da smo izveli jedan riskantan manevar. Bolje. A ja sam sve shvatio, hu hu hu... grunt... |
- 21:11 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
26.08.2005., petak
Postaje (pre)brzo
|
Iako je sve izgledalo kako će ovaj posao biti lagan i s osmijehom, stvari su se počele zahuktavati velikom brzinom. Evo već treći uzastopni vikend koji radim, već me pomalo hvata umor i iscrpljenost, opet puno putovanja. U ponedjeljak sam se sretno vratio u svoju "bazu" i uživao da se mogu opet vratiti u normalu. No ovaj put me dočekao raspored koji ne da ni minutu slobodnog vremena. Nakon posla me čekaju sportske i socijalne obaveze koje ne treba propuštati ako želim održati dobar nivo psihofizičkog zdravlja, tako da je teško pronaći vremena za internet. Srećom, preko dana mogu malo surfati preko telefona, no brzina i prikaz stranica na tako malom ekranu, kao i pisanje odgovora predstavlja priličan problem. Da ne govorimo o glavobolji, padu imuniteta i osjećaju slabosti, nakon sat vremena provedenih konstanto zakačenih za GSM mrežu. Znanstvenici sa Instituta za udare gromova u Ljubljani i ini (ne Ini) mogu objesiti mačku o rep skupocjena istraživanja koja pokazuju da korištenje mobitela nije štetno. Bolje slušati Makaju :-D Dakle, nakon prošlog tjedna i vikenda provedenih u god forgotten mjestu, danas sam sletio na još jedno takvo slično mjesto, ali dosta urednije. I samo 3 dana vožnje udaljenom od moje baze. To, naravno, u idealnim vremenskim uvjetima, van kišne sezone, koja ovdje traje 9 mjeseci u godini, btw. Ostajem samo za vikend, u ponedjeljak se vraćam natrag, a došao sam samo "da donesem neke odluke, jer ne treba ništa raditi". E doslovno tako. Jo, ma koja je ovo rebambivena firma... Prije odlaska na aerodrom smo zamalo imali hiccup jer sam u poslijednjem trenutku shvatio da sam u brzini zgrabio krivu putovnicu. Letio sam sa sada već bivšim šefom koji je nakon godinu dana prepustio svoje mjesto novoj šefici koja dosta lijepo izgleda. Nadam se da ću uskoro staviti koju njenu sliku, živa egzotika. Sinoć smo se slikali na partyju povodom useljenja u novu kuću, svi smo se dotjerali i iščuđavali jedni drugima na potpuno nepoznatim dijelovima ličnosti. Hebemu, pojedoše me komarci. Laku noć |
- 21:55 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
21.08.2005., nedjelja
Trening, dan drugi
|
Za ne povjerovati. Opet sam proveo popodne po krovovima, no ovaj put "level 2", što bi rek'o Goti. I sa brojnijom publikom. I daleko bučnijom nego li jučer. Imam dojam da sam bio na treningu za specijalce, a ne na poslu. Razlika je bila u tome da je današnji program uključivao i akrobatske točke, bez sigurnosnog užeta. Počelo je kao i obično, pentranjem više puta rukama i nogama uz rub kuće, zatim hop na ručne mišiće kako bih se prebacio preko visokog zida, pa onda hod po 10 cm uskom tankom limu uz sami rub krova, a da bi sve kulmniralo popuštanjem istoga, propadanjem i filmskim odbacivanjem nogama od krova, skokom i hvatanjem rukama za obližnju metalnu konstrukciju da ne "opletem" s 5 metara visine... No, moram reći, da mi sestra ne dobije spontani abortus ako je slučajno opet trudna (pozdrav! :-)), da nije bilo baš toliko opasno kao što sam opisao. Ipak sam ja mudra glavica. Kupusa. Sunce i posao pod istim, kao i utrka s vremenom jer policijski sat ovdje počinje već u 20h, su učinili svoje pa sam se vratio doma sav slomljen od umora. Dok ovo pišem ponoć je odavno prošla, a prvi let sutra poleće već u 7 ujutro. Sreća što je aerodrom doslovno na 3 minute vožnje od kuće paaa... zjeeev... Na pola puta mijenjamo avion (nadam se direktno na pisti), do podne bih trebao biti već u glavnome gradu i objaviti ovo. |
- 17:02 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
19.08.2005., petak
|
Eto ga na, vratile su se prošlogodišnje uspomene punom snagom. I dobre i loše. Poslijednji post je bio pisan iz aviona, dok smo čekali 3 sata na pisti u mjestu gdje sam volio doći prošle godine. (Čekali smo da prestane kiša pa da možemo poletjeti!?!?!) I sada je bilo ugodno sjećati se dobrih dana, mislio sam: pa neće biti ni tako loše kada budem opet ovdje radio. No, slijedeća destinacija je bila ona crna točka prošlogodišnje skitnje po Africi. Od aerodroma do ureda me bolio trbuh i bilo mi je prilično neugodno. Lokalci su se razvikali od uzbuđenja kad smo se ponovno sreli, dok su stranci bili neka nova generacija i ništa im nije bilo jasno. Nije se puno promijenilo od prošle godine: loš smještaj, smrdljivi kreveti i nečisti sanitarni čvorovi, neljubazne kolege koje su nas novopridošle jednostavno zaboravile pokupiti za zajedničku večeru. Tipično za ovaj grad, zanimljivo je kako svatko novi tko dođe postane takav. Gdje ih samo nađu... Srećom, ovo je bilo samo za jednu noć. Ujutro smo već opet bili na aerodromu i ušli u jedan sasvim drugačiji avion. Mali, švicarski, bušan i brundav, do tolike mjere da je na svakom od sveukupno 12 sjedala (nalik na kamp stolice) zakačen par zaštitnika za uši. Probao sam bez njih - ne ide. Jednostavno previše bruji. Zanimljivo je da ovaj avion ne leti više od 500 - 600 metara u vis, tako da je pogodan za gledati zemlju. Na kojoj nema ništa. Pa je dosadno. Razlog zašto letimo ovako malim avionom je taj da on može sletjeti apsolutno svugdje. To se pokazalo savršeno točnim već na prvom slijetanju na usputnoj stanici do krajnjeg odredišta. Usred kukuruznog nasada, puteljak na kojem bi se dva osobna automobila morala vrlo pažljivo mimoilaziti. Dužina svega 300 metara. Pri kraju puteljka, malo je veća širina kako bi se avioni mogli okrenuti pri polijetanju. Nema nikakvog tornja, niti zgrade. Ova se širina nalazi među nekoliko kuća. Pogled lijevo, pogled desno, nema nikoga, slijećemo. I onda savršenstvo: ostali smo na zemlji samo 10 minuta: tek toliko da pokupimo još dvoje ljudi koji su ostali zaglavljeni tamo 4, umjesto 2 tjedna. Pozdravili se sa pola selo koje se sjatilo vidjeti tko je to došao s neba i odletjeli dalje. E to je "stopover", a ne oni pusti sati na pisti i na aerodromu... Prilikom polijetanja bilo je prilično neubičajeno prolaziti na manje od 10 metara od 5-godišnjeg dječaka čija je glava jedva virila iznad trave, očito fasciniranog silnom bukom i pojavom čelične ptice. Konačno smo se dokopali odredišta. Jako podsjeća na neka druga mjesta ove zemlje koja sam posjetio prošle godine. Ima jedan jedini most preko rječice u gradu, ostavština kolonijalnih vremena, i pod njim se svi kupaju, naravno, goli: mlado, staro, muško, žensko, konji, krave i auti. I sve je u redu... Posao neuobičajen - danas sam čitav dan se pentrao po krovovima, preskakao zidove, hodao po rubovima krovova i već sam malo umoran. Zanimljivo je da je odlazak odavde sve neizvjesniji i neizvjesniji. Sve moguće opcije se polako otkazuju, svi mogući "avio prijevoznici" imaju kvarove na svojim avionima, tako da polako no ozbiljno razmišljam o biciklu... Pa tko prvi stigne, e. |
- 17:42 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
16.08.2005., utorak
Iz aviona
|
Pokušavam se zabaviti testirajući ovaj telefon i pišući s njega direktno na blog iz aviončića dok čekamo na pisti da netko iskrca prtljagu kako bi mogli nastaviti let dalje ka odredištu. Budući da mi je za ovu rečenicu trebalo 5 minuta da je napišem, ovo će biti kraj današnjeg posta. Huuuh... |
- 10:37 - Stvarno? (5) - Isprintaj - #
15.08.2005., ponedjeljak
Ciju ciju mijau mijau
|
La vita e bella period se nastavlja. Izlasci, druženja, novi ljudi (dobro: cure), novi mailovi i - što je najvažnije: mogu surfati internetom preko svojeg mobilnog telefona/komunikatora! Sat vremena surfanja je samo jedan dolar! To je jedno 2 miljarde puta jeftinije od satelita kojeg plaćamo krvlju, znojem i suzama. Danas sam bio gost na jednoj domaćoj svečanosti koju je pripremio jedan od mojih lokalnih kolega, a u čast sretnog povratka njegove sestre iz bolnice. Bilo je zanimljivo kako dijelovi takvog okupljanja imaju puno sličnosti sa balkanskim "sijelima". Samo, ovdje su muškarci i žene odvojeni potpuno, pa nismo nikog vidjeli. Zanimljivo je bilo kako se u isto vrijeme igraju karte za stolom, odmah pored stola ima mali tepih na kojem se klanja, jede se, pije se, razgovara se. Nitko nikoga ne uznemirava, za sve ima i mjesta i razumjevanja. Sutra letim na jedno dobro poznato mjesto od prošle godine, gdje sam redovito doćivljavao šokove od stresa, ali samo da bih prespavao i uzeo drugi naš avion da me odvede do krajnjeg odredišta koje je, prema pričama, posebno izolirano. A taj je, navodno, drugi avion neka prastara bučna krntija koja i ne leti baš visoko, stalno štuca i jako bruji, tako da piloti dijele slušalice putnicima kako bi ostali normalni. I tako tri sata. Već mi se podsmijehuju usne od mogućih dogodovština. Iako su mi se uvjek preokretale oči na ženske izjave kako su im najprivlačniji muškarci gotovo uvijek homoseksualci, sada sam doživio isto takvo iskustvo s nekim od novih kolegica s kojima sam se družio jučer i danas. Stvarno su izrazito lijepe, no muškarci ih ne zanimaju ni najmanje... Tc tc tc... Ipak, provešćemo duge mjesece zajedno u istom mjestu. Biti će pravo uživanje provoditi vrijeme s njima i upoznavati njihov način ponašanja, iskazivanja ljubavi, emocija itd. itd. |
- 21:22 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
13.08.2005., subota
Kako je prošlo
|
Dobro! I to kako! Od kenjkave i otužne protekle noći i današnjeg jutra, do potpunog preokreta kroz meditaciju i poslijedično velike inspiracije tijekom čitavog dana. Najbolji i najplodniji dan od kad sam došao ovdje. Od sinoć sam u glavnom gradu. Usprkos prvobitnom negodovanju jer napuštam svoj najvažniji posao u njegovoj špici, polako sam shvatio da ima razlog zašto trebam doći u glavni grad. Dakle, nakon vratolomnog, ali vrlo uzbudljivog leta radi zaobilaženja kišnih oblaka tijekom kojeg se pilot dobrano preznojio, sletjeli smo u glavni grad. Prilikom slijetanja pogled je bio neobično čist i dalekosežan, a manevar iznad grada je bio dug, atraktivan i prekrasan. Nagib u stranu je sigurno bio ispod 45 stupnjeva. Za pamćenje! Danas: silna inspiracija u meditaciji, jasne i prekrasne slike dragih i bliskih ljudi u punoj snazi i blistavoj, zračećoj ljubavi potpuno su preokrenule do tada teškim mislima opterećenog stanovnika ovog tijela. Uslijedila je provjera interneta i telefona, sa 8 poruka, jedna lijepša od druge, vrlo dragi ljudi, redom. Ručak sa šefom u turskom restoranu, za kojega sam primio poziv i slušao vrlo loše otpjevan hrvatski "Sretan rođendan" - čini mi se previše alkohola u pjevačici od protekle noći... :-) Popodne puno smijeha, no najlijepše i najinspirativnije je bilo druženje s jednom curom iz Iraka koje se nastavilo do kasno navečer nasamo. Pravo komajsko, s ljubavlju, iskreno, i sa suzama i sa smijehom. Pravi rođendan! p.s. Ja sam u srcu Afrike i vrlo je malo stvari dostupno, samo najosnovnije. I onda usred toga, u zabačenom kutku frižidera u nekoj žblj prodavaonici nađem - "Dorinu s keksima"!!! |
- 23:22 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
12.08.2005., petak
Sam sebi rođendan
|
Baš me briga što vama još nije stigao 13-ti, meni jest. E pa Šanti, majstore, sretan ti rođendan. Moram ovako, odavno nisam imao ovako podijeljeni osjećaj: s jedne strane kroz glavu i oči mi prolazi rijeka prebrzih i nejasnih slika komajskog ljeta u punom intenzitetu, a s druge strane potpuna nemogućnost da se povežem dublje s tim zbivanjem. Da li je previše posla, ili previše zaokupljenosti ovim događanjima u svakodnevici, ili je nešto sasvim treće koje se tek treba otkriti, proces i slično - da budem iskren: ne znam. Dakle, prošle godine kalašnjikov uperen u mene, ove godine isto mjesto s demostracijama, pucanjem, paljenjem i divljanjem - što je dogodine? Burek s jogurtom, nadam se. Gradom su počele kružiti priče o video clipovima s mojim "legendarnim" komentarima na prošlotjedna zbivanja, snimanima baš tada kada se sve događalo, u gužvi. Ne pamtim puno što sam pričao u kameru, no po reakcijama gledatelja izgleda da jako jako nalikuje onom bulažnjenju sa Tenerifa... |
- 23:09 - Stvarno? (3) - Isprintaj - #
10.08.2005., srijeda
A bilo je... da...
|
Bilo je tako da smo završili na svim svjetskim vijestima. Počelo je u prošli ponedjeljak ujutro kada su ljudi saznali da im je vođa definitivno poginuo u nesreći. Pod još nerazjašnjenim okolnostima. A držali su ga za Boga. I onda su podivljali. Oni "drugi" su postali krivi za sve. I počeli su im paliti radnje, premlaćivati ih na ulici do smrti, divljati po gradu. Ja sam stigao u 7.30 ujutro na posao, kao po običaju, čudeći se kako nema skoro nikoga na ulici. U 9 smo već bježali od metaka, koji su zujali na sve strane oko nas. U daljini je sukljao gusti crni dim sa više mijesta i spajao se u veliki oblak. Nakon nekog vremena, policijski kombi je iskrcao nekog frajera sa puškom u ruci, kao za svaki slučaj, da nas brani. U roku od 2 minute, opet je počela pucnjava u neposrednoj blizini i opet smo bježali iza debelih zidova. Nije mi bilo baš svejedno, pogotovo nakon što je jedna koju baš ne mirišem počela propadati u tihu paniku. Ajd sad, prelaženje preko sebe, preokretanje svega na šalu i zezanciju, samo da se opusti. Konačno, oko 4 popodne, stvari su se počele smirivati i krenuli smo putem kući. Ceste su bile puste i opasno tihe. Vojska i policija su bile na cesti s puškama. Nas nitko nije fermao. Cijele noći se čulo puškaranje. Sutradan, kao i idućih nekoliko dana, sve je bilo napeto. Vojska posvuda. Tenkovi parkirani na 100 metara od ureda u kojeg je otišlo samo nekoliko nas. Objekt na 20 metara od moje kuće spaljen do temelja. Vlasnik pripadao pogrešnima tog dana. Maleš (šteta, oprosti). U srijedu popodne, prije početka uvedenog policijskog sata u 18h, smo napravili "tihu evakuaciju" nas 7 koje je živjelo u centru grada, na prvoj liniji fronta. Morali smo se dok je dana preseliti kod ostalih 20 koji su zajedno na drugom mjestu, malo van centra događanja. U četvrtak smo se, radi neočekivane i neumoljive situacije, morali vratiti nazad na "front". No bilo je već malo drugačije. Sve ove dane, naš mali gradić veličine Knina bez okolice, se stalno vrtio na CNN-u, BBC-u i ostalim svjetskim TV postajama. U Hrvatskoj apsolutno ništa. U petak su počeli čak i pretjerivati sa brojevima mrtvih i ranjenih, tipično za novinare. U subotu je konačno bio pogreb, sa mnogim prisutnim uglednicima. Atmosfera se potpuno preokrenula u emociju. Pod paskom nekoliko tisuća vojnika, sve je prošlo u najboljem redu. Čak se našao i poneki predsjednik države. Do kojih se nisam našao samo radi pospanosti. Naime, dvoje kolega je došlo po mene u 11.30 ujutro, nakon nenadane šefove dozvole za kretanje po gradu, i kucalo na prozor moje sobe da se "idemo zezati i smijati". Ja sam pospano odbrundao kako još spavam i da se vidimo sutra. Sutra su mi imali štošta reći. U ovom malom i zaboravljenom gradu, potpuno nenaviklom na medijsku halabuku i pažnju već desetljećima - BBC je izravno prenosio pogreb - to se dvoje kolega parkiralo pored crkve gdje se održavala ceremonija i govorancije i pristojno pitalo na ulazu na ogradi smiju li ući i fotografirati. Policija, vojska i osiguranje su im toliko ispružali otvorene ruke, da su mogli "pljunuti bivšeg predsjednika Kenije" koliko su bili blizu njemu i ostalim VIP-ovima. Slike još nisam pogledao. Nedjelja je bila vrlo mirna, ali i vrlo napeta. Tako je i do dan danas. Ljudi su još tužni, ali misli su im postale opasne. Pored toga, imamo i neštašicu hrane i prekid opskrbe hranom u gradu, tako da je sve još dodatno komplicirano i lako zapaljivo. Jer, ogromna većina zapaljenih dućana i istjeranih vlasnika su bili "oni pogrešni" koji su imali svoje kanale opskrbe. Sada je sve prekinuto. Nije da je zavladala glad, ali ono čega ima je vrlo uzak izbor i cijene su, naravno, trostruke. Ipak se slobodno šetamo po gradu, ljudi su prijateljski nastrojeni jer mi nemamo nikakve veze s njihovim konfliktom, mlado i staro nas pozdravlja od 0 - 24 sa "good morning", tako da se potpuno uzbuniš kada čuješ predvečer nekoga kako ti kaže "good afternoon"... Evo, tjera me čuvar doma, policijski sat počinje u 23, za manje od pola sata. |
- 20:47 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
02.08.2005., utorak
Dobro sam
|
Da preduhitrim one koje prate svijetske vijesti: samo da kažem da sam dobro i na sigurnome. Ima malo cirkusa, nije da nema, ali je uglavnom sve pod kontrolom. Eto toliko. |
- 17:51 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||