Eto ga na, vratile su se prošlogodišnje uspomene punom snagom. I dobre i loše. Poslijednji post je bio pisan iz aviona, dok smo čekali 3 sata na pisti u mjestu gdje sam volio doći prošle godine. (Čekali smo da prestane kiša pa da možemo poletjeti!?!?!) I sada je bilo ugodno sjećati se dobrih dana, mislio sam: pa neće biti ni tako loše kada budem opet ovdje radio. No, slijedeća destinacija je bila ona crna točka prošlogodišnje skitnje po Africi. Od aerodroma do ureda me bolio trbuh i bilo mi je prilično neugodno. Lokalci su se razvikali od uzbuđenja kad smo se ponovno sreli, dok su stranci bili neka nova generacija i ništa im nije bilo jasno. Nije se puno promijenilo od prošle godine: loš smještaj, smrdljivi kreveti i nečisti sanitarni čvorovi, neljubazne kolege koje su nas novopridošle jednostavno zaboravile pokupiti za zajedničku večeru. Tipično za ovaj grad, zanimljivo je kako svatko novi tko dođe postane takav. Gdje ih samo nađu...
Srećom, ovo je bilo samo za jednu noć. Ujutro smo već opet bili na aerodromu i ušli u jedan sasvim drugačiji avion. Mali, švicarski, bušan i brundav, do tolike mjere da je na svakom od sveukupno 12 sjedala (nalik na kamp stolice) zakačen par zaštitnika za uši. Probao sam bez njih - ne ide. Jednostavno previše bruji. Zanimljivo je da ovaj avion ne leti više od 500 - 600 metara u vis, tako da je pogodan za gledati zemlju. Na kojoj nema ništa. Pa je dosadno.
Razlog zašto letimo ovako malim avionom je taj da on može sletjeti apsolutno svugdje. To se pokazalo savršeno točnim već na prvom slijetanju na usputnoj stanici do krajnjeg odredišta. Usred kukuruznog nasada, puteljak na kojem bi se dva osobna automobila morala vrlo pažljivo mimoilaziti. Dužina svega 300 metara. Pri kraju puteljka, malo je veća širina kako bi se avioni mogli okrenuti pri polijetanju. Nema nikakvog tornja, niti zgrade. Ova se širina nalazi među nekoliko kuća. Pogled lijevo, pogled desno, nema nikoga, slijećemo. I onda savršenstvo: ostali smo na zemlji samo 10 minuta: tek toliko da pokupimo još dvoje ljudi koji su ostali zaglavljeni tamo 4, umjesto 2 tjedna. Pozdravili se sa pola selo koje se sjatilo vidjeti tko je to došao s neba i odletjeli dalje. E to je "stopover", a ne oni pusti sati na pisti i na aerodromu... Prilikom polijetanja bilo je prilično neubičajeno prolaziti na manje od 10 metara od 5-godišnjeg dječaka čija je glava jedva virila iznad trave, očito fasciniranog silnom bukom i pojavom čelične ptice.
Konačno smo se dokopali odredišta. Jako podsjeća na neka druga mjesta ove zemlje koja sam posjetio prošle godine. Ima jedan jedini most preko rječice u gradu, ostavština kolonijalnih vremena, i pod njim se svi kupaju, naravno, goli: mlado, staro, muško, žensko, konji, krave i auti. I sve je u redu... Posao neuobičajen - danas sam čitav dan se pentrao po krovovima, preskakao zidove, hodao po rubovima krovova i već sam malo umoran. Zanimljivo je da je odlazak odavde sve neizvjesniji i neizvjesniji. Sve moguće opcije se polako otkazuju, svi mogući "avio prijevoznici" imaju kvarove na svojim avionima, tako da polako no ozbiljno razmišljam o biciklu... Pa tko prvi stigne, e.
Post je objavljen 19.08.2005. u 17:42 sati.